Samo godinu dana nakon francuskog originala na hrvatskom se tržištu pojavila nova knjiga jednog od vodećih svjetskih ekonomista Thomasa Pikettyja. Ovaj put riječ je o naslovu “Napokon socijalizam!”, izboru njegovih kolumni objavljenih na blogu pariškog dnevnog lista Le Monde od 2016. do 2020. Knjigu je s provokativnom crvenom naslovnicom objavio Profil u prijevodu Mirjane Brabec i Vladimire Mirković-Blažević pod uredničkom palicom Maroja Mihovilovića. Format kolumni zapakiran u manje od 300 stranica vrlo je praktičan i pregledan, knjiga se može čitati redom ili po temama, a mogao bi se svidjeti i onim čitateljima koje su svojom opsežnošću možda odbili raniji Pikettyjevi tomovi “Kapital u 21. stoljeću” i “Kapital i ideologija” (oba objavljena na hrvatskom u izdanju Profila). Autor je dokumentirao uspon i pad Trumpa, Brexit, Macronovo predsjedanje Francuskom, razvoj pandemije i još mnogo toga, ali središnja tema njegovih kolumni ostaje borba za pravdu i jednakost.
Naglasak stavlja na to što učiniti u postojećim ekonomskim i političkim okolnostima, ponajprije u Europi, ali i globalno. Piketty se zalaže za federativnu Europu i globalizaciju koja bi više poštovala rad i okoliš. Posebno se bavi krhkom europskom valutom i strukturom Europske unije u kojoj se svi problemi rješavaju iza zatvorenih vrata, i svaka kriza savladava isključivo odlukom središnje banke da tiska nove milijarde.
Europskim vladajućim strukturama iznosi niz prijedloga koji se tiču porezne reforme, međunarodnih sporazuma i europskih institucija, odnosno demokratizacije procesa odlučivanja u Europskoj uniji. S nekolicinom kolega napisao je i Manifest za demokratizaciju Europe 2018., koji je potpisalo više od 100.000 Europljana i koji je uvrstio u knjigu. Ekonomist kojeg smatraju ikonom ljevice u uvodnom eseju otkriva kako bi, da mu je netko 1990. rekao da će trideset godina kasnije svoju zbirku kolumni nasloviti “Napokon socijalizam!”, mislio da je posrijedi neslana šala. Te je godine kao 18-godišnjak putovao istočnom Europom, a proputovao je i Zagrebom i Beogradom u kojima je tada već vrilo, na putu prema Bukureštu u znak podrške rumunjskoj omladini nakon pada Ceaușescuova režima. Bio je šokiran praznim izlozima, sivim ulicama i sistemom koji ne funkcionira.
“Da, u 90-ima, kad sam ja bio u dvadesetima, puno sam više vjerovao u slobodno tržište nego što vjerujem danas”, rekao je prošle godine za Večernji list. Nejednakost raste kad je prinos na kapital veći od stope rasta ekonomije formula je koju je postavio u knjizi zapaljivog naslova kojim asocira na Marxa – ”Kapital u 21. stoljeću”. To ga je djelo proslavilo u cijelom svijetu premda je riječ o publicistici teškoj 700 stranica. U svojoj sljedećoj i dosad najambicioznijoj knjizi “Kapital i ideologija” istraživanja je proširio na sve dijelove svijeta i produbio duboko u povijest, istražujući civilizacije od drevne Mezopotamije do postkomunističke Rusije zaključivši da je nejednakost ideološka i politička kategorija, a ne ekonomska i tehnološka. Time je još jednom iznenadio i struku i javnost jer je Marxa okrenuo naglavačke: ne, način proizvodnje ne diktira društvene odnose, kao što je tvrdio Marx, već su društva ta koja nalaze opravdanje za nejednakosti.
U kolumnama u prestižnom Le Mondeu Piketty ponovno navodi neke temeljne nalaze svojih istraživanja nejednakosti. Neki će mu to možda i zamjeriti jer je riječ o već objavljenim podacima kojima on kao ekonomist i matematičar ponekad barata i s pretjeranom lakoćom. S druge strane, njegovim prijedlozima kojima poziva i proziva političare da napokon nešto učine upravo brojke i statističke analize daju posebnu težinu jer je riječ o činjenicama koje se ne da zaobići. Piketty je optimističan, ali i oprezan; čovječanstvo već dugo ide prema jednakosti, ali otkad je Reagan prije 40 godina srezao progresivni porez na bogatstvo i na tom ga je putu najprije slijedila Margaret Thatcher, a onda i cijeli svijet, bogatstvo se opet sve više koncentrira u malom broju ruku.
“Koncentracija imovine (a samim tim i ekonomske moći) u prethodnom se stoljeću jako smanjila, no unatoč tome i dalje je iznimno velika.” Navodi primjer Francuske u kojoj se između 1980. i 2016. prosječni nacionalni dohodak povećao s 25.000 eura na nešto više od 33.000 eura, dok se istovremeno bogatstvo 0,1 posto najimućnijih upeterostručilo s 4 na 20 milijuna eura! Nekad mladom “više liberalu nego socijalistu” dosta je kulta slobodnog tržišta, vrijeme je da se stane na kraj beskrajnoj liberalizaciji i sakralizaciji tržišta. Ponajprije ga zanima porezna, fiskalna pravda, koja se može postići poreznom reformom i redistribucijom bogatstva čime bi se smanjile nejednakosti i omogućila veća ulaganja u javno obrazovanje, inovacije i zelenu tranziciju. Proziva Macrona da je već na početku svog mandata napravio povijesnu grešku uručivši najbogatijim Francuzima porezne darove u vidu ukidanja poreza na bogatstvo.
“Vladin je argument da bi porez na bogatstvo (ISF) doveo do ‘poreznog krvarenja’. Problem je u tome što je ta tvrdnja potpuno pogrešna. Pogledamo li mirno i objektivno sve dostupne podatke – nacionalne račune, porezne prijave dohodaka i imovine, istraživanja javnog mnijenja o bogatstvu – zaključak je jasan: najbogatijima u Francuskoj ide odlično i na toj strani nema nikakvog krvarenja”, piše. Hipoteza o poreznom bijegu (barem iz Francuske), dakle, nije točna. Macronov dar milijunašima državu je koštao pet milijardi eura godišnje jšto je Francuska mogla uložiti u obrazovanje i inovacije i tako ostvariti jednu od ključnih europskih agendi.
Populizam? Trump? Marine Le Pen? Za Pikettyja populizam je tek simptom društva koje se ne brine o svima podjednako, “konfuzan ali legitiman odgovor na osjećaj napuštenosti koji su iskusili pučki slojevi razvijenih zemalja”. “Ključna lekcija za Europu i svijet je jasna: globalizaciju treba hitno mijenjati iz temelja. Rast nejednakosti i klimatsko zagrijavanje glavni su izazovi našeg doba”, piše upozoravajući da će se na njih moći odgovoriti samo ako se, za početak, stane na kraj fiskalnom i klimatskom dampingu. Naravno, teško je očekivati od bogataša da će se odreći dijela svog bogatstva, što pokazuje i nedavno čuđenje Elona Muska na komentar direktora UN-ova Svjetskog programa za hranu da bi samo dva posto njegovog bogatstva, nekih šest milijardi dolara, riješilo problem gladi u svijetu. Čak i ako doniraju milijune, ili prodaju dio dionica kao što je napravio Musk, poduzetnici sasvim sigurno neće predlagati veće poreze. Fiskalna reforma koja bi omogućila poreznu pravdu posao je političara i demokratskih institucija – kakve Europa nema – i kakve zaziva Piketty. Učinite nešto, dragi političari! – gotovo vrišti iz njegovih kolumni u kojima on, umjesto da samo nariče nad uništavanjem planeta ili nejednakostima, nudi alternativu.
Ta alternativa nije radikalna, Piketty nudi reformu kao preventivu društvenim nemirima, sukobima i lomovima, evoluciju umjesto revolucije. Začuđuje zapravo zašto vladajuće garniture, ponajprije u Parizu, ali i u Bruxellesu, Rimu, Madridu, pa i Berlinu i Bijeloj kući… ne reagiraju na Pikettyjeve prijedloge jer riječ je o ekonomistu koji ne izlazi iz okvira postojećih sustava. On ne zaziva socijalističku ili nedajbože komunističku revoluciju, nego nudi upotrebljive i već isprobane fiskalne recepte kojima bi se mogle smanjiti nejednakosti i time stabilizirati postojeća društva, pa u konačnici i spasiti vladajuće elite stišavanjem populističkih, nacionalističkih i ksenofobnih tenzija koje se javljaju u mnogim zemljama. No da, to je ipak posao za političare... Piketty je uvjeren da svijetu ne prijeti trgovinski, nego socijalni rat pa predlaže ideološki pomak od neoliberalnog do socijalističkog pola, od vladavine tržišta, multinacionalki i globalnih digitalnih platformi do socijaldemokracije nalik skandinavskoj. U povijesti, ideologije su se najčešće mijenjale ili održavale u morima prolivene krvi (premda je bilo i drugačijih primjera). Što nas čeka ako nejednakosti nastave rasti? Je li čovječanstvo išta naučilo?
Jako je zanimljiv odnos francuskog ekonomista prema riječi socijalizam. “Povijest će prosuditi je li riječ ‘socijalizam’ definitivno mrtva i treba li je zamijeniti. Osobno mislim da ju je moguće spasiti, štoviše, vjerujem da je to i dalje najprikladniji pojam za označavanje ideje ekonomskog sustava koji bi bio alternativa kapitalizmu.” Autor podsjeća da je progresivni porez na bogatstvo, profite kompanija i velika nasljeđa tekovina bogatih zapadnih društava iz njihova najboljeg razdoblja, nakon Drugog svjetskog rata, kad su istodobno ostvareni i najveća jednakost i najbrži ekonomski prosperitet: Sjedinjene Države su od 1950. do 1980. imale stopu poreza na najviše dohotke 82 posto i istodobno najbrži rast, koji se nakon 1990. prepolovio! Posebno se bavi Europskom unijom jer, upozorava na nelogičnost, riječ je o području slobodne trgovine bez zajedničke porezne regulative. “Kakvog ima smisla dogovoriti se o zajedničkoj poreznoj osnovi... ako svaka zemlja poslije može odrediti gotovo nultu stopu i privući sjedišta glavnih tvrtki?” Odluke se donose iza zatvorenih vrata: na Vijeću ministara financija koje godinama ne odlučuje, primjerice, o restrukturiranju neodrživog grčkog duga ili o tome kako natjerati velike tvrtke da počnu plaćati porez na dohodak. Proziva vlade bogatih zemalja da nakon krize 2008. nisu učinile nikakav napor u promicanju transparentnosti raspodjele bogatstva.
Navodi da su ukidanja progresivnog poreza na vlasništvo u Francuskoj. Njemačkoj, Švedskoj, SAD-u... čak smanjila dostupnost javnih podataka. Ističe kako smo mislili da živimo u doba “big date”, ali da je to tako samo za privatne monopoliste kojima je “dopušteno da pljačkaju naše privatne podatke”. Kad je riječ o javnim statistikama o raspodjeli bogatstva živimo u vremenu velike netransparentnosti. Upozorava da korporacije plaćaju manje poreza od malih i srednjih tvrtki pa poziva šefove Applea, koji tvrde suprotno, da objave svoja financijska izvješća. Detalje Pikettyjevih prijedloga rekonfiguracije eurozone ostavimo knjizi i njezinim čitateljima, napomenimo tek kako smatra da se odnosi između moćnice Njemačke, zemlje u dugogodišnjem suficitu kakav se u povijesti nikad i nigdje nije dogodio, i južnih članica poput Italije, Španjolske, Grčke, Portugala… koje su u vječnom javnom dugu, neće popraviti dok god dobar dio lidera Njemačke i sjevernoeuropskih zemalja tumači biračima da su za sve probleme Europe krivi južnjaci. Prave poslastice, međutim, Piketty nudi tek kad postane širok i počne se baviti temama koja su rijetko u žiži pažnje velikih ekonomskih mislilaca. To su, primjerice, razlike u plaćama između žena i muškaraca, rasizam (ispravimo povijesnu nepravdu!), toksično nasljeđe kolonijalizma i drugi problemi zemalja tzv. Trećeg svijeta, obnova internacionalizma…
Donosi analize koje ne bi bile moguće bez ogromne baze podataka Wealth and Income Database (wid.world) sakupljenih iz poreznih i financijskih arhiva velikog broja zemalja na temelju kojih onda pokazuje i svoju intelektualnu širinu i progresivne stavove. Premda su jednako zanimljive njegove analize prijedloga uvođenja osnovnog dohotka u Indiji, teme o migrantima u Europi, nejednakostima u Kini ili ugroženoj Prvoj Republici u Brazilu, ovdje ćemo spomenuti još samo njegovu kolumnu o razlikama plaća po spolovima. Umjesto da se zadrži na plošnom podatku o tome da je prosječna razlika za isti posao 19 posto (Francuska, 2016.), autor prati profesionalni put žena i muškaraca sve do mirovine. Jaz s godinama raste: oko pedesete godine prelazi 60 posto, a uoči umirovljenja doseže 64 posto (!). Čitajte Pikettyja ako želite saznati zašto.
