Ovdje se kuju novi ljudi, s novim pojmovima o radu, govorio je Josip Broz za posjeta graditeljima pruge Brčko – Banovići u rujnu 1946. Razumno je pretpostaviti da svi znamo što su radne akcije i da imamo mišljenje o njima. Ali, u zemlji koja rado briše cijela razdoblja, ili ih pamti parcijalno i iskrivljeno, stalno se moramo vraćati u povijest i ponovno je preispitivati. I zato je sasvim logično pitanje: znamo li doista što su bile omladinske radne akcije, čemu su služile i kako su izgledale?
O tome govori knjiga etnologinje Reane Senjković “Svaki dan pobjeda! Kultura omladinskih radnih akcija” u izdanju Instituta za etnologiju i folkloristiku. Za početak valja reći sljedeće: Titova je Jugoslavija iz rata izašla s dvije petine uništenih industrijskih kapaciteta i 65 posto uništene putne mreže. Tri i pol milijuna stanovnika nije imalo krov nad glavom.
Udarnički zanos
No, izgradnja zemlje nije bio najvažniji razlog pokretanja omladinskih radnih akcija. Izgradnja novog čovjeka za nova vremena u svijetu koji se izdiže iz pepela bio je važniji motiv. “Mi gradimo prugu – pruga gradi nas”, bila je misao vodilja u bolje, besklasno društvo bratstva i jedinstva naroda i narodnosti. Mnogi su iskreno vjerovali u ono što rade. Neke je u akciju nagonio karijerizam; svaka udarnička značka značila je uspon na društveno-političkoj ljestvici prema kancelariji u komitetu, pogonu ili redakciji. No većina je udarničkom zanosu pretpostavljala druženje i zabavu u kojima “bratstvo i jedinstvo” postaju socijalistička inačica parole “sex & drugs & rock’n’roll”. Smislene ili ne, isplative ili neisplative, o omladinskim radnim akcijama treba reći: samo u razdoblju između 1946. i 1952. omladina je sagradila 603 km željezničkih pruga te 382 km ceste između Zagreba i Beograda. Podigla je tvornicu hidrauličnih ležajeva i parnih kotlova te tvornice kemijskih i prehrambenih industrijskih uređaja u Zagrebu, željezaru u Nikšiću, valjaonicu bakra u Sevojnu, tvornicu kabela u Svetozarevu, hidroelektrane Vlasinu i Mavrovo itd. A s kim vi bankarite? Kako uopće opisati radne akcije? Sociolog Srećko Mihailović još je 1985. ustvrdio da je to gotovo nemoguće izraziti riječima. Onima koji tamo nisu bili svako će se pripovijedanje sudionika činiti egzaltiranim. Teško je razaznati hvale li oni to što su prošli ili tek tuguju za mladošću. A ako se po dobru sjećaju mladosti, jesu li jugonostalgičari?
Senjković stavu da je svako sjećanje na ono što je bilo “jugobolje” te da su svi koji od njega pate “jugobolesnici” suprotstavlja ljude koji su odrasli uz osjećaj da su “nešto dali društvu”: da su bili i ostali ponosni na ono što su sagradili. Zapravo, primjećuje autorica, mnoga sjećanja ne odgovaraju ideološkom obrascu u koji ih umeće suvremenost. Akcije su bile i ostale jedan od najjugoslavenskijih društvenih fenomena. Čak i u godinama zatišja u njima je sudjelovao razmjerno velik broj mladih iz svih republika, a vrijednosti koje su se na njima zastupale bile su kroz čitavu njihovu povijest temeljne vrijednosti jugoslavenskog društva. Samo što Partija nikad nije bila načistu treba li posao povjeriti velikim tvrtkama koje će to odraditi bolje i jeftinije, ili cijena koštanja nije i ne smije biti isključivi odreditelj. Jednima je ekonomska neisplativost bila razlog da zaustave sva ta masovna opijanja, tučnjave, spavanje iza nasipa, slušanje šlagera Jimmyja Stanića i međurepubličke svađe zbog namještanja akcijaških rezultata, drugi su smatrali da je sve to mala žrtva za jačanje bratstva i jedinstva. Loše vijesti o radnim akcijama u ovoj su knjizi zauzele više prostora nego što bi ga nalagala mjera njihove zastupljenosti u izvorima. Potraga za njima proizašla je iz pritiska postsocijalističke političke polarizacije i “preporuka” domaće i strane znanstvene “srednje struje”, priznaje Senjković. A propusta je bilo: brigade često pojma nisu imale što će raditi, a komandanti nisu znali zapovijedati; brigadiri su dolazili bolesni, u brigade su se ubacivali ljudi koje nitko nije poznavao (“da bi rovarili”) ili su u njih ulazili stariji ljudi (“da bi se prehranili”). Nije bilo vode, nedostajalo je sapuna, pojavile su se bolesti pa i epidemije – enterokolitis, dizenterija i trbušni tifus. Uši je omladina ionako već donosila sa sobom. Bilo je i mrtvih. Samo na gradnji autoceste Zagreb – Beograd 1949. umro je 51 brigadir, od tuberkuloze, pucanja čira, odrona zemlje, trovanja pokvarenim mesom… neke je pregazio vlak, neki su se utopili...
Vodio ljubav sa sekretarom
U izvještajima nadležnima iz tog vremena spominje se i slučaj komandanta, “pravog seoskog đilkoša”, koji je organizirao muziku da mu svira i vodio ljubav sa sekretarom štaba druge brigade. Stanje je bilo takvo da je u siječnju 1949. reagirao i sam Tito: “Mi samo pričamo i pričamo o novim generacijama, a ustvari gledamo da ih što više iscrpemo na autostradi, na železničkim prugama i na raznim drugim velikim javnim radovima… Obilazeći javne radove, mene je prosto srce zabolelo koliko je ta omladina jadno izgledala.” Strani novinari uglavnom su pisali o prisilnom radu i teškim uvjetima rada. No za dobitnika Pulitzerove nagrade Daniela De Lucu rad na omladinskoj pruzi bio je zabavan koliko i piknik, i spiritualan koliko i molitva. Slavni britanski povjesničar Edward Palmer Thompson sam je zapovijedao britanskom brigadom na pruzi Šamac – Sarajevo. U njegovoj jedinici bilo je najviše komunista, nešto laburista i konzervativaca, ali i onih koje politika uopće nije zanimala. Razlog njihova dolaska nije se razlikovao od razloga koje su imali drugi stranci: “Neki su došli iz znatiželje, neki s maglovitom idejom o tome da će sudjelovati u nekom socijalnom radu, neki da bi proučavali politiku nove Jugoslavije, neki su se nadali teškom fizičkom radu u vrijeme praznika, neki su se nadali samo praznicima, neki su došli zbog različitih čudnih razloga…” Poput francuske brigade u Kutini, većinom sastavljene od djevojaka, pobornica slobodne ljubavi. Bile su, pričalo se, odjevene u kratke suknjice, a neke su imale i kutije za šešire. Svojom pojavom stvarale su metež na gradilištu koji bi se do večeri pretvorio u rasulo. U barakama nije ostao ni dežurni, svi su se preselili u naselje Francuza i u obližnje šumarke. Za strance je najbolje od svega bilo to što im je boravak bio besplatan. Spavali bi u hotelu Esplanade, kupali se na Lokrumu, ili bi, poput Thompsona, skoknuli do Zenice na “puslice i paperjaste bombone u obilju koje bi u Engleskoj dovelo do sudskog postupka” i “kremastu kavu, kruh, zdjelice domaćeg maslaca i meda ili marmelade za manje od šilinga”.
O omladinskim radnim akcijama pisali su Kaleb, Kaštelan, Krklec, Slobodan Novak, Vesna Parun, Grigor Vitez … Oko brigadira su se motali Tadijanović, Kolar, Branko Ćopić, Dobrica Ćosić i Desanka Maksimović, a o svom izletu na omladinsku prugu Brčko – Banovići napisao je pokoju i Miroslav Krleža. Snimljeno je i mnogo dokumentarnog materijala, ali samo tri igrana filma: “Ljudi s pruge” Gustava Gavrina, “Prekobrojna” Branka Bauera i “S.P.U.K.” Milivoja Puhlovskog. Ništa od toga nije naročito umjetnički vrijedno, kaže Senjković.
Prljavo kazalište u Kninu
Ponešto je napravljeno s propagandnim namjerama, a ponešto, sasvim sigurno, iz iskrenog uvjerenja, zainteresiranosti i inspiriranosti pothvatom. Pretpostaviti da se radilo isključivo o propagandi, o djelima koja su se stvarala iz obveze, znači kretati, kako jedan moj kolega to naziva, iz totalitarne paradigme. To zapravo znači ne razumjeti, riječima Edgara Morina, duh vremena. S vremenom su radne akcije postale gaže rokera, zabavnjaka i narodnjaka, nešto poput KnockOut Snow Festivala za mlade Hrvate na skijanju u Francuskoj danas.
Arsen Dedić spjevao je brigadirsku himnu “Hej, haj, brigade”, Parni valjak bio je konstanta, na Savi je pjevao Đorđe Balašević, Prljavo kazalište sviralo je u Kninu i Sisku, Film na Bujštini, a na Đerdapu je Riblja čorba snimila album “Koncert za brigadire”... Bijelo dugme akcijašilo je na Kozari ‘76. Došli su jer je Goran Bregović raskalašene muzikante htio dovesti u red, a na kraju su trojica postala udarnici. Senjković primjećuje da se motivi zbog kojih su mladi dolazili na radne akcije u socijalističkoj Jugoslaviji nisu razlikovali od motiva koji vršnjake potiču na dobrovoljni rad u politički drukčije uređenim zemljama pa navodi primjer mladih u kibucima.
Tko bi danas pjevao?
Uostalom, u gotovo svim predindustrijskim društvima i zajednicama međusobna pomoć pridonosila je preživljavanju ranjivih pojedinaca i skupina. U Africi stariji dječaci održavaju kolibe udovica. Njihova je jedina nagrada spoznaja da su pomogli potrebitima. Slične primjere možemo naći u Aziji i Latinskoj Americi pa i u industrijskim zemljama. Na kraju, bi li bilo moguće oživjeti radne akcije ili organizirati nešto slično? Krenimo redom: u ono vrijeme nije bilo ničega pa je trebalo nešto sagraditi. Danas smo imali nešto, a ostajemo bez ičega. Nekad smo imali Partiju. Danas imamo više stranaka nego mjesta u sabornici. Nemamo konsenzus ni o jednom važnom pitanju. Na akcijama se radilo besplatno, a mnogima danas nije ništa bolje ni kad imaju posao. Zamislimo hipotetsku radnu akciju, Sava - Dunav - Sava, Vukovar ili Gunju… Tko bi došao? Tko bi to vodio? Jedinu snagu da organizira nešto veliko, vidi se posljednjih dana, ima Katolička crkva, ista ona koja je prije 70 godina činila sve što je mogla samo da mladež ne ode na tu vražju prugu. Takva su svjedočanstva uredno zapisana u knjizi Reane Senjković. Danas, kad se dokidaju prava djeci s Downovim sindromom i poskupljuje dodatno zdravstveno osiguranje, koja će država platiti da se mladi druže, grade prugu, a s njom i sebe? Pruge već imamo, a linije se ukidaju. Uostalom, tko bi brigadirima i brigadirkama pjevao i tko bi im glumio, Thompson ili Hladno pivo, Božidar Alić ili Rene Bitorajac? Ili bi se krampovi lomili od ekstaze na zvuke orkestra Bobana Rajovića?
Zato, omladinske radne akcije danas – no pasaran, ili modernije – no čens.
Omladini je bi mozak ispran. Bilo je neko takmicenje, tko ce vise zemlje iskopati dobit ce neku udarnicku znacku. Komunjara bi stajao, broio kolica i piso, pa bi neki bili pohvaljeni. Iz SAD bi dolazila hrana i prasak protiv usiju. Partizani su bili usljivi iz sume. Amerika je slala da se lijece