Kao za vraga u istom tjednu kad se, u srijedu, HTV-ova emisija "Otvoreno" bavila temom posvajanju djece bez roditelja, s podpitanjem mogu li ih udomiti i partneri u istospolnim zajednicama, prošle nedjelje na HTV-u prikazan je nastavak američke dokumentarne serije "Šezdesete", poglavlje o rastu feminističkog pokreta, borbi za prava žena, homoseksualca, ekologiji i još koječemu.
Tada je u SAD-u američko udruženje psihijatara tvrdilo da je homoseksualnost bolest. Kao što se sjećamo iz biografija i priča o odrastanju Loua Reeda, a vidjelo se i u spomenutom dokumentarcu, homoseksualci su podvrgavani elektrošokovima s nadom u "izlječenje". Sve bi bilo lakše podnijeti kad, nakon što su Nada Murganić, ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, i Vlatka Boričević Maršanić, specijalist psihijatrije i subspecijalist iz dječje i adolescentne psihijatrije, rekle u "Otvorenom", ne bismo mogli zaključiti da je po njima Hrvatska točno tamo, u šezdesetima, ako ne i dublje u prošlosti.
Dakle, barem 50 godina iza kalendara suvremenog svijeta. Srećom, bez elektrošokova. Jer, ispada po njima, znanost je znanost, ali negdje više, a negdje - recimo u Hrvatskoj - manje. Pa znanstvene analize iz svijeta ne treba uzimati za ozbiljno, jer "možda rezultati koji su provedeni u nekim drugim sredinama nisu toliko primjenjivi u Hrvatskoj, jer socio-kulturno okruženje u našoj zemlji je možda drugačije od onog u zemljama s kojima se uspoređujemo", rekla je ministrica Murganić. I bolje da se ne uspoređujemo.
"Istraživanja imaju svoja ograničenja, treba malo pojasniti što rezultati znače i gdje su nastali. Oni su dosta nastali u jednom drugom socio-kulturološkom kontekstu nego što je kontekst Hrvatske (…) Još imamo puno istraživačkog rada kako bismo mogli utvrditi koji će biti socioemocionalni ishodi", izjavila je Vlatka Boričević Maršanić. Budući smo mi, očito, specifično društvo, napravit ćemo neka svoja nova istraživanja, pretpostavljam sa željom da u sljedećih pedesetak godina na vlastitoj koži u Hrvatskoj provjerimo i ispitamo znanstvene postavke koje normalan svijet prihvaća već 50 i kusur godina.
Dakako da jesmo u zaostatku i kako vidimo živimo barem 50 godina u prošlosti, a ne pomaže nam niti Zakon o istospolnim zajednicama, donešen u Saboru, ali Sabor tu opet nije bitan. Bitnije su proizvoljne laičke analize o "hrvatskoj tradicionalnoj obitelji", mada ni Murganić ni Boričević-Maršanić ne znaju o čemu zapravo govore i što je to tradicionalna hrvatska obitelj. Možda bi trebali proučiti znanstvene radove Tee Škokić iz Instituta za etnologiju i folkloristiku, pa da vidimo kakva je povijest tradicionalne obitelji u kojoj su, kao u "Prosjacima i sinovima", desetljećima djedovi "ženili" djevojčice.
"Brak je po današnjim uzusima bio na granici pedofilije jer su se udavale mlade djevojke, gotovo djevojčice, u nekim krajevima i po principu otmice. Parovi u ruralnim područjima su i po više godina živjeli crkveno nevjenčano, a postojali su i probni brakovi u kojima je žena prvo morala dokazati svoju plodnost da bi se uopće mogla udati. Nuklearna građanska obitelj i model dvoroditeljskog odgoja djece - koji danas, iako sve manje, prakticiramo - uvezeni su s protestantskog Zapada te su ovdje u punom smislu zaživjeli tek u socijalizmu. Stoga je, smatram, svako pozivanje na tradiciju unaprijed izgubljen argument", govorila je Škokić pred par godina u Jutarnjem listu.
Budući je ministrica Murganić pred par mjeseci ispred Banskih dvora rekla "tako vam je to u braku", komentirajući uobičajene pojave nasilja nad ženama, zapravo ništa nije čudno. Ali, ovakvo licitiranje sa sudbinama djece bez roditelja po domovima i ultrakonzervativno komentiranje "s visoka" o pravima istpospolnih zajednica ipak je udarac ispod razine intelekta normalnog modernog čovjeka. Umjesto rekla-kazala proizvoljnih debatiranja, možda bi trebalo baciti oko na Zakon, ali zakona se kod nas najmanje drže oni koji bi to najviše trebali.
Inače, 20 zemalja članica EU-a u svojim zakonima omogućuju istospolnim parovima udomljavanje djece. Pitajte irskog premijera i Hrvate koji odlaze u Irsku što misle o tome. Drugim riječima, svi smo mi "pederi", "masoni" ili "četnici" kad to nekome ovdje zatreba u katoličkoj Hrvatskoj, ali ne i u katoličkoj Irskoj. E, tu je razlika, pa da se klonimo subjektivnih političkih prepucavanja koja ovakvima samo koriste, znanost bi (možda) mogla pomoći.
>> Bruna Esih i Andrej Plenković u Saboru
Svi smo mi Ustaše, Klerofašisti, Homofobi, Xenofopi - kada to nekome zatreba... Čak i Tuđman može postati Ustaša kada to nekome zatreba ili Dolce i Gabbana mogu bit Homofobi koje se treba bojkotirati kada to Sir Eltonu Johnu zatreba (kad su se usprotivili posvajanju od istospolnih parova)...