Ubijeni su jer su obavljali svoj posao, prenoseći informacije javnosti. Njih 1209 u proteklih 14 godina. Prema nedavno objavljenom izvješću UNESCO-va Opservatorija ubijenih novinara, koje se izdaje svake dvije godine, jasno se vidi kako se otprilike svaka četiri dana na meti egzekutora nađe po jedan medijski djelatnik. A posebno je zabrinjavajuće kako gotovo 90% tih ubojstava ostaje neriješeno – u devet od deset slučajeva ubojice zajedno s nalogodavcima tih ubojstava ostaju nekažnjeni.
Zadnja crta obrane
– Nekažnjavanje ohrabruje počinitelje, što u atmosferi straha i nezaštićenosti, vodi gubitku hrabrosti i motivacije novinara te značaja novinarskog poziva u našim zajednicama. Novinari su u pojedinim dijelovima svijeta na posljednjoj liniji obrane demokracije. Upravo zato moramo poseban naglasak staviti na obrazovanje i osposobljavanje mladih novinara te poboljšanje medijske pismenosti – smatra Sunčana Glavak, dugogodišnja novinarka, a danas zastupnica u Europskom parlamentu koja je nedavno sudjelovala u raspravi na temu borbe protiv nekažnjavanja zločina počinjenih nad novinarima širom svijeta.
Iako se brutalna statistika proteklih nekoliko godina mijenja i bilježi silaznu putanju, pa su tako u prvih devet mjeseci ove godine zabilježena 42 ubojstva, lani njih 57, a 2018. godine 99, UNESCO ističe kako nekažnjavanje zločina dovodi do novih ubojstava i često je simptom sloma pravosudnog sustava. Posljedica nekažnjavanja je autocenzura i medijska šutnja, koja šteti cijelim društvima jer dovodi do prikrivanja ozbiljnih kršenja ljudskih prava te korupcije i kriminala. A prošle je godine postotak razriješenosti ubojstava novinara iznosio iznimno niskih 12%, a to nije iznimka, nego pravilo, jer je 2018. bilo razriješeno 11% slučajeva, a u prvih devet mjeseci ove godine 13%.
Neslavni predvodnik po broju ubijenih novinara već je petu godinu zaredom Meksiko, u kojem je lani zbog svog izvještavanja o korupciji i povezanosti između političara i narkokartela živote izgubilo 12, a godinu dana prije 13 novinara. Kako se taj trend neće promijeniti ni u 2020., moglo se zaključiti nedavno, kada su u razmaku od samo deset dana ubijena trojica medijskih djelatnika. Meksiko je za novinare time postao opasnije mjesto čak i od ratnih zona, poput Sirije ili Afganistana. Sve do 2014. godine preko polovice ubijenih novinara stradavalo bi u zemljama u kojima su bjesnili oružani sukobi, dakle uglavnom ratni reporteri, ali taj trend počeo se mijenjati unatrag pola desetljeća, pa se tako lani gotovo dvije trećine ubojstava dogodilo u zemljama u kojima nije bilo aktivnih ratnih sukoba.
Stradaju na ‘domaćem’ terenu
– Za to postoje razni razlozi, a tu veliku ulogu igra i pandemija koronavirusa, jer puno manje inozemnih reportera izvještava iz ratnih i kriznih regija. U prvih jedanaest mjeseci ove godine niti jedan novinar nije ubijen tijekom obavljanja posla izvan svoje države, svi su stradali na „domaćem“ terenu – kazala je Juliane Matthey, glasnogovornica Reportera bez granica.
Gledano po regijama, na meti napada najčešće su novinari iz Južne i Srednje Amerike, a potom oni iz azijskih zemalja. Bliski istok, koji je stavljen pod odvojenu kategoriju, treća je najgora regija, a potom slijedi Afrika. Zanimljiva je i informacija kako je u SAD-u i državama zapadne Europe, koje su kao izrazito demokratske zemlje svrstane pod istu kategoriju, u protekle dvije godine ubijeno više novinara – njih sedam - nego u srednjoj i istočnoj Europi gdje ih je stradalo pet. Žrtve su najčešće, u 30% slučajeva, bili televizijski novinari. Slijede radijski novinari s 24%, a na trećem su mjestu zaposlenici u tiskanim medijima.
Iako je u Hrvatskoj u posljednjih 14 godina, otkako UNESCO provodi ovo izvješće, zabilježen tek jedan atentat na novinare, i to 23. listopada 2008. kada je ubijen vlasnik Nacionala Ivo Pukanić, pri čemu je kao kolateralna žrtva poginuo i njegov suradnik Niko Franjić, Hrvatsko novinarsko društvo ističe da su se u zadnjih šest godina u Hrvatskoj dogodila 64 napada i prijetnje novinarima.
Među njima je bilo 28 napada, 22 prijetnje smrću i teškim tjelesnim ozljedama i 14 drugih prijetnji novinarima, medijskim kućama ili novinarskim organizacijama. Od ukupno devet napada koji su se dogodili ove godine, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske pokrenulo je postupak u dva slučaja, a postoje i brojni slučajevi od prethodnih godina koji još nisu zaključeni.
– Moramo si postaviti pitanja, kakva je cijena za pisanu ili izgovorenu riječ, kakvi su pravosudni i sigurnosni sustavi u zemljama u kojima je takvo nasilje prisutno. Novinari imaju pravo razotkrivati i govoriti o onome o čemu bi neki najradije da šutimo – zaključila je Sunčana Glavak.
VIDEO: Što mislite, može li se u Zagrebu živjeti od 5000 kuna plaće?
dal je smrtnost u novinarskoj struci viša ili niža u odnosu na druge struke? koliko recimo učitelja pogine godišnje u svijetu? smetlara? šofera? koja je struka vrednija? hm? što su se sad našli popovati, prolijevati suze, postoji odgovornost za svaku stvar koju napraviš, bila to materijalna stvar, riječ, slovo... što nisu plakali i tražili odgovornost od npr. amera kad su novinare po iraku ko glinene golubove skidali? fino mi je bilo obrazloženje, marinac pucao u kamermana, jer je mislio da je k njemu uperio rpg...