Egocentrična potreba ljudi da sve što čine, čine iz vlastite koristi, pritom ne birajući sredstva, nešto je što generaciju 18-godišnjaka koji iz srednje škole prelaze u akademski svijet najviše ljuti.
Na toj listi nepoželjnih i negativnih osobina kojih se groze i koje se trude izbaciti iz svog života nalaze se i nepravda, laž i licemjerje.
Glazbeni su im ukusi raznoliki – slušaju rock, ali i narodnjake, na izlaske troše do dvjestotinjak kuna, novac je za njih sredstvo kojim dolaze do cilja, a državu promatraju kao zajednicu ljudi na određenom prostoru kojim netko upravlja.
Razgovaramo o budućnosti, željama, ambicijama, slobodnom vremenu, stavovima, strahovima s petero maturanata zagrebačke Privatne umjetničke gimnazije – Patrikom Rabuzinom, Matejem Petrićem, Lukom Premerom, Lovrom Čalićem i Laurom Primorac, i to nekoliko sati prije početka njihove maturalne večeri.
Odrasti znači biti dosadan
Kažu, tradiciju takvog svečanog rastanka s prijateljima iz razreda, ali i profesorima, koju su gotovo na identičan način obilježile i mnoge generacije prije njih, ne bi mijenjali. Takav rastanak ne zastarijeva, smatraju teško da može postati “nemoderan”.
Matej bi, doduše, maturalnu večer premjestio po završetku ispita mature, smatrajući je formalnošću, dok Laura Primorac maturalnu zabavu promatra kao večer u kojoj maturanti, oblačeći odijela i haljine, prvi put imaju priliku ponašati se kao “odrasli”.
– S odijelom i kravatom, kao i u svečanim haljinama barem vizualno ostavljaš dojam da si stariji – kaže.
– Žurite se odrasti? – pitamo.
– Naravno da ne jer odrastanjem postaješ dosadni realist koji se nervira i koji se mora brinuti sam za sebe – odgovara Luka Premer. Po polaganju mature Luka planira upisati psihologiju – zanima ga čovjek kao takav, impresioniran pritom činjenicom da može pomoći onima koji smatraju da su problemi nerješivi.
Kad su odlučivali o nastavku školovanja, ni Laura, ni Lovro ni Patrik nisu se vodili zaradom koju bi mogli ostvariti. Laura planira upisati Medicinski fakultet, Lovro želi na Kineziološki, Patrik još bira između Ekonomije i Fakulteta političkih znanosti. Mateju, koji planira upisati informacijske tehnologije, novac je bio bitan u izboru buduće profesije.
– Novac mi je veliki faktor jer mi je on sredstvo koje će mi osigurati da se bavim onim što je meni važno i što su moji interesi – govori. Generacija je to koja engleski jezik više ne smatra dodatnim znanjem, njega su svladali još u ranom djetinjstvu, pa sada uče njemački, talijanski...
Sami za sebe vele: “Mi smo posljednja normalna generacija.”
Pri tome misle na to da su oni posljednja generacija koja djetinjstvo nije provela pred računalima, već igrajući se i družeći vani, pa to nastoje što više njegovati i danas.
– Mi smo generacija koja se igrala na igralištu, ostali smo društveni i ne bih rekao, koliko god se koristili svim prednostima tehnologije, da živimo u virtualnom svijetu. Ono što je svakako interesantno za našu generaciju jest činjenica da mi već sada imamo loše mišljenje o mlađim generacijama koje su djetinjstvo provele na kompjuterima ne socijalizirajući se s vršnjacima. Kao prednosti naše generacije izdvojio bih činjenicu da smo vrlo otvoreni i objektivni – kaže Luka Premer.
Generacija je to koja će između ostalog i otvoreno govoriti o nasilju u školskim klupama.
– U osnovnoj školi bilo je nasilja, srećom otkako sam upisao srednju školu, toga više nema. Zapravo imaš samo dva izbora u osnovnoj školi – ili ćeš biti žrtva ili ćeš biti zlostavljač. To otprilike znači da, želiš li biti normalan, pristojan i sasvim običan učenik, bit ćeš žrtva. Smatram da su sve te peticije i kampanje protiv nasilja besmislene jer, ako itko može odgajati, to su onda roditelji – od njih učiš kako se ponašati, dakle od njih učiš jesi li zlostavljač. I to se ne može iskorijeniti, to će tako ostati u ljudima – kaže Luka.
Očekivanja vršnjaka, ili točnije nametnuta pravila unutar generacije, nešto je s čime se svakodnevno susreću.
– Katkada činimo stvari koje možda i ne bismo, i to zbog društva, kako nas drugi ne bi smatrali čudnima ili drugačijima, da bismo, na kraju krajeva, bili prihvaćeni. Ima mnogo mojih vršnjaka koji će tako zbog društva piti, zapaliti ili promijeniti vlastito mišljenje. Jer, eto, netko drugi tko je popularan drugačije misli ili drugačije tvrdi – objašnjava Lovro Čalić.
– Koliko često zbog drugih promijenite mišljenje? – pitamo ih.
– To ovisi o koliko je velikim izmjenama stavova riječ. Postoje neke temeljne stvari u kojima ne mijenjam ništa, ali i one koje prilagodim. Jednostavno moraš biti isti kao i svi ostali da bi bio prihvaćen – nadodaje Luka. Kaže, generacija su u kojoj ne bi imali prijatelje kada bi, primjerice, vrlo jasno i naglas izgovorili da ne žele imati seksualne odnose prije braka.
U međusobnoj komunikaciji ne vode računa o bontonu niti važnost pridodaju manirama.
– Jeste li ikada pročitali bonton? – pitamo ih.
– Otprilike. Među nama to nije relevantno, ali da, o pristojnom ponašanju vodimo računa kada smo okruženi starijima od sebe. Zapravo mislim da ćemo mi reducirati bonton, a nove generacije bit će još gore – govori Luka.
– Mi uvodimo novi bonton: primjerice ne smiju “seenat na WhatsAppu” – dodaje Lovro.
U nekim se stvarima svi slažu: prije nego što objave svoje slike na društvenim mrežama dobro će ih pogledati, a ako ciljano objavljuju selfije, onda će se slikati barem dva puta prije nego što sliku postave na svoje profile. Samo jedan među njima, Luka Premer, bojkotira društvene mreže.
– To je besmisleno. Veliko gubljenje vremena. Društvene mreže jednostavno mi nisu potrebne. Ako me netko treba, neka dođe – njegov je stav.
Povremeno, kažu, čitaju novine te prate vijesti i informativne emisije, a politička situacija ih ljuti toliko da, kako to zaključuje Matej Petrić, smatraju da se stvari mogu promijeniti tek kada se izmijeni čitava generacija političara. Zbog svega, ali i svih njih, kažu, politika im je “glupa i dosadna”!
S Markova trga, smatraju ovi učenici, trebaju otići svi odreda, a na njihova mjesta konačno moraju zasjesti oni koji iskreno mare za zemlju i dobrobit ljudi. Kažu: trebaju nam iskreni političari.
– Kakvi su to iskreni političari? – pitamo ih.
– Iskren političar ne uvjerava neprestano da će sve i uvijek biti dobro niti laže ljude. Govori stvarno stanje i ne manipulira ničim – kaže Laura Primorac.
– Da, iskren političar na posao dolazi biciklom ili javnim prijevozom. Svakako na posao ne dolazi najboljim BMW-om – nadovezuje se Lovro.
– Imamo tako dobru državu i uvjeren sam da bismo mogli biti i bolji od Švicarske, ali nažalost, postali smo toliko egocentrično društvo u kojem se više nitko ne brine za druge. Baš nam zato za promjenu trebaju oni koji mare, ali oni mogu doći tek na smjeni generacija – zaključuje Luka.
Na pitanje ima li ipak netko na današnjoj političkoj sceni kome vjeruju uglas odgovaraju da takvog nema!
Ukinuli bi sve predmete
Uostalom, oni su, kao i svi njihovi vršnjaci, generacija koja je u srednju školu krenula kada se u Hrvatskoj na sva zvona najavila reforma obrazovanja – kako osnovnoškolskog tako i srednjoškolskog. Baš promjena u obrazovnom sustavu, kao i prilika da uče drugačije i na način u kojem se njeguju njihovi interesi, bila je i ključni razlog zbog kojeg su se odlučili upisati Privatnu umjetničku gimnaziju u Gundulićevoj. To nikako ne znači da su po ičemu privilegirani niti da uče manje – dapače uz predmete i identično gradivo kao i u državnim gimnazijama oni su dužni svako polugodište birati dodatne izborne predmete, odnosno radionice. Na izbor im je filmska, dramska, plesna, matematička, radionica govorništva, radionica izrade kompjutorskih igrica, kiparska, likovna i brojne druge, a u školskoj godini više od tridesetak puta posjećuju kazališta, muzeje, zbog sati biologije idu u botanički i zoološki vrt...
– Odgovaramo u dogovoru s profesorima, ovdje nije poanta u štrebanju, nego da doista naučimo gradivo. Nema poklanjanja ocjena i kreativnost je ono na što se stavlja naglasak. Upravo multidisciplinarnost i kreativnost očekujem i na fakultetu – kaže Patrik Rabuzin.
No, bez obzira na posve drugačije uvjete vođenja nastave u privatnoj gimnaziji, jednoglasno poručuju – reforma školstva je nužna.
No o tome kako reformirati škole imaju različite prijedloge.
– Zalažem se za smanjenje broja obveznih predmeta. Među obveznima bih ostavio hrvatski, engleski, matematiku, biologiju, psihologiju i tjelesni. Onda bih znatno povećao listu izbornih predmeta da svatko bira što sam želi – kaže Lovro Čalić koji bi iz školskih predmeta potpuno izbacio latinski jezik. Matej Petrić bi, kaže, ukinuo sve predmete pa bi na konkretnim i realnim stvarima učio i matematiku, i strani jezik, i biologiju, i kemiju, i sve ostale predmete i tako svladavao sve zakonitosti koje inače brojni školarci moraju naučiti napamet.
– Naš mentalitet školstva organiziran je i postavljen na način da većina učenika, neovisno išli u osnovne ili srednje škole, uči zbog ocjena – mišljenje je Mateja Petrića.
– Učimo za petice da bismo u konačnici dobili diplomu i objesili je na zid. Velika većina učenika ne uči zbog sebe niti u školovanju pred sebe postavlja ambicioznije ciljeve – kaže Luka Premer.
Priznaju, polaganje mature koje ih uskoro očekuje veliki im je stres.
Kako se zabaviti
– Cijelo školovanje ovisi o isključivo tom jednom danu kada je zakazan ispit iz nekog predmeta na maturi. Nama je nametnuto da je matura ocjena naše kompetencije i naših sposobnosti za daljnje školovanje. Nemam ništa protiv mature kao nekog završnog ispita, ali nekako bih volio kada bi takav ispit ipak bio individualan jer za vrednovanje različitih učenika trebaju i različita mjerila – objašnjava Matej.
Kako učenici kažu, stres zbog mature kao završnog ispita srednjoškolskog obrazovanja nije počeo s početkom četvrtog razreda, nego onda kada su “postali maturanti”.
– Da, ispite mature prilagođavamo onome što se traži za upis na fakultetima koje planiramo upisati. Nema posebnih izazova niti pred sebe stavljamo više ciljeve. To nekako nije ni realno očekivati jer se svi trudimo da, rješavajući maturu, upišemo i željene fakultete – objašnjavaju svi odreda dodajući da i ne bi bilo loše da se na fakultete vrate prijamni ispiti.
– Doduše, na pojedinim fakultetima poput medicine i kineziološkog, unatoč državnoj maturi, imamo prijamne pa se ne mogu do kraju opredijeliti što bih više volio – kaže Lovro Čalić.
I dok se pripremaju za maturalnu večer i smišljaju kako će se zabaviti, jedan drugog propituju jesu li pripremili sve. Kažu, kada izlaze, izlasci im uglavnom počinju okupljanjem u kafićima. Tek tamo po atmosferi odlučuju hoće li nastaviti u neki klub ili ipak otići kući. Odluče li se za klub, završit će uglavnom na narodnjacima.
– Imate li idole? – pitamo ih.
Lovro Čalić kaže kako su njegovi idoli Janica i Ivica Kostelić te braća Sinković, dok Luka Premer, koji je zaljubljenik u poeziju, veli kako uz Jesenjina idolima smatra Antuna Gustava Matoša i Janka Polića Kamova.
A jesu li oni generacija koja planira napustiti Hrvatsku u potrazi za boljim životom?
– Strah nas je da će za pet godina sve biti isto, da ćemo slušati iste priče i ista obećanja i da ćemo u ranim dvadesetima biti prisiljeni otići u potrazi za boljom prilikom – kažu.
Na pitanje što je za njih bolja prilika odgovaraju jednostavno: ona za njih isključivo znači zaposlenje!
– Bolja prilika znači zaposlenje. Ne mislim da su oni koji su odlučili otići i napustiti zemlju svoju odluku temeljili na činjenici da su našli ljepšu zemlju i da im se ne sviđa u Hrvatskoj. Jednostavno su našli bolju poslovnu priliku i to je razlog zbog kojeg su otišli – objašnjava Luka.
Dragi mladi ne morate puno razbijati glave pitanjem kako će ovdje biti za 5g jer odgovor je posve jasan - bit će još gore uz ovakve velike stranke kakve imamo. Uz sve manje iskusnog visokoobrazovanog kadra u zemlji, koji bii radili u privatnom sektoru, poglavito u proizvodnji i sve više neiskusnog, podobnog i uhljebskog kadra u državnim službama, sasvim je jasno da će porezno opterećenje onih koji stvarno proizvode i dižu društvo biti izuzetno visoko a time će plaće i mirovine biti izuzetno niske, sustav je to u kojemu industrija, razvoj novih tehnologija i općenito društvo rada, znanja, inovacija nestaje u nepovrat. Moj savjet svakome mladome je da ode ako može studirati van i nek tamo ostane.