Novinarima se rijetko, iznimno rijetko dogodi da, razgovarajući s nekim iz svijeta politike sugovorniku mogu vjerovati na riječ. Usuđujemo se reći, dojam je, ovaj se put dogodilo baš to. A preko puta sjedio je i na naša pitanja odgovarao čelnik platforme Možemo!, zastupnik u zagrebačkoj Skupštini i od nedjeljnih izbora novi zastupnik u Saboru – Tomislav Tomašević. Razgovarali smo u srijedu. Zbog uspjeha platforme Možemo! na izborima obaveze su mu se povećale do neslućenih razmjera, pa je prvotni dogovor da intervju napravimo u 11 sati, pomaknut najprije na 13 sati, da bi potom moralo uslijediti još jedno odgađanje na 14 sati. Na razgovor, na terasu jedne od zagrebačkih slastičarnica, stigao je vidno užurban.
Izgledate umorno, pomalo i smoždeno?
Nisam smožden, ali sam u nevjerojatnom vrtlogu poruka podrške, zahtjeva za intervjuima i učlanjenje u stranku, a isto tako i organizacijskim dilemama oko skore konstituirajuće sjednice Sabora koje trebamo hitno razriješiti. Usto, izborna kampanja bila je intenzivna. U samo šest tjedana puno smo napravili, ali sad nakon izbora stvari nisu stale, nego su se možda čak i ubrzale.
Na dan izbora rekli ste da očekujete barem pet mandata, a osvojili ste ih sedam. Je li vam to još uvijek nestvarna činjenica?
Ne, jer ciljeve uvijek postavljamo nekako realno. Prvi je cilj bio da uđemo u Sabor. I već je to bio uspjeh, tim više što su nas ovako rani izbori potpuno iznenadili. Nismo mogli vjerovati da će se Sabor raspustiti a da se ne donese Zakon o obnovi Zagreba i okolice. Onda nam je cilj bio osvojiti dovoljno mjesta za saborski klub, dakle imati tri zastupnika i zastupnice. Međutim, kako je kampanja išla, kako su drugi akteri imali dosta lošu kampanju, a kako smo mi dobili vrlo dobru povratnu reakciju od ljudi, vidjeli smo da imamo nevjerojatan trend rasta. Točnije, da u svim anketama imamo najveći trend rasta od svih političkih aktera. Tako me onda nije iznenadilo ovih sedam mandata. No, ono što me iznenadilo jest ta niska izlaznost na izborima jer je u tom slučaju svaki mandat, ajmo to tako reći, jeftiniji. A da je kampanja trajala još tjedan dana, mi bismo bez problema osvojili 11 mandata, jer smo imali jako rubne mandate na četiri mjesta. Četvrti mandat u I. izbornoj jedinici. Tamo nam je malo nedostajalo da u Sabor uđe i Urša Raukar Gamulin. Malo nam je nedostajalo i za drugi mandat u VII. izbornoj jedinici, za Milu Kekina. Malo je nedostajalo i za drugi mandata u VI. jedinici pa bi uz Bojana Glavaševića u Saboru bila i Danijela Dolenec. A malo je nedostajalo i za taj jedan mandat u X. jedinici za Tamaru Visković. I u VIII. jedinici je malo glasova nedostajalo za drugi mandat. Pritom podsjećam da su nam posljednje ankete predviđale šest mandata.
Kako tumačite taj trend rasta naklonosti birača i to u svim izbornim jedinicama?
Pa, stalno se događa to neko podcjenjivanje prema nama, što je već jako zanimljivo, ali vjerujem da će to podcjenjivanje jednom stati. Krenulo je još prije prošlih lokalnih izbora kada su nam govorili da nemamo šanse ući u zagrebačku Skupštinu, a na kraju smo ispali iznenađenje tih lokalnih izbora. Onda je opet bilo podcjenjivanje na način što mi možemo u Skupštini s ta samo četiri zastupnika, a ispalo je da možemo, čak i zaustaviti GUP. Naravno, ne sami, već uz pomoć cijele oporbe, struke i svih onih građana i građanskih inicijativa koje su izvukle građane na prosvjede. I jedan GUP Bandiću je ipak pao. Onda je krenulo novo podcjenjivanje kada smo tri mjeseca prije izbora osnovali platformu Možemo! pa se govorilo kako bismo mi uopće mogli dobaciti do Sabora bez stranačke infrastrukture, bez toga što većina stranaka naše koalicije nema čak ni uredski prostor. A nemamo ga zato što se nismo htjeli pokloniti Bandiću. Onda smo na kraju opet ispali iznenađenje i ovih izbora. Ne znam, valjda će nas jednom i HDZ i SDP i Bandić prestati podcjenjivati. Novo je podcjenjivanje pak bilo to da smo samo zagrebačka priča, da ne možemo imati uspjeha nigdje drugdje. Mi se s tim nismo slagali i zato sam jako ponosan ne samo na osvojen mandat koalicije u VIII. jedinici već i na naš rezultat u Dubrovniku, od devet posto, više od pet posto u Splitu, na rezultate na otocima, Braču, Visu, Korčuli...
I u Irskoj, Norveškoj...
Pobijedili smo, čini mi se, u devet europskih zemalja. To su mali brojevi glasova, no to je više provokacija jer znamo da je većina glasova iz dijaspore dolazila iz BiH, a tu HDZ suvereno dobiva ta tri mandata, što se i sad pokazalo. No nas opet veseli da nas je prepoznala ta nova dijaspora i da ona želi biti dio promjene zajedno s nama kako bismo ovu zemlju napravili boljom za život pa da se oni koji su otišli mogu vratiti. A ta naša kampanja za dijasporu napravljena je s nula kuna, čistom genijalnošću Marija Kovača.
No, u zatvoru u Remetincu doživjeli ste izborni debakl. Ondje su vas brojem glasova potukli HDZ, SDP, Škoro, Most.
Ha-ha-ha... Ondje smo uvjerljivo doživjeli pravi izborni debakl u odnosu na sve druge političke aktere koji su ušli u Sabor.
Znamo već, riječi koje ističete su: društvena jednakost, rodna ravnopravnost, solidarnost, radnička prava, borba protiv korupcije, zelene politike... E sad, zašto vam, kada vi to govorite, ljudi vjeruju, a kada ostale stranke o tome govore ljudi ne samo da im ne vjeruju već im se diže kosa na glavi i želudac se okreće?
Kao prvo, vjeruju nam zato što mi to - živimo. Baš me zanima koliko bi političara bilo cijelu noć na Markovu trgu bez da oka sklopi, čekajući saborske zastupnike da im nešto poruči. Što se tiče radničkih prava i zaštite okoliša, još prije 20 godina uključio sam se u Zelenu akciju. I sve stvari koje sam govorio tada, govorim i sada. Samo što se, nažalost, mnoge stvari nisu pomaknule s mrtve točke. Tada sam bio protiv spalionice otpada, a to je sad "mainstream" stav u cijeloj Europi, a lagano i u Hrvatskoj. Isto je tako i s klimatskim promjenama. Bavio sam se tom temom još 2002. Bio sam tada na Svjetskom summitu o održivom razvoju kao predstavnik mladih u službenoj delegaciji Hrvatske. Bio sam čak jedan od vođa svjetskog pokreta mladih za održivi razvoj na tim UN konferencijama. Govorili smo o klimatskim promjena i pokušavali zagovarati neka rješanja pred svjetskim vladama, ali nismo uspjeli. Stoga sam se, nakon takvih globalnih iskustava, više fokusirao na lokalni aktivizam. Digao sam ruke od tih međunarodnih konferencija. S druge strane, kada su radnice Kamenskog prosvjedovale, mi smo im pomogli. Pomagali smo i stanarima Kupske ulice koja se urušila. Znači, ima jako puno borbi koje su iza nas i valjda nam to daje neku vjerodostojnost da u to što govorimo doista i vjerujemo. I da to zaista i prakticiramo. Zato je ljudima smiješno kada Plenković ili Bernardić govore o zelenim politikama, a pritom ne znaju koje su boje vrećice za odvajanje otpada u Zagrebu gdje obojica žive.
I politički analitičari ovih dana, kada ste vi u pitanju, ističu jednu riječ – asfalt, u smislu da dolazite s terena. Ima li taj asfalt u vašoj političkoj karijeri zaista ključnu ulogu?
Naravno, i ne samo u mojoj karijeri. Nije to samo moj asfalt. To je asfalt gotovo svih ljudi koji su politički aktivni u platformi Možemo!, u Zagreb je naš, u Novoj ljevici, u Radničkoj fronti, u Za grad, u ORaH-u. To su desetljeća aktivizma, prosvjeda na ulicama, ali i direktne pomoći ljudima koji su u nevolji. Taj asfalt, ti tereni i ta povezanost s ljudima u nevolji, naš su DNK. Upravo na ulici, s ljudima, vidi se koji su stvarni problemi. Zapravo, mi jesmo dio tih ljudi. Mi živimo živote prosječnih građana. Ja nemam ni automobil, vozim se tramvajem, pješačim, stalno razgovaram s ljudima. I u tom smislu mislim da je Bandić dobio konkurenciju. To je isto razlog zašto ga mnogi prije nas nisu uspjeli skinuti, jer je dosta tog elitizma prisutno u hrvatskoj politici. I ne samo hrvatskoj. Jednostavno, kada “fejkaš” takve stvari, to se vidi, a isto se vidi i ako ne “fejkaš”.
Kao građanina Zagreba i Hrvatske čega vas je sram zbog vlasti u Zagrebu i u državi?
Što se tiče vlasti u Zagrebu, kada se pitam što je Bandićeva ostavština nakon 20 godina ne mogu izdvojiti ništa pozitivno. Toliko je godina prošlo, toliko je novca kojim je on raspolagao, a to se ne može usporediti niti s jednim drugim gradom jer je Zagreb imao proračun veći nego svi drugi gradovi u Hrvatskoj zajedno. A što ostaje?! Sramota je koliko je novca potrošeno, a da ne možeš ništa posebno izdvojiti, osim eventualno Bundeka koji je jedini projekt za koji možemo reći da je popravio kvalitetu života građana u Novom Zagrebu. Sve drugo, sve fontane, vodoskoci, hrpa vrtića i škola koje nisu obnavljane pa su se dodatno urušile u potresu, kulturne institucije, kazališta, mostovi, čime je zapuštena osnovna infrastruktura.... E, toga me je sram. Sram me živjeti u 21. stoljeću, a i dalje imati odlagalište otpada koje je Bandić "iks" puta obećao zatvoriti, pa ništa. Jednostavno, sram me tog vremena koje je prošlo, a da imam osjećaj da smo i dalje u 20. stoljeću. Eto, točno kada je Bandić započeo svoju vladavinu započelo je 21. stoljeće, a mi i dalje stojimo u 20. stoljeću. Zato su naše poruke da Zagreb i Hrvatsku konačno želimo uvesti u 21. stoljeće. Slično je i na državnoj razini. Vrtimo se u krug. Taj razvojni model koji nam se nudi - a koji se bazira na turizmu, gdje smo totalno deindustrijalizirani, gdje smo zapostavili domaću poljoprivrednu proizvodnju, ušli u jednu rentijersku ekonomiju gdje sustav obrazovanja ništa ne znači, gdje ne stvaramo dodane vrijednosti pa smo izgubili i jako puno radnih mjesta, i to visoko kvalificiranih dobro plaćenih radnih mjesti, što je onda upravo tu visiko kvalificiranu radnu snagu potjeralo iz ove zemlje jer nisu mogli bez stranačke iskaznice naći posao - sve se to pokazalo potpuno pogrešnim. Eto, i toga me sram, A onda, čega me još i više sram to je što u takvoj situaciji globalnih kriza, koje preispituju temelje u svakom društvu, kako društvo uopće treba izgledati sad ali i u budućnosti, mi se u kampanji u 21. stoljeću bavimo pitanejm abortusa. Znači, vraćanjem natrag nekih tema zbog kojih smo nekad bili čak među progresivnijim zemljama u cijeloj Europi. Da mi sad idemo nazad umjesto naprijed, to mi je nevjerojatno. I ne vidim kako je ta tema prioritet za desnicu koja tvrdi da zastupa interese naroda jer mislim da su interesi naroda prije svega ovi materijalni, da ljudi dobro žive, imaju posao i krov nad glavom, da imaju dobre javne usluge, kao što su obrazovanje i zdravstvo, jednak pristup tim uslugama bez obzira gdje u Hrvatskoj živjeli, da imaju osjećaj da će njihova djeca imati dobru perspektivu, da neće morati otići iz ove zemlje. To su ključne teme i pitanja oko kojih su se trebali angažirati, a ne pitanje pobačaja kod silovanih žena.
Mnogi vas sad doživljavaju kao nekoga tko postaje moćna oporbena opcija. Koliko toj percepciji pridonosi i debakl SDP-a na izborima ili to što se dogodilo s SDP-om uopće ne povezujete s vašim uzletom?
To koincidira, ali nije kauzalitet. Ajmo ovako, mi smo u Zagrebu, u šest tjedana kampanje, s vrlo skromnim resursima u odnosu na SDP, a kamoli u odnosu na neke druge stranke kao što je HDZ, osvojili 60 tisuća glasova. Bandić na lokalnim izborima u drugom krugu pobjeđuje sa 140 tisuća glasova, a ovo su bili parlamentarni izbori. Vjerujem da bi naša podrška na lokalnim izbrima bila puno jača nego na ovim parlamentarnim. Pa mi prije dva mjeseca, kao politički akter na državnoj razini, praktički nismo ni postojali. Niti u jednoj anketi. Nigdje nas nije bilo. Ni Možemo!, ni Nove ljevice, ni Radničke fronte. Nigdje. Tako da iz te perspektive, ako gledamo i apsolutne brojeve i bez obzira na malu izlaznost i loš rezultat SDP-a, to je tim više impresivan rezultat za nas. Isto tako, preferencijalni glasovi pokazuju da je to loš rezultat SDP-ovih lidera, ali istodobno pokazuju i naš dobar rezultat. Pokazuju i još jednu ogromnu promjenu. Naime, prije tri godine, natječući se za gradonačelnika Zagreba, dobio sam u cijelom Zagrebu oko 13 tisuća glasova, a sad sam u samo jednoj izbornoj jedinici dobio skoro 20 tisuća preferencijalnih glasova na parlamentarnim izborima, dok smo, što je još bitnije, kao ta nova politička snaga na nacionalnoj razini sad dobili oko 115 tisuća glasova, od čega je gotovo polovina izvan Zagreba. Tako da to kako smo mi samo zagrebačka priča, nikako ne stoji. Zašto? Zato što smo povezani sa sličnim inicijativama u drugim gradovima, od kojih bih možda izdvojio inicijativu Srđ je grad u Dubrovniku. I zato smo sad tamo imali tako dobar rezultat jer su oni isto tako izrasli na aktivizmu inicijative Srđ je naš. Tako je i Zagreb je naš! prirodni saveznik platforme Možemo! Sve su to modaliteti kako djelujemo i zašto nismo samo zagrebačka priča i zašto ćemo, posebice sada kada imamo i saborsku govornicu i kada ćemo dobiti neke resurse, graditi organizaciju po cijeloj Hrvatskoj kako bismo ostvarili još bolji rezultat na parlamentarnim izbirima za koje predviđam da će biti prijevremeni.
Zašto to predviđate?
Jednostavno zato što će biti previše problema. Ova je većina jako tanka, osim ako ne bude nekih novih žetončića, što nije isključeno. Ovisi sve i o manjinama koje isto neće imati bezuvjetnu HDZ-ovu podršku nego će ta podrška ponekad izostati, a tu se onda otvaraju pukotine i za neke incijative iz oporbe ili da se sruše prijedlozi vladajućih ili da prođe neki prijedlog oporbe. Usto, mislim da će biti puno prosvjeda, puno svega. Čeka nas prilično teška jesen. Slično kao što se nakon potresa u Zagrebu vidjelo što znači kadrovska devastacija, kada Bandić na ključna mjesta postavi krive ljude. To se može sakriti s jako puno novca, kao kada lopatama novca prikrivaš rupu pa je toliko zatrpaš novcem da se to ne vidi, ali kada dođe potres onda staneš na tu hrpu novca i upadneš u rupu te slomiš nogu. Ako imaš krive ljude na krivim mjestima onda imaš potpuni kaos u krizi. A to se nakon potresa, nažalost, jako lijepo vidjelo u Zagrebu. Na neki je način slično i s HDZ-om. On isto klijentelistički postavlja i kadrovira ljude, što se vidjelo u Domu za starije i nemoćne osobe u Splitu. Jednostavno, koliko god se trudio HDZ ne može dobro upravljati krizom kada već na tim najnižim razinama postavlja ljude koji su tamo stigli prema kriteriju stranačke iskaznice, a ne prema tome mogu li dobro raditi taj posao. Zato očekujem nova nesnalažanja, nove nesposobnosti, daljnje urušavanje kredibiliteta Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu i zato će nova vlast biti vrlo nestabilna.
Je li to taj "crni mrak koji se nadvija nad nas" o kojem ste govorili nakon izbora ili postoji još nešto i gore?
Prije svega sam mislio na krajnju desnicu koja je dobila jako puno glasova, što nije dobro. A oni pak za nas govore da smo, ne znam što, valjda crveni mrak koji se spušta. No, to je isto fenomen. Centar sve više gubi podršku većine građana jer status quo sve više ne funkcionira za većinu ljudi pa se onda rješenja traže ili više lijevo ili više desno. Taj se fenomen svugdje može vidjeti, i u Velikoj Britaniji i u SAD-u. No, crni mrak dolazi i u smislu nedostatka perspektive, nema razvojne vizije, nema naznaka nekog zaokreta. Hrvatska je kao brod na pučini, nose ga valovi svjetskih kriza, a mi ne znamo kuda on ide, koji nam je kurs. Uopće nemamo razvojnu viziju niti straregiju koje se držimo i oko koje bi bilo dobro imati nacionalni konsenzus, da se dogovorimo koji su to sektori naši prioritet, kako ćemo ih razvijati i u njih ulagati, nemamo dugoročnu strategiju oko obrazovanja, tehnološkog razvoja i inovacija, gospodarstva. Sve nam se to mijenja od vlade do vlade ili čak i unutar istog mandata jedne vlade, A onda imamo i neke politike kao što je poticanje obnovljivih izvora energije, što naravno podržavamo, ali vidimo kako se izvedu u režiji HDZ-a. Primjer je vjetroelektrana Krš-Pađene.
Desnica vas napada da ste rigidna, isključiva, ekstremna ljevica, komunisti, boljševičke zmije. Vrijeđaju li vas, pogađaju te etikete ili ih ignorirate?
One su potpuno promašene. Mi imamo koalicijski okvir programa svih šest stranaka i neka mi netko od njih s desnice u tom koalicijskom okviru pokaže što je tu problematično. Povrh koalicijskog programskog okvira imamo i izborni program platforme Možemo! na kojem je radilo više od stotinu stručnjaka. I to je najopsežniji program na ovim izborima. Ima 40 poglavlja. I što tu ima rigidno, što tu ima problematično?! A iz našeg rada u Skupštini Zagreba vidi se da nas prošlost previše ne zanima. Znamo da je prošlost bitna, znamo koji su naši stavovi oko antifašističke povijesti Hrvatske, ali mi se prije svega bavimo temama kako popraviti kvalitetu života za većinu ljudi. Ako je to ekstremno – u redu.
Vi ste se jedini na ovim izborima držali rodne ravnopravnosti prilikom slaganja izbornih lista i sad vam u Sabor ulaze tri zastupnice, sve redom elokventne, principijelne i nekako - svoje žene. Koliko će upravo i to biti vaša snaga u Saboru?
Kao što rekoh, ljudi nam vjeruju zato što radimo ono što i govorimo. Ako se bavimo rodnom ravnopravnošću, onda to treba pokazati na djelima, prilikom slaganja lista. Mi smo jedini složili listu u potpunosti s rodnim paritetom, što znači - jednak broj muškaraca i žena, i to po zip modelu. Ali ne da smo muškarce stavili na prva mjesta na listama, već tako da smo imali više nositeljica izbornih lista nego nositelja. Malo je nedostajalo da još naših zastupnica uđe u Sabor, pa bi to onda bio još bolji balans, ali i 4:3 je sigurno bolji omjer nego kada se pogleda HDZ-ov i SDP-ov klub. To je pustoš što se tiče rodnog balansa. K tome, nije bitan samo broj nego i koje su to žene. A bitno je bogme i koji su to muškarci, jer ćemo se mi isto tako boriti za ženska prava jednako kao i naše kolegice, što smo već pokazali i u kampanji.
Nije tajna, rekli ste to već – imate ambiciju biti sljedeći gradonačelnik Zagreba. Zašto želite biti prvi čovjek Zagreba?
U politici su osobne ambicije bitne. Da krenem od jednog primjera. Spominje se Vilija Beroša kao kandidata za gradonačelnika Zagreba, ali on to s nelagodom demantira, vrda oko toga. I zaista je pitanje – bi li netko tko je možda dobar ministar, iako mu je kredibilitet znatno pao jer mora pokrivati HDZ, ili je samo dobar liječnik, bio i dobar gradonačelnik. Znači, ne može se samo uzeti političara iz jedne situacije, staviti ga u drugu i reći – to je to. S obzirom na moje obrazovanje i na iskustvo u Skupštini Grada, znam kako Grad funkcionira i mislim da bih štošta mogao unaprijediti. Zbog svih svojih studijskih putovanja širom svijeta, a bio sam u više od 60 država svijeta, barem u njih 40 bio sam profesionalno i gledao različite modele kako gradovi funkcioniraju, kako funkcioniraju gradska komunalna poduzeća, uvjeren sam da je to nešto što bih u politici najbolje radio. I zato se kandidiram za gradonačelnika Zagreba. Nije nebitno i to što mislim da mi ljudi vjeruju da doista želim maknuti Bandića, da nemam nikakve veze s Bandićem, da u našim redovima nemamo nikakvih Bandićevih “spavača”, što se za dosta drugih stranaka ne može reći. To je isto bitno da se Bandića konačno makne s vlasti. To da se njega makne s vlasti i terapijski je bitno za demokraciju u Hrvatskoj, a idealno je to učiniti na izborima. Postoje barem još četiri načina da on ne bude više na vlasti, ali mislim da je baš bitno da ga se s vlasti makne na izborima, bili oni prijevremeni ili redovni. Za sve ono što je napravio on treba dobiti evaluaciju od građana tako da to bude njegova ostavština i da mu građani jasno poruče da ga više ne žele za gradonačelnika. Nemam neku fiksaciju na Bandića. Jednostavno mi je osobna politička ambicija biti gradonačelnik Zagreba, a smatram i da je za hrvatsku politiku važno da ga se nakon 20 godina makne s vlasti. Uvjeren sam da ga mogu maknuti, da ga mogu pobijediti i da mogu dobro upravljati Zagrebom, unatoč svim izazovima, a bogme ih ima.
Točno, grad je devastiran, 20 godina Bandićeve vladavine satrlo je grad i građane. Hvata li vas zbog svega toga neka bojazan, jer dočekat će vas štošta i trebat će se sve to raščišćavati temeljito, polako, trebat će najprije sasjeći tu mrežu koju je Bandić ispleo?
Čak i da nije bilo potresa, koronakrize i socioekonomskih posljedica od toga, već i sama Bandićeva vladavina i financijska pustoš koju je ostavio, golem je izazov za bilo koga tko nakon njega dođe na vlast. Ali, mi smo već pokazali da smo vrlo uporni, dosljedni, a bogme smo i fizički i psihički snažni te karakterno jaki. Ja se u tom smislu osjećam dovoljno snažan da raščistim stvari do kraja. Nas se ne može pokolebati ni prijetnjama, ni ucjenama, ni mitom. Ići ćemo do kraja. Neće biti lako. Samo lud čovjek ne bi razmišljao hoće li to moći, jer samo ludi ljudi misle da sve znaju i sve mogu. Ali opet, u odnosu na ljude koji su trenutačno u igri za to, vidim što ja mogu, a što ne mogu. Vidio sam kako stvari funkcioniraju, kako funkcioniraju pročelnici, kako funkcionira gradska uprava i jednostavno sam uvjeren da s dobrim timom ljudi koje namjeravam okupiti mogu bolje od svega toga, što, da budem iskren, i nije toliko teško. No, i unatoč svim tim izazovima, spreman sam na njih. Neće biti lako i neće biti jednostavno, ali negdje jednom treba početi čistiti cijeli taj nered. Trebat će za to i vremena i strpljenja, ali bitno je da se jednom konačno krene. Uvjeren sam da će nakon toga vrlo brzo većina građana Zagreba osjetiti bolju kvalitetu života.
Kako sve ovo što se sad događa podnosi vaša obitelj? Jesu li i oni pripremljeni na sve ono što vas ubuduće čeka?
Supruga Iva i ja još uvijek nemamo djece. Jako se dugo znamo, u braku smo četiri godine, ali smo u vezi 11 godina. Ona je isto principijelna, dijelimo iste vrijednosti. I ona je kao prosvjednica bila uhićena u Varšavskoj. Zanimljivo da je u Varšavskoj bio uhićen i moj otac o kojem se ovih dana u medijima piše na način da sam ja ljevičar, a on desničar. Da, ali otac desničar koji podržava sve to što sam radio protiv Bandića u Varšavskoj, do te mjere da je bio među tih 150 uhićenih mirnih prosvjednika u jednom danu, što je povijesni rekord u Hrvatskoj. Inače, osim oca Smiljana, moja je majka Ivanka, a imam i dvije godine mlađeg brata Tihomira koji ima troje djece. A supruga Iva ne samo da me podržava u svemu što radim već je i zajedno sa mnom u tome. Članica je i Zagreb je naš i Možemo!, dijelimo iste političke vrijednosti i njezina mi je potpora jako bitna. Usto, imamo i psa koji mi je isto važna emocionalna potpora.
Taj vaš pas ima zanimljivo ime – Boško Buha. Eto nove crvene krpe protiv vas?
Neka, neka... Kad god sam s njim na ulici, u šetnji, i nekome kažem kako se zove, nikada nisam čuo negativnu reakciju. Ali baš nikada. A zove se tako jer kada smo ga našli i udomili kao štene bio je pun buha pa smo ga zato nazvali Boško jer nas je podsjetio na Boška Buhu. E sad, ako je desničarima to problem, neka se slobodno iživljavaju u komentarima na ovaj članak.
No, da se vratimo na vašeg oca. S njim se svjetonazorski razlikujete. On je bio član HSP-a, a sad je član Projekta Domovina, što je stranka povezana s udrugom U ime obitelji Željke Markić, te je on njihov vijećnik u Zaprešiću.
Otac i ja imamo neke dodirne točke u politici, ali kada je riječ o svjetonazorskim pitanjima, onda su između nas teški i burni razgovori. I zato izbjegavamo te svjetonazorske teme. Kao prvo, moj je otac isto borac protiv korupcije. U tom je smislu isto nepopustljiv u gradskom vijeću Zaprešića i zato je od početka bio protiv Bandića i podržavao tu priču oko Varšavske. Ali, svjetonazorski smo potpuno na suprotnim stranama i onda te teme izbjegavamo jer znamo ako uđemo u raspravu, to postaje vrlo, vrlo žustro, nekad padnu i neke teške riječi pa smo zbog tih nekih iskustava naučili izbjegavati razgovore o tim svjetonazorskim temama.
Rođeni se u Zagrebu gdje ste završili osnovnu i srednju školu.
Da, rođen sam u Zagrebu i prvih šest godina živjeli smo u Novom Zagrebu, u Zapruđu, a onda smo jednu godinu živjeli u Velikoj Gorici. Potom smo se preselili u Zaprešić. Ondje je nas četvero živjelo u garsonijeri i ondje sam završio osnovnu školu, dok sam srednju školu završio u Zagrebu, putujući svaki dan iz Zaprešića u Zagreb i natrag. Išao sam u VII. opću gimnaziju u Križanićevoj ulici i Ljilja Vokić bila mi je ravnateljica. Križanićeva je bila zanimljivo iskustvo, kao i taj naš razred. Baš smo nedavno imali proslavu 20 godina mature. Svi imamo različite karijere, ali smo donekle ostali u kontaktu. Nakon gimnazije upisao sam Pravni fakultet.
I, zašto ste odustali od prava?
Prvu sam godinu završio čak s prosjekom 5,0, no uz taj aktivizam i putovanja, a tada sam već počeo raditi kao konzultant za UN agencije, shvatio sam da me to više ne zanima, da mi je pravo prestatično, prekonzervativno, da se ono više-manje bavi održavanjem postojećeg stanja, a mene je uvijek zanimala društvena promjena. I pošto sam si nakon nekog vremena priznao da trebam promijeniti fakultet, da sam ipak zeznuo s prvim odabirom, i da trebam krenuti iz početka, upisao sam Fakultet političkih znanosti i njega redovno završio u roku. Paralelno sam bio predsjednik Zelene akcije, a prije toga i Mreže mladih Hrvatske. Bio sam njezin prvi potpredsjednik pa predsjednik. I mi smo tada utabavali put da to bude prepoznato od svih institucija, i u Europi i u Hrvatskoj, kao krovna organizacija mladih, što ona danas i jest. U Zelenu akciju sam se uključio još kao klinac, sa 16 godina, i sjećam se da su mi ondje pisali ispričnice za neke akcije baš vezano uz zakopavanje opasnog otpada u šljunčare pored Save. Tada smo vodili i neke prve kampanje bicikliranja po Jadranu, projekte protiv nove termoelektrane na ugljen, zbog klimatskih promjena i lokalnog zagađenja od ugljena. Sjećam se da smo malim solarnim panelima pokazivali da postoje i drugačiji izvori energije i ljudima je to tada, prije 22 godine, bilo zanimljivo. A zamislite, u cijeloj Hrvatskoj danas ima manje ugrađenih solarnih panela na kućama nego u Mariboru.
Važno je spomenuti i to da ste magistrirali na Cambridgeu, i to na temu okoliša, društva i razvoja. Ali moram primjetiti, sad dok ovo govorite, u pozadini se čuje možda najljepša domoljubna pjesma, ona Vice Vukova: "To je tvoja zemlja, tu sagradi dom, tu je stari temelj, tu na kršu tvom...", s tim da ćemo po strani maknuti činjenicu da je to i SDP-ova himna. No, nakon svega što ste u životu napravili, kako to da ste se odlučili da vam dom bude tu, da ne odete izvan zemlje kao mnogi drugi?
Ne znam kako bih vam to rekao, u meni je baš to, ta neka borba protiv nepravde, borba za društvene promjene utkana otkad znam za sebe, iako je i ta borba za Varšavsku na kraju završila brojnim sudskim postupcima protiv mene. Mislim da ih je u jedom trenutku bilo sedam-osam, računajući i brojna uhićenja. No, nakon što sam pet godina bio na čelu Zelene akcije shvatio sam da je došlo vrijeme da to preuzme netko drugi i odlučio sam otići nekamo da se još malo obrazujem i proširim vidike. Prijavio sam se za dvije stipendije i dobio sam ih obje. Jedna je bila Sveučilišta Cambridge, a druga Chevening stipendija. Upao sam na četiri magisterija, dva na London School of Economics i dva na Cambridgeu. Mogao sam birati između dvije stipendije i četiri magisterija, što je bio dosta težak izbor. I prevagnuo je Cambridge, i to taj studij okoliša, društva i razvoja, baš zato što je jako multidisciplinaran. Zato što volim povezivati društvo, ekonomiju i okoliš. Gledam to kao neki holistički sustav. To mi se činilo kao najširi studij, ali već tada kada sam išao tamo, išao sam s mišlju – idem se obrazovati kako bih se vratio. Tako sam i disertaciju pisao na temu zajedničkih dobara vezanih za urbanu održivost. Znači, već tada su mi gradovi i održivost gradova bili fokus. Zapravo, urbana politička ekologija, što sam ondje studirao, uvijek mi je bila u fokusu. I onda kada sam se vratio u Hrvatsku, odlučili smo osnovati “think tank” koji se zove Institut za političku ekologiju.
Možete li ljudima objasniti što je to točno - politička ekologija?
To je znanstveni pristup sličan političkoj ekonomiji, samo iz perspektive ekologije, zapravo ekoloških promjena. Svaka ekološka promjena može smanjivati ili povećavati društvene nejednakosti što onda mijenja odnose moći u društvu. Tako se može gledati fenomen klimatskih promjena ili neki projekt poput golf igrališta s apartmanima na Srđu. Glavno je pitanje uvijek - tko ima koristi, a tko troškove od neke ekološke promjene. To su ključna pitanja koja su povezana s ekološkom pravdom. Nijedna ekologija niti ekološki problemi nisu u zrakopraznom prostoru, oni su unutar nekog našeg društvenog okvira i svaka ekološka promjena uvijek nekome donosi koristi, a nekome troškove i štete. A naš Institut za političku ekologiju provodi takva istraživanja.
A kako izgleda vaše slobodno vrijeme?
Koje slobodno vrijeme?! (smijeh)
Uvijek se nešto malo slobodnog vremena nađe. Pa, kako ga provodite, čitate li i što, koju glazbu slušate, idete li u kino, kazalište?
Čitam uglavnom literaturu iz znanosti, povijesti i filozofije. Posljednje što sam dobro pročitao jest knjiga “Rousseauov pas”, priča o dvije vrste filozofske misli, Jean-Jacquesa Rousseaua i Davida Humea i njihovu živopisnom susretu i suživotu. Sve je isprepleteno na jedan dosta zanimljiv način pa sam nešto naučio o povijesti i povijesti filozofije, a u isto je vrijeme to i zanimljivo štivo. A najradije se opuštam uz različite TV serije pa si prije spavanja pokušam priuštiti barem jednu epizodu, kako bih se isključio iz stresa i politike koje imam preko dana. Zapravo, mrzim pratiti politiku kada dođem doma navečer, pa televiziju, što se tiče politike, praktički uopće ne gledam.
Od glazbe pretpostavljam nije samo Mile Kekin?
Ne, naravno da nije. Imam tu neku pankersku prošlost na koju sam ponosan. I dan-danas volim poslušati punk glazbu, ali glazbeni mi je ukus vrlo širok. Slušam različite bendove od nekog alternativnog, indie rocka, ali bogme na svadbama mogu pjevati skoro sve.
Znači li to da vam se može omaknuti i pokoja Thompsonova pjesma jer one često “krase” svadbe?
Ne pjevam Thompsonove pjesme iz političkih razloga. Nisam autist u glazbi, volim se družiti s ljudima i ako dođem na svadbu, vjerojatno ću se prije ili poslije dohvatiti mikrofona.
Moglo se to primjetiti i u nedjelju navečer nakon izbora kada ste plesali i pjevali. Ide vam to dobro, imate ritma.
To je diskutabilno (smijeh).
Dakle, ponese vas atmosfera?
Da, jer se volim družiti s ljudima svih klasa, obrazovanja, statusa i iz bilo kojeg dijela Hrvatske. Nije bitno je li svadba u Zagorju ili negdje na otoku, znat ću većinu repertoara.
I zagorske popoveke, i klape, i Mišu, i Olivera...?
Sve.
Čini se da ste i smršavjeli. Je li to rezulat bavljenja nekim sportom ili posljedica kampanje?
Posljedica kampanje. No, bavim se sportom, trčim. Trudim se biti redovan u tome, tri-četiri puta tjedno trčim na srednjoškolskom igralištu iza Mimare. Uglavnom tamo, iako nekada i u Maksimiru ili po Dubravkinu putu. Istrčao sam Zagrebački polumaraton.
Eto, imate vi i Bandić nešto zajedničko jer je i on tvrdio da stalno trči, samo što su to tek rijetki, ako i itko, mogli vijdeti.
Pa ako hoćeš pobijediti Bandića onda moraš biti bolji od Bandića, i u trčanju, da se malo našalim. Htio sam ove godine u listopadu istrčati Zagrebački maraton, ali mislim da neću uspjeti jer uz sve druge obveze, i zbog kampanje i tempa koji mi je i inače dosta udaran preko radnog dana, i kombiniranja posla, jer radim paralelno na Institutu te se u slobodno vrijeme bavim politikom, cijeli su dani i vikendi ispunjeni uglavnom poslom. Ipak, uspijevam tu i tamo naći vremena za trčanje, mada je to sad u kampanji bilo nemoguće.
Uspijete li paziti na prehranu?
Da, supruga je vegetarijanka, a ja jedem meso jednom tjedno, iz ekoloških razloga. Uglavnom, oboje nastojimo kvalitetno jesti. U tom smislu sam dosta zdrav i fit inače ne bih ni mogao izdržati sve te napore. Sad ću se i trčanju vratiti redovitije, jer mi je to ne samo fizički već i psihički bitno. To mi je i mentalno bitna aktivnost. Vjerojatno se neću uspjeti vratiti u formu da istrčim Zagrebački maraton, što mi je bila želja, ali dobro, što je tu je. Istrčat ću barem polumaraton. Od drugih sportova volim snowboard. Time se već dosta dugo bavim i to mi je velika strast. Na snowboardu sam posljednjih 20 godina slomio sve što se slomiti moglo: ruku, nogu, meniskus, ligament, dva kralješka, rebra, mišić lista, mišići stražnje lože su mi isto djelomično puknuli. Ne znam što sve nisam slomio jer si u snowboardu nekad dam oduška pa pretjeram, no kako sam stariji, ipak više pazim. Imam još dva hobija, planinarenje i putovanja. Iva i ja dosta smo skromni s trošenjem, živimo u stanu od 40-ak kvadrata, nemamo kredit, što je odlično jer ne osjećamo neki pritisak da moramo raditi neke kompromise u životu, vezano uz posao, da nam nešto visi nad glavom.
Onda će vaša imovinska kartica biti skromna?
Bit će skromna. Trenutačno sam i dalje bez automobila, s jednom nekretninom, odnosno stanom od 40 kvadrata na Trešnjevci, što je za nas sasvim dovoljno. Ono što uštedimo uglavnom potrošimo na putovanja. Posebice volimo putovanja na kojima planinarimo.
Za odmor onda radije birate planine i hladnije doba nego more i vrućine?
Definitivno. Iva voli ljeto i more, a ja bih tijekom ljeta radije bio u planinama, u hladu, i penjao se, ili što se kaže – trekao. Popeo sam se na vrh Kilimandžara s 25 godina, a u posljednje vrijeme supruga i ja uglavnom zajedno trekamo. Prije četiri godine medeni smo mjesec proveli na Annapurni. Išli smo do nekih pet tisuća metara nadmorske visine, sve je trajalo nekih dva-tri tjedna. I baš su tada za vrijeme tog našeg medenog mjeseca u Hrvatskoj bili oni prosvjedi “Hrvatska može bolje” pa smo onda u nekom selu jedva našli papir i marker te napravili neki transparent, fotkali se, našli neki internet i poslali od tamo, iz Nepala, podršku prosvjedu. Eto, aktivizam je bio prisutan čak i na medenom mjesecu. Išli smo i u Peru, penjali smo se na Ande, posjetili Machu Picchu, popeli smo se tamo također na oko pet tisuća metara visine. Bili smo i na Kavkazu, u najvišem selu u Europi, zove se Ushguli. Trekali smo do tamo nekoliko dana. Jednom godišnje to mi je ispušni ventil i probam se tako isključiti iz svega, provesti kvalitetno vrijeme sa suprugom. No, sad je to zbog ove situacije, posebice zbog korone, nemoguće. Misleći da će izbori biti tek na jesen, planirali smo za dva tjedna krenuti na trekanje oko K2. Mislio sam, prilika za to je sad ili nikad, ali onda smo zbog ranijih izbora, ali i koronakrize, odustali od toga, tako da će to za dosta vremena ostati neispunjena želja.
No, tjedan dana ipak ćete si nekako moći priuštiti?
Ne znam, valjda ćemo uspjeti jedan vikend negdje otići. Mi smo inzistirali da Sabor radi preko ljeta i zbog toga smo skupljali potpise. Tako će vjerojatno i biti, i radit će se na Zakonu o obnovi Zagreba i okolice. Mi inzistiramo na dva čitanja Zakona kako se on ne bi napravio zbrda-zdola, već da se sve u miru raspravi sa strukom i da na kraju dobijemo kvalitetan zakon. A onda, vidjet ćemo. U najmanju ruku supruga i ja ćemo si moći priuštiti neki vikend pa otići u Gorski Kotar ili na Velebit. To će biti dovoljno.
VIDEO: Tomislav Tomašević: Ne vjerujem da će ova vlada dočekati kraj mandata
Čovjek koji bi zapošljavao na temelju spola a ne sposobnosti, krasni principi.