P itamo se zašto nismo bolji od Poljske, Slovačke, Češke, pa nas čak sad i Rumunjska “šiša“... Zašto toliko stagniramo kao društvo, i mentalno i gospodarski? Zašto ne možemo gospodarski biti bolji od drugih, zašto se stalno vrtimo u krug? Zašto s tolikom sjetom gledamo na Poljake i druge, a oni su nam prije samo tridesetak godina debelo bili iza leđa? Što je to bolesno u nama, među nama, da nas toliko koči? Veliki je krivac za današnju situaciju drug Tito i njegov “soft” komunizam, odnosno socijalizam. Nekima će ova konstatacija odmah biti smiješna, reći će da opet lupam po komunizmu, da imam “problem“, da sam fiksiran na Tita i komunizam... Ali bome nisam, osim što sam fiksiran na činjenice koje su neoborive i oko nas su.
Dobro, zašto Tito? Vrlo jednostavno. Kod Poljaka i drugih zemalja bivšeg istočnoeuropskog komunističkog lagera komunizam je došao u čizmama sovjetske Crvene armije. Kod nas je Crvena armija brzo prošla, ali je imala pomagače koji i danas sjede u različitim odborima, direktorskim i sudskim klupama, u medijima, u politici... Kada je Rus otišao nakon pada Berlinskog zida i komunističke čelične zavjese, Poljaci i drugi njima slični oslobodili su se tog elementa. Mi nismo jer smo imali “soft“ Titov komunizam/socijalizam koji je bio malo otvoreniji prema Zapadu, s vremenom malo “opušteniji“ u odnosu na sovjetski boljševizam, pa zato danas imamo kontinuitet od Jugoslavije do današnje Hrvatske.
Najbolji primjer toga jest SDP. U normalnoj demokratskoj državi bivša KP/SK bila bi zabranjena, a njezina imovina nacionalizirana, dok bi arhivi završili gdje im je mjesto, a ne bi bili uništeni ili privatizirani. U nas je SDP pravni sljednik SK, i sve je otišlo u krivom smjeru. I ne samo SDP, jer su se ljudi iz starih struktura razmiljeli i po drugim strankama i zauzeli sve moguće pozicije. Agresija je onemogućila lustraciju, pa smo danas u raljama onih koje je trebalo lustrirati.
Bivši socijalistički sustav u temeljima je svog djelovanja i opstanka imao politički klijentelizam. U teoriji je to oblik organiziranosti i djelovanja za koji je karakteristično da pristup pozicijama, informacijama ili poslovima koji bi trebali biti na raspolaganju pod jednakim uvjetima svim građanima ili organizacijama, omogućava, odnosno raspoređuje prema kriterijima političke pripadnosti u zamjenu za političku podršku i zaštitu političkih interesa moćnika koji imaju kontrolu nad resursima (pozicijama, poslovima ili informacijama), najčešće zato što su na vlasti.
Takav način upravljanja društvenim resursima potiče hijerarhijsku društvenu strukturu te onemogućava razvoj i moć građana i organizacija civilnog društva i inicijativa za sudjelovanje i utjecaj na upravljanje resursima. Nijedno društvo nije potpuno klijentelističko, ali u nekima takav način organizacije prevladava.
U našem bivšem socijalističkom sustavu imali smo jednu partiju koja je sve određivala po podobnosti. Usto je mentalitet svemu tome pogodovao, po onoj staroj “snađi se, druže“. Nažalost, i danas je klijentelizam ključ razumijevanja naše političke stvarnosti. Iako smo demokratsko društvo, i dalje se radi po kriterijima podobnosti. Primjerice, naš realni sektor 80 posto nije realan nego
lijentelistički. Najbolji primjer takvog funkcioniranja je Zagreb u kojemu je Milan Bandić klijentelizam vrhunski usavršio. Zato bi bilo jako dobro kad bi naši ljudi što više išli k Poljacima ili Česima ili učili od njih da pokušaju shvatiti kako to da oni nemaju takvu parazitsku političku elitu kakva je naša. Kod nas je sve klijentelizam, kamo god se čovjek okrene! A administracija je komplicirana jer i to odgovara klijentelizmu. Kod nas se obično kaže: “Imaš li nekoga tko to može riješiti?“.
Naravno, na klijentelizam se onda mogu nadovezati i svi naši gospodarski promašaji, nepostojanje nacionalne politike, nacionalnog konsenzusa o razvoju gospodarstva, industrije, uvoznički lobiji koji su se nametnuli ovih godina, ali u prvom redu disfunkcionalna država koja živi za sebe, umjesto da je servis svima i da svi imaju jednaka prava i posebice jednake početne pozicije.
Umjesto da to promijenimo, u političkom i javnom diskursu i dalje raspravljamo o ustašama i partizanima ili, najnovije, o tome je li Udba stvorila HDZ i državu ili nije. Drugi idu naprijed, a mi se samo dalje zakopavamo u rovovima prošlosti. Zato i ne treba čuditi što nam je zemlja sve pustija. Jer se ljudima gadi ostati u takvoj državi.
>> Tino Radanović slavodobitnik 301. Sinjske alke
