Država je prije devet godina primila peteročlanu obitelj koja je svoju domovinu napustila jer im je prijetio progon zbog očevog političkog aktivizma. Troje djece u toj je državi raslo, školovalo se i po svemu sudeći prigrlilo život u novoj domovini. A onda se država ove jeseni predomislila i odlučila čitavu obitelj deportirati, šutnuti tamo odakle su došli. Obitelj je armenska, prezime joj je Tamrazijan, a država o kojoj govorimo je Nizozemska. A onda su Tamrazijanovi našli utočište u crkvi u Haagu koja nosi biblijsko ime Betel. Prema nizozemskim zakonima policija ili bilo koji drugi državni organ ne može i ne smije ući i postupati u prostoru u kojem se odvija liturgija, misa ili bogoslužje. To je iskoristio pastor ove haške crkve, koja inače pripada Protestantskoj crkvi Nizozemske (PKN), najbrojnijoj vjerskoj zajednici u toj zemlji, nastaloj spajanjem više manjih crkava.
Primivši i smjestivši Tamrazijanove u neveliki crkveni kompleks, pastor Wicke je još tamo još krajem listopada stao za oltar i počeo danonoćnu neprekidnu liturgiju. Pripremio se tako što je kopirao tekstove svih svojih molitava i propovjedi u proteklih deset godina čije bi samo čitanje sigurno potrajalo mnogo dulje nego što bi on mogao ostati budan na nogama za oltarom svoje crkve.
Upravo na blagdan daronosca svetog Nikole 6. prosinca to maratonsko bogosluženje premašilo je tisućiti sat neprekidnog moljenja, čitanja, propovijedanja i pjevanja na raznim jezicima i prema različitim obredima. Naime, vrlo se brzo pročulo za ovo bogosluženje, koje je istodobno, kao malo koje u čitavoj kršćanskoj povijesti, tako doslovno i služenje čovjeku.
Priskočili su u pomoć najprije drugi pastori iz Haaga, pa onda i mnogih drugih nizozemskih gradova, da bi im se brzo priključili i oni iz drugih vjerskih zajednica i crkava, pa tako i katoličke iz Nizozemske, ali i Francuske, Belgije i Njemačke. Pastor Wicke ističe u jednom od članaka o svojoj akciji kako su se za oltarom njegove crkve u tom velikom molitvenom nizu i bdijenju zajedno našli predstavnici vjerskih zajednica koji inače međusobno nemaju nikakvih dodirnih točaka i razdvojeni su nerijetko teološkim prijeporima i netrpeljivošću. U betelskoj crkvi u Haagu spojila ih je djelotvorna ljubav i briga za čovjeka.
Tako su se ljudi koji na različite načine iskazuju ljubav prema Bogu napokon ujedinili u zajedničkom iskazivanju ljubavi i brige prema Čovjeku. To čovjekoljubivo jedinstvo bogoljubnih raznolikosti pokazuje se već i time što se za oltarom haške crkve, i oko njega, izmjenjuju svećenici i svećenice s laicima u različitim obrednim haljinama i odijelima ili bez njih, a svaku „smjenu straže“ obavljaju tako što jedni drugima predaju upaljenu svijeću, kakvih je u preotklih tisuću sati izgorio već priličan broj da bi se plamen održao živim. Nema velikih i važnih svjetskih novina koje nisu objavile priču o bogoslužno-čovjekoljubivom maratonu u Haagu, a tijekom proteklih tjedan dana prenio je priču i lijepo broj hrvatskih medija i internetskih portala. Svi su oni prepisivali prezime armenske obitelji prema engleskoj transkripciji kao Tamrazyan, ja ih pišem prema hrvatskom pravopisu, ali to je u ovoj priči potpuno nebitno. Spominjem to samo zbog onih koji će, saznavši možda za ovu priču tek iz ove kolumne, poželjeti pronaći više o njoj na internetu. Pravopis nije problem kad su srce i duša na pravoj strani.
I ime haške crkve može se pisati Bethel, kako ga pišu i Nizozemci i Englezi, ili Betel kako se u Bibliji na hrvatskom naziva mjesto na kojem je Jakov usnio san o ljestvama do neba punim anđela. Tako se zove i grad iz kojeg je jednom od posljednjih starozavjetnih proroka Zahariji došlo izaslanstvo s pitanjem za samog Jahvu: „Hoćemo li plakati petoga mjeseca i postiti, kao što činimo već tolike godine?“. Prorok im je odgovorio: „Ovako govori Jahve nad vojskama: ‘Sudite istinito i budite dobrostivi i milosrdni jedni drugima. Ne tlačite udovu ni sirotu, ni došljaka ni uboga, i ne snujte u srcu pakosti jedan prema drugom’“.
Dakle, bio Betel ili Bethel, jasno je jedno: njihova je crkva ovih dana prava i istinska kuća božja koja čuva i štiti progonjenog brata čovjeka i u njoj se Božić ove godine dočekuje na najkršćanskiji i najčovječniji mogući način.
Nije to samo stvar nadahnuća jednog čovjeka, nego čitave jedne kulture sjećanja i pravog odnosa prema prošlosti i sadašnjosti. Pastor Wicke je Nijemac koji je se i sam prije dvanaest godina doselio u Nizozemsku. U jednom od intervjua objavljenih ovih dana on priča o pozitivnom učinku odgoja i neprestanog učenja o negativnom naslijeđu vlastite domovine. Upravo zato, kaže pastor, što je i jedan od dvojice njegovih djedova zapravo do smrti ostao nacist, a za vrijeme rata je u svojoj predionici iskorištavao robovski rad logoraša i zatočenika, on ima obavezu činiti drugačije i nastojati da se tako nešto nikada ne ponovi. U samoj pak crkvi u Haagu našao je uzor u njenom pastoru Fritsu van Evertu koji je skončao u nacističkom logoru jer je štitio i od nacista skrivao Židove. U protestantskim crkvama, pa tako i betelskoj u Haagu, inače nema slika svetaca. Međutim, za ovu prigodu stavili su dvije istočnjačke ikone, možda i zato što imaju lica, oči i obrve tako slična djeci obitelji Tamrazijan.
A pored ikona stoji velika slika nizozemskog slikara Hansa Versteega, nazvana „Madonna del mare nostrum“ - Gospa našeg mora. Hiperrealistično ulje na platnu prikazuje prelijepu tamnoputu majku s isto tako crnim djetetom, na obali olujnog mora, zamotane u sjajni plašt zlatne i srebrne boje, baš kao što su zlatom i srebrom često optočene ikone Bogorodice. Samo što je ovaj plašt onaj aluminijski pokrivač kojim se utopljavaju izbjeglice dok izađu ili budu spašeni iz mora.
„Samo postojanje tih ljudi je pitanje, a odgovor je na promatraču“, napisao je u svojoj meditaciji nad tom slikom veliki nizozemski katolički teolog Erik Borgman, te vjernicima preporučio da odgovore poput Marijine rođakinje Elizabete u Lukinom evanđelju: „Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“.
Bolje originalna yugo piskarala iz Jutarnjeg nego ove blijede kopije Pofukani i Gerovac