Sva politička i ostala zbivanja u novijoj hrvatskoj povijesti događala su se na Trgu bana Jelačića u Zagrebu... proglašenje neovisnosti Hrvatske, vraćanje spomenika banu Jelačiću, koncert Prljavog Kazališta prije prvih slobodnih parlamentarnih izbora, povratak pobjedničkih postrojbi iz akcije Oluja, dolasci dvaju papa Ivana Pavla II. i Benedikta 16.
No doček vatrenih nakon što su igrali u finalnoj utakmici Svjetskog prvenstva u Rusiji neusporediv je sa svim tim znamenitim događajima i dočecima. Duž cijele trase do centra Zagreba skupilo se više od 500 tisuća ljudi u tako neopisivoj i razdraganoj atmosferi u dosad neviđenoj sreći koja se prelila na zagrebačke ulice.
Prvi posjet pape Poljaka Wojtyle Hrvatskoj u rujnu 1994. godine okupio je u Zagrebu više hodočasnika, ali oni su bili koncentrirani na hipodromu i organizirano su dolazili iz desetaka europskih i svjetskih država tako da se u Zagrebu tada, pisalo se, skupilo i do milijun vjernika. Ostali značajniji događaji okupili su od pedeset do stotinjak tisuća ljudi.
Na Trg može stati najviše šezdesetak tisuća ljudi, a kad su sve okolne ulice popunjene, onda se može okupiti do sto tisuća ljudi. S ovim se dočekom može usporediti jedino onaj vatrenih 1998. koji je bio na Trgu Francuske Republike te povratak Janice i Ivice Kostelića sa zimske olimpijade 2002., kao i povratak generala Ante Gotovine i Mladena Markača iz Haaga 2012. Generale je dočekalo oko sto tisuća ljudi, a Kosteliće oko 150 tisuća.
Zagreb je jučer doslovno pucao, nije bilo praznog kutka trase kojom je autobus iz Zračne luke prevozio vatrene do središnjeg zagrebačkog trga tako da se jučerašnji spektakl može smatrati najveličanstvenijim dočekom sportaša u povijesti Hrvatske. Da su grandioznošću zapanjeni i hrvatski reprezentativci, govori i to što su u jednom trenutku izvadili transparent s natpisom: “Niste normalni!” Dvadeset i dvojica Dalićevih junaka ujedinila su cijelu Hrvatsku u sreći, ponosu i slavi.
Sve je bilo predivno osim što se politika čak i tu uplela. Iako su vatreni jasno tražili Thompsona, pozvali ga i u svoj autobus, organizator je opstruirao njihovu želju. Uspio je Thompson otpjevati'' Lijepa li si'' na matricu klape HRM, ali dalje od toga nije išlo. Najbolji igrač svijeta, naš predragi Luka, na mikrofon je ponovno tražio da Thopson zapjeva, ali opstrukcija je bila prejaka. Ako je sve ovo jučer bilo u čast slavljenika, nije li trebalo barem poštivati njihovu želju? Pokušavajući zatomiti nacionalni ponos kod naših vatrenih i pola milijuna Hrvata koji su im došli iskazati poštovanje, organizator se ponaša kao u vrijeme Jugoslavije, kada se neke pjesme i pjevači nisu mogle izvoditi, a pri tom im uopće nije bitna činjenica da su upravo taj nacionalni ponos, ta nabrijanost naših vatrenih i taj nacionalni naboj doveli do srebrne (nama zlatne) medalje. HRT se odmah pridružio takvom ponašanju iz prošlih vremena, pa su već u dnevniku koji je uslijedio odmah nakon dočeka izrezali Dalićev govor. Naravno izrezali su dio u kojem je spomenuo da su igrali također i za sve hrvate u dijaspori i za hrvatske branitelje bez kojih ne bi bilo niti ovakvog hrvatskog dresa. U današnjim vijestima Hrvatskog radija, također tog dijela nema. Žalosno i jadno.