Neki/a povjesničar/ka iz budućnosti možda će ustvrditi da je naše stoljeće počelo urušavanjem dvaju tornjeva. Toga toplog dana promijenio se način na koji doživljavamo sliku. Mnogi i danas pamte gdje su bili 11. rujna 2001. godine. U kolektivnu se memoriju urezala slika tornja koji se dimi, a potom nestaje u oblaku prašine.
I onda još jednom. Ja sam s mamom nove školske knjige omatao pažljivo u plastične omote. Televizor je bio upaljen. Bila je neka naročita lakoća oko ove televizične traume. Kada se urušio i drugi toranj, naše je stoljeće moglo započeti. Možda će ta/j povjesničar/ka njegov početak nazvati dobom izvanrednog stanja, globalnog rata ili vremenom krize.
S vremenom, naše su se zjenice navikle da uživo prate prirodne katastrofe, terorističke napade, školske pucnjave i javna samoubojstva. Prije nekoliko tjedana, nakon gotovo dvadeset godina, urušavanje jednog drugog tornja nas je ganulo. Ovaj put iza nesreće nije stajao neki novi globalni neprijatelj. Naprosto se radilo o nezgodi, tragediji velikih razmjera, nešto što bismo stavili u udžbenik iz povijesti.
Ipak, puno se stvari promijenilo u ovih dvadeset godina. Stapanje digitalne slike i fetiša sadašnjeg trenutka je potpuno izokrenulo naše perspektive. Više nije toliko važna tragedija koliko mi u odnosu na tragediju. Niz moj Instagram feed su se slijevale fotografije Notre-Damea iz raznih privatnih albuma. Tu je Notre-Dame samo pozadina za romantične dejtove, obiteljske portrete ili neke malo ljepše dane. Odjednom je postalo važno pretvoriti ovu tragediju u osobnu priču.
Notre-Dame je taj dan postao scenografija uspomene u vremenu kada je uspomena samo običan post na vječnoj traci feeda. Njegovo je urušavanje otkrilo strah od zaborava, opsesiju našeg vremena.
I baš zato su ljudi ovaj požar pojmili tako osobno. Naišao sam i na komentar kako se radi o simbolu Europe koja se urušava pred našim očima. Ipak, primijetit ću da se takav melodramatičan pristup mogao naći samo kod nešto bogatijih ljudi koji su imali privilegij putovati u Pariz. Mislim da je bilo većih i tragičnijih simbola raspada Europe i njenih vrijednosti. Notre-Dame je postao simbol druge vrste.
Netom nakon nesreće, s nelagodnom brzinom je bilo skupljeno više od bilijun eura. I još smo se jednom zgranuli kako novca u ovom svijetu ima, ali, nažalost, bogati starci više vole stare zgrade nego ljude. Ljubav bogataša prema starim zgradama ogleda se i u alarmantnom podatku da se u Parizu beskućništvo poraslo 21%. (U New Yorku je broj praznih stanova 35% više.) Žuti prsluci još uvijek svjetlucaju po ulicama Pariza. Možda je važno naglasiti da je Notre-Dame zadnjih put bio ozbiljno oštećen u vrijeme revolucije. Stoga, restauratori mogu zadovoljno trljati ruke jer bi za koju godinu ponovno moglo biti dosta s posla.
Dani su prolazili. I ja sam s vremenom zaboravio gdje sam bio kada je gorio Notre-Dame. Taj je dan nestao negdje u digitalnom smeću. Simbol Europe koja se raspada pred našim očima zamijenili su uobičajeni plaćeni oglasi, zaposlene mame koje koriste djecu za besplatan rad, mace, teretane i sitne duhovitosti. Potom se ponovno dogodila tragedija. Veliki teroristički napadi u Šri Lanki. Broj mrtvih je katatoničan. Koordinirani napadi su se dogodili u crkvama i hotelima. Kada je gorio Notre-Dame, razni su konzervativci ustvrdili da je ovo napad na srž kršćanstva. U Šri Lanki stotine su kršćana umrle u crkvama za vrijeme uskrsnih svetkovina.
Utihnule su simbolička i fundamentalistička tumačenja. Jedan je od razloga što smo već navikli na terorističke napade. Što su dalje od nas, to nas recipročno manje diraju. A da ne govorim da je toliko puno ljudi bilo u Parizu, a tako malo u Šri Lanki. Cinizam ovog vremena nas uči da više reagiramo na jednu praznu crkvu nego na crkve ispunjene leševima i ranjenicima. Egzistencijalnu krizu će nam lakše probuditi turistička atrakcija od stotine mrtvih u napadu iz mržnje. Vrijeme u kojem živimo mogu opisati parolom: sve je tako važno, ali nikoga nije briga.
Sve je važno, ali samo ako je sada! Sve je prije već zaboravljeno, sve poslije nas previše plaši. Povjesničar/ka iz budućnosti će možda uočiti da živimo u tiraniji sadašnjeg trenutka. Teško je reći da je nastupilo vrijeme zaborava, kada tako malo pamtimo. Naša je memorija eksterna.
Budućnost je na odgodi, kao i naša mladost, osamostaljivanje i mirovinski fondovi. Moć sadašnjeg trenutka je ideološka formacija našeg doba. Njega propovijedaju šarlatani i nadriliječnici, ono je tajna uspjeha i dnevna opsesija. Živimo u vremenu koje opsesivno dokumentira sadašnji trenutak koji se zaboravlja u iduća dvadeset četiri sata, nestaje iz memorije ili nestaje u bespućima digitalnog smeća. Naši su pokušaji uzaludni i pomalo tragikomični.
Moć sadašnjeg trenutka, kažu knjige za samopomoć, daje unutarnju slobodu. Iako je sloboda definirana samo u odnosu na izvanjsku stvarnost. Tako barem tvrde knjige Hanne Arendt. Moć sadašnjeg trenutka zove na potiskivanje svega ljudskog, moje frustracije, biografije, traume, klase, seksualnog identiteta. Sve ono što predstavlja ograničenja slobode. Zato je potencijal sadašnjeg trenutka beskonačan. No, ja se stalno pitam koji će mi k**** toliko sadašnjosti?
I dok sam ja izgovarao svoje dnevne afirmacije u prezentu, neki tinejdžeri predvođeni 16-godišnjom Gretom Thunberg počeli su govoriti u futuru. Primjećujem da ljudi, što su stariji, sve više žele zaustavili vrijeme i tragove što ono ostavlja na licu, srcu ili penisu. I valjda besmrtnost traže u obilježavanju starih zgrada svojim imenom. Mladi vrijeme žele požuriti jer njihovo zlatno doba uvijek tek dolazi.
Greta Thunberg i globalni štrajk za klimu, koji je pokrenula, pokazuje da su novi tinejdžeri mudriji, a njihov odnos prema vremenu kompleksniji. Odbacili su sadašnji trenutak i beskonačnu individualnu moć koju on oslobađa. Kolektivno se okreću budućnosti koja dolazi i iza njih samih. Greta Thunberg s pravom optužuje vladajuće elite da su prodale budućnost za trenutačno bogaćenje jedne male grupice ljude. Ovi mladi ljudi, naši putnici iz budućnosti, ne idu u školu, nego protestiraju. Pitaju se zašto bi nas bilo briga za budućnost ako je nemamo. Stoga su je odlučili stvoriti, zajedno i globalno.
I tko zna, možda naš/a povjesničar/ka zaključi da je 21. stoljeće otpočelo mladenačkim entuzijazmom i globalnim projektom izgradnje budućnosti, a ne urušavanjem simbola kapitalističke moći. I možda preradi ime prvog poglavlja i napiše poput: vrijeme nade, novog početka i slobode.
Prosvjed učenika srednjih škola "Klimatske promjene traže naše promjene"
Treba dodati,sve je vazno samo ako je sada i odmah,kronično zaboravljamo i porazno je da nas sve poslije plaši