Jedan je u svojem studiju umjesto Titove slike imao sliku Walta Disneya jasno ističući svoj autorski uzor. Neki svjetski kritičari animacije i stripa govorili su da je rad tog mladića čak i bolji od Disneyjeva. Drugi bi na dan, kaže njegova neslužbena biografija, nacrtao dvije strip-table, smazao dva kilograma svinjskog pečenja, popušio dvije kutije cigareta, popio dvije litre vina, pa i nešto rakije. Sve dok su mase stajale u redovima ne bi li se dočepale njegova stripa.
Radio s bratom Norbertom
Prvi je, kako su mu tepali još onda, u tridesetim i četrdesetim godinama prošlog stoljeća, “hrvatski Disney”. Walter Neugebauer. Legenda našeg stripa i autor našega prvog crtanog filma koji je izašao još 1951. godine i utro put svjetski poznatoj Zagrebačkoj školi animacije. Drugi je Andrija Maurović, čovjek koji je stripove nizao kao na tekućoj vrpci, i onaj kojeg povjesničari umjetnosti često prozivaju kao osobu najzaslužniju za popularizaciju stripa na ovim prostorima. Usporedba prvoga i drugoga je, prema brojnim kritičarima, kao usporedba Ronalda i Messija. Obojica su bila vrhunski autori, a svatko će pronaći svoje razloge zbog kojih je netko bolji. Za Mladena Novakovića, strastvenog kolekcionara stripova i glavnog urednika Večernjakove Strip revije, nema dvojbe.
– Walter je bio pokretač, on je imao 13 godina kad je ušao u prvu redakciju koja je počela izdavati njegove stripove. Sa 16 godina već je napravio svoje najpopularnije likove, sa 17 je pokrenuo list od 16 stranica kojeg je cijelog sam iscrtavao, uključujući naslovnicu, više od 80 brojeva. Već je to samo po sebi sasvim neviđeno igdje u svijetu. Nakon toga je u tom mladenačkom entuzijazmu, sa samo 22 godine, u izuzetno teško ratno vrijeme ranih četrdesetih pokrenuo legendarni Zabavnik. Crtao je i u Kerempuhu kod Fadila Hadžića, nakon toga je počeo raditi i na prvim crtanim animiranim filmovima u bivšoj državi. S druge strane, Andrija Maurović, iako je bez sumnje u svoje doba bio najbolji europski ilustrator, u svojoj je srži bio neka vrsta, da se tako izrazim, plaćenika, najamnika. Dok je Neugebauer kao klinac pokretao svoje projekte i bio pun ideja, Maurović bi crtao za jedan list i to je to. Da zaključim, Maurović je bio više poznat po svom liku i djelu, odnosno po boemskom načinu života i ilustracijama koje je radio, a Neugebauer je bio onaj zbog kojeg su stripovi na ovom području procvjetali jer je već prije svoje punoljetnosti pokrenuo više časopisa nego mnogi drugi velikani devete umjetnosti u vrijeme cijeloga svog života – smatra Mladen Novaković, koji je upravo u povodu stote obljetnice rođenja Waltera Neugebauera tom, kako ga naziva, utemeljitelju i velikanu hrvatskog stripa i crtanog filma posvetio, 91. broj Strip revije Večernjeg lista koja će se uskoro naći na kioscima.
O njegovu životnom putu on sam najbolje govori u intervjuima koje je tijekom karijere dao u raznim prigodama, a sve njih moći ćete pročitati na stranicama ovog, ali i idućih nekoliko revija koje će pratiti Neugebauerov lik i djelo.
– Kad sam počeo crtati, sjećam se, bio sam još maleni dječak, tri godine ili tako nekako. Bio sam u Beču s mamom kod njezina brata. Tu sam počeo šarati na papiru ili, što mi je majka pričala, na kavanskom stolu. To su bili, tako, čičurlići, pajacli, to me je onda vjerojatno oduševljavalo. Kasnije, početkom pučke škole, počeo sam crtati Indijance. Jasno da sam gdjekad, jer sam i pod klupom crtkao, zbog toga dobio katkad šibom po ruci – sam je o sebi u jednom od tih intervjua priču započeo Walter, koji bi ove subote, da je živ, proslavio stoti rođendan.
Na svijet je došao u Tuzli 28. ožujka 1921. godine, a kada su mu bile tri godine njegovi roditelji preselili su se u Zagreb. Njegov otac, koji je u to doba bio poznati fotograf, otvorio je atelijer u Gundulićevoj, a obitelj se nastanila u obližnjoj Klaićevoj ulici.
– Jednom sam dobio jedinicu iz crtanja premda sam uvijek imao peticu. Zbog ornamenta. To je bio profesor Ružička koji je bio poznat po ornamentalnosti. Ali sam onda ipak prignuo šiju i lijepo poslušno radio. Imao sam jedanaest godina. Bio je tu dječji list, Vrtić. Moj brat Norbert je pisao pjesmice i natjerao me je da ih ilustriram – o svojim školskim danima kazivao je Walter, a suradnja između njega i tri i pol godine starijeg brata nastavila se tijekom cijeloga njegova stvaralaštva. Bili su tandem koji jedan bez drugog nije mogao. Norbert je pisao, a Walter crtao. Koliko su bili povezani, dovoljno govori i činjenica da su obojica umrla u razmaku od dva tjedna, u svibnju 1992. godine.
– Probao sam, kad sam imao dvanaest godina, jednu kratku stvar napraviti sam, ali nekako se bez brata to sve rasplinulo, nije to možda bilo ono što bi me veselilo – kazao je. On i brat su u Oku, prvome hrvatskom tjedniku sa stripovima, 1935. godine napravili strip o Nasredinu-hodži, legendarnom liku iz turskih satiričnih pripovijesti koji je živio oko trinaestog stoljeća. Norbert je obradio tekst prema toj narodnoj priči, Walter je napravio crtež, i to su ponudili urednicima Oka, kojima se to jako svidjelo.
– Sjećam se, bio sam dječarac u kratkim hlačama, a urednik Rašić me je uvijek s velikim poštovanjem dočekivao u redakciji. To je, kad danas gledam, smiješno, ja onakav kepec – govorio je Neugebauer. U to vrijeme taj 14-godišnji dječak počeo je crtati za još nekoliko listova. Već se tada slutilo da će postati respektabilno ime hrvatske priče u slikama, ali malo je tko mogao pretpostaviti da će Walter tako brzo, gotovo preko noći, izrasti u vrhunskog autora i da će uz Andriju Maurovića presudno utjecati na prihvaćanje i popularnost stripa na ovim prostorima. Tih tridesetih godina strip je u nas bio novost, pa se uz radove njih dvojice stvarao i postupno širio prvi krug stalnih potrošača i ljubitelja stripa.
Odlazak u Njemačku
I dok je Maurović ušao u strip kao iskusan, prekaljeni likovnjak, jer je u to vrijeme s navršene 34 godine imao za sobom desetljeće uspješnog ilustratorskog rada u zagrebačkom tisku, njegov dvadeset godina mlađi kolega, likovno nadareni gimnazijalac Walter Neugebauer, našao se u drukčijoj situaciji. Zagrizavši s početničkim oduševljenjem u tako tvrd zalogaj kao što je strip, morao je najprije ovladati zanatom novinskog ilustratora i upoznati se s finesama grafičke struke, a uz to i brusiti kvalitetu svog crteža i pomalo graditi vlastiti izraz.
Uspio je zahvaljujući posvemašnjoj predanosti stvaralačkom radu, a koliko je energije taj tinejdžer imao, dovoljno govori činjenica da je u idućih nekoliko godina radio u više od desetak listova te da je sam 1938. pokrenuo Veselog vandrokaša, koji je držao nakladu od 40 tisuća primjeraka. U trećoj godini izlaženja list se zbog rata ugasio, a on je 1943. zatim pokrenuo Zabavnik, njegov najambiciozniji pothvat koji se sa 103 broja potvrdio kao nešto najbolje u povijesti našeg stripovnog izdavaštva. Naklada je počela sa 70, a završila na 150 tisuća primjeraka, a zanimljiva crtica je i kako su Zabavnik rado čitali i ustaše i partizani.
U idućih petnaestak godina Walter je pokrenuo još nekoliko listova, nacrtao na stotine stripova, stvorio na desetke junaka, pokrenuo scenu animiranog filma na ovim prostorima, a 1958. godine otišao je raditi u Njemačku, gdje je niz godina kao umjetnički direktor vodio produkciju jednog od najvažnijih europskih izdavača stripova.
Genijalac.....