Dok promatramo aktualne i dramatične slike s poljsko-bjeloruske granice, čini da je pakao migrantske krize daleko od nas. Na žalost, to je sve samo ne točno, jer migranti su i pred našim pragom i oni nisu problem koji se tiče samo one države i njezinih stanovnika koji u datom trenutku imaju najteži problem na svojim granicama. Baš o toj globalnoj slici ljudi koji bježe iz svojih domovina i dotadašnje egzistencije spašavajući gole živote govori odličan roman “Pčelar iz Apela” britanske književnice Christy Lafteri (Stilus, urednik George Alessandro Laidlaw, prijevod Julijana Jurković Ravić, 129 kuna), za koju je važno reći da je sama dijete izbjeglica s Cipra, ali i da je ideju za ovaj roman dobila dok je radila kao volonterka UNICEF-a u prihvatnom centru za izbjeglice u Ateni.
A Atena je jedna od dramatičnih postaja na putu junaka ovog romana. Oni su bračni par koji bježi od rata u Siriji, ljudi koji su u dvorištu svoje razorene kući u Apelu ostavili i grob svog malenog sina koji je poginuo u bombardiranju. Čitatelj od početka romana zna da su njih dvoje (pčelar i slikarica koja je oslijepila od traume mrtvog djeteta u naručju) preživjeli, da su se uspjeli domoći Velike Britanije u kojoj pokušavaju dobiti azil, ali to ne umanjuje dramatičnost ove priče.
Štoviše dijelovi u kojima autorica govori o njihovom mirnodopskom životu, ratu koji ga je razorio, te kalvariji na putu od Sirije do Britanije te traumama koje se talože u njihovim životima na svakoj stanici tog puta, podižu emocionalne tenzije ovog romana nakon kojeg čitatelj više nema nikakvih zabluda. Ali ni iluzija o sigurnosti života!
Ovaj nas roman uči da je biti migrant sudbina koja, doslovno, može zadesiti svakog od nas i stoga je krajnji nedostatak ljudskosti način na koji se svijet današnjice odnosi prema tim ljudima. Čini se dramatičnim? A što da je Hrvatska 1991. bila zemlja od 20 ili 50 milijuna stanovnika i da su naši prognanici spas morali tražiti ‘probijajući’ granice do Britanije ili Švedske? Tada o migrantima ne bismo mislili kao o tuđem problemu, već kao o istinskoj osobnoj tragediji.
