Prisilom stvorena, Kraljevina Jugoslavija, u samo tjedan i pol Travanjskog rata 1941., tako se i raspala. Brojni su elementi iz raspada koji će, pola stoljeća poslije, uzrokovati i raspad nove, tzv. Titove Jugoslavije. A glavni su – opća bezvoljnost, nezainteresiranost,sve do ogorčenja i otpora koji su Hrvati osjećali prema tako nazvanim državnim tvorevinama. Konstanta su i razočaranje, i ljutnja, I povrijeđenost Srba zbog takvog pristupa Hrvata „zajedničkoj državi“.
„Nakrivo“ sastavljena i nesložna, svaka je od tih tvorevina trajala ograničeno vrijeme. Naoko jake, uvjerljivo nedemokratske i diktatorske, pucale su pak pred svakim jačim unutrašnjim ili vanjskim pritiskom.Potkraj kolovoza 1939., kad nad Europom počinje lebdjeti strašni rat koji će ubrzo postati Drugi svjetski rat, u Kraljevini Jugoslaviji stvari idu nabolje. Pod pokroviteljstvom tada najmoćnijeg lika krune Karađorđevića, regentom, knezom Pavlom, srbijanski i hrvatski vodeći političari pronalaze rješenje za dvodesetljetni bunt Hrvata. Došlo je vrijeme kada je i moćnicima u Beogradu postalo jasno da država nikako ne funkcionira te da Hrvati trebaju dobiti ono što najviše žele – autonomiju. Stvorena je Banovina Hrvatska, moguća tek nakon dogovora i puhanja u isti politički rog Hrvata i Srba Prečana (SDS-a). U dvorcu Draškovića u Božjakovini Dragiša Cvetković i Vladko Maček, predsjednik i potpredsjednik kraljevske Vlade, od Savske i Primorske Banovine (uključujući hrvatski većinske kotare u BiH te Dubrovnik, Šid, Ilok) stvaraju Banovinu Hrvatsku.
Banovina ima površinu od 66.456 četvornih kilometara, u njoj živi malo više od 4 milijuna stanovnika (74 posto Hrvata, 19 posto Srba), a sporno ostaje samo - financiranje, koje Beograd još ometa. Takvo državno rješenje malo je smirilo sporenja, ali ne zadugo. Naime, veliki je rat donosio nova, drakonska i tragična rješenja. Možda bi Kraljevina Jugoslavija potrajala i dulje, no već 1940., nakon golemih vojnih uspjeha Hitlerove nacističke Njemačke, njegov partner Mussolini počinje željeti i svoj dio kolača takozvane Nove Europe. Nakon što se jedva uspijeva iskrcati i zaposjesti Albaniju, Mussolini napada Grčku. Postiže nekoliko uspjeha, ali čim je uslijedio grčki odgovor, Talijani su se našli u katastrofalnom vojnom položaju.
Hitler je morao požuriti u pomoć i spasiti Mussolinija, što ga je vjerojatno prilično ljutilo jer je očekivao da će područje Balkana biti više-manje neutralno. Kako god bilo, Hitler tada nije planirao veće vojne operacije na prostoru gdje mu je trebao mir. Balkan je bio južni bok njegova sve većeg Velikog Reicha, a iz Rumunjske, s tamošnjih naftnih izvora tekla je dragocjena nafta za Hitlerov ratni stroj. No, kako je rat već bio počeo na jugu Balkana, sve se promijenilo.
Potpisan Trojni pakt
U Berlinu je 27. rujna 1940. potpisan Trojni pakt kojim su Njemačka, Italija i Japan stupile u vojni savez. Potpisnici su bili Saburo Kurusu za Japansko Carstvo, Adolf Hitler za nacističku Njemačku i Galeazzo Ciano u ime Kraljevine Italije. Osnovane su Sile Osovine koje su se obvezale na međusobnu suradnju i pomaganje u slučaju napada na neku od njih zbog stvaranja novog poretka. Osnivači Pakta
pozivali su i druge zemlje da mu pristupe. Mađarska ga potpisuje 20. listopada 1940., Rumunjska 23. listopada 1940., Slovačka 24. listopada 1940., a Bugarska 1. ožujka 1941. godine. Kraljevina Jugoslavija također je pristupila Trojnom paktu 25. ožujka 1941., no samo dva dana poslije probritanske snage pokreću vojni udar Cvetković-Maček. Vlast u Jugoslaviji preuzima vlada Dušana Simovića, generala i zapovjednika Ratnog zrakoplovstva. Zaplet je to koji je u travnju pokrenuo rat i na teritoriju Kraljevine Jugoslavije, koja je, premda neutralna, a u vrhu politike čak i prilično probritanski orijentirana, bila jednostavno preslaba da bi se mogla izmaknuti sirenskom zovu Njemačke da pristupi Trojnom paktu. Dragiša Cvetković i Vladko Maček bili su uvjereni da su u pregovorima s Nijemcima ipak uspjeli izboriti nekoliko dobrih stvari. Hitler je jamčio tri: teritorijalni integritet, to da njegova vojska neće na ratnim pohodima prolaziti Jugoslavijom niti držati vojne baze, a Jugoslavija će poslije slamanja Grčke dobiti luku Solun i tako izbiti na Egejsko more. Pakt je potpisan u Beču 25. ožujka 1941. Odmah nakon reakcija Britanije koja pokreće vojni udar u Beogradu (prethodile su jake demonstracije s porukama Bolje rat nego pakt, Bolje grob nego rob, a poslužile su i komunistima da javno istupe i organiziraju se) general Simović nagovara Vladka Mačeka da ponovno preuzme funkciju potpredsjednika vlade i obećava prenošenje nadležnosti nad žandarmerijom u Banovini Hrvatskoj banu (dr. Ivanu Šubašiću kojega je osobno postavio Maček). Navodno je tada Simović prenio poruku Mačeku kako je „spreman dati Hrvatima potpunu autonomiju“. Kad je o ovome riječ, povjesničari se još ne slažu o tome je li Simović na Hitlerov upit je li on svejedno spreman poštovati potpis stavljen na Trojni pakt odgovorio negativno ili ga to Hitler nije niti pitao, nego je, bijesan, odlučio pokoriti vojno problematičnu Kraljevinu. Kako bilo, istog dana, nakon vojnog puča u Beogradu, Hitler saziva svoju vojnu komandu i počinju pripreme za udar na Jugoslaviju.
Tjedan dana poslije u rano nedjeljno jutro napad je počeo iz svih pravaca, a država je kapitulirala već 17. travnja. Za svoje sudjelovanje (uglavnom vojno pasivno) teritorijima su nagrađeni susjedi Jugoslavije, koji je, doslovce komadaju. Prva Jugoslavija nestala je u trenutku. Novostvorena Nezavisna Država Hrvatska, 15. lipnja potpisuje Trojni pakt. Kratkotrajni Travanjski rat, bio je završen, krvavi Drugi svjetski rat na teritoriju propale Jugoslavije mogao je početi.
Je li uopće Kraljevina imala mogućnost bolje se boriti i zašto nije? Nestabilna, zemlja se prije puča pokušavala obraniti neutralnošću. Premda je vojni vrh bio sastavljen od staromodnih generala, neki ljudi u političkom vrhu ipak su bili svjesni obrambenih mogućnosti Kraljevine Jugoslavije, zarati li se s moćnim Silama Osovine. Stoga je vlada Kraljevine Jugoslavije pokušavala kod vlade Velike Britanije osigurati da se Grčkoj, Turskoj i Jugoslaviji prizna status neutralnih zemalja. A ako se u tome ne uspije, onda bi se pristupilo Trojnom paktu. Regent Pavle Karađorđević o tome je upoznao ministra vojske, generala Petra Pešića, na što mu je ovaj odmah odgovorio: “To je najbolje, to nam je jedini spas”.
Nemoguć zadatak
Ali ni to nije bio spas, Pakt je potpisan, državni udar proveden. Čak ni general Simović nije odmah naredio opću mobilizaciju, nego takozvano tajno aktiviranje, ali i to samo tri dana prije početka rata. Pred kraljevskom vojskom, samo napola mobiliziranom, vrlo daleko od planiranog cilja od milijun i dvjesto tisuća mobiliziranih vojnika, bio je nemoguć zadatak. Sa svih strana, osim sa strane Grčke, trebalo je braniti granicu od tri tisuće kilometara. Vojni je vrh trebao pretpostaviti
tko će biti agresor i da je njegov cilj uništenje jugoslavenske vojske i zauzimanje cijelog teritorija. Starojugoslavenski generali morali su znati za njemački koncept blickriga (munjevitog rata). Neprijateljske države, susjedi Jugoslavije, pripremali su za napad šezdesetak divizija, od kojih je četvrtina bila oklopno-mehaniziranih, s oko 500 tenkova. No, njihovu udarnu snagu činilo je ratno zrakoplovstvo. Samo je Njemačka za napad pripremila više od 1500 zrakoplova, a Italija i ostale zemlje još dodatnih od 700 do 800. Vojni vrh, međutim, nije odabrao dobru ratnu doktrinu koja bi odgovarala toj situaciji.
Povjesničari i vojni stručnjaci slažu se da su prevladavala staromodna gledišta vremešnih generala koji su svoja vojna znanja temeljili još uvijek na iskustvima i gledištima iz Prvoga svjetskog rata; taktika s pomoću koje je srpska vojska postigla početne pobjede na Ceru i Kolubari. Međutim, od tih je bitaka prošlo 25 godina i generali uopće nisu bili svjesni kolika je brzina napada nove njemačke vojske. Taktika koja je bila pred očima ostarjelih generala nazivana je „ofenzivna doktrina manevra“. Oružane snage pripremane su samo za ofenzivne akcije i protuofenzivu.
Tadašnjim jugoslavenskim oficirima samo se govorilo o frontalnom ratu, a drugi manevri na bojišnici uopće im nisu bili poznati. Poslije će u svojim memoarima general Dušan Simović tvrditi da se on zauzimao i za gerilski način ratovanja, no to se nigdje u Travanjskom ratu nije vidjelo. S obzirom na to da je na kraljevsku vojsku išla dvostruko brojnija
i suvremenija vojska, ubrzo se pokazalo da je ta koncepcija bila potpuno nerazumna. Da je tomu tako, vidjelo se odmah na početku sukoba, jer je uglavnom nakon prvih kontakata dolazilo do rasula jugoslavenske vojske. Zastarjela koncepcija značila je i da vojska ne posjeduje jače mehanizirane i oklopne jedinice niti dovoljno moćnu ratnu avijaciju. U Jugoslaviji se po licenci proizvodilo nešto lakih Renaultovih tenkova, no oni su se pokazali potpuno nemoćnim u usporedbi s njemačkim Panzerima. Također nije razvijana niti protuoklopna artiljerija niti je tko primijetio da su protutenkovski topovi kalibra od 20 do 47 milimetara potpuno nemoćni kad je riječ o njemačkom oklopu. Također, stručnjaci procjenjuju da je jugoslavenska vojska bila i vrlo nepokretna i da je mogla na dan manevrirati samo 20-ak kilometara, dok su Nijemci u jednom danu prelazili stotine kilometara. Kada je počeo rat, Jugoslavija je imala samo dva tenkovska bataljuna i 110 lakih tenkova. Prema zastarjeloj koncepciji obrane, generali su očekivali da se vojska treba braniti duž cijele granične fronte, dakle duž svih 3 tisuće kilometara.
Ratni plan R-41
Ratni plan R-41 bio je zadnji koji je izradila kraljevska vojska, i to u trenutku kad su u Mađarskoj i Rumunjskoj već boravile njemačke trupe i spremale se ući u Bugarsku. Plan je predviđao raspoređivanje duž granica 27 divizija, što je činilo oko 85 posto ukupnih vojnih efektiva.Računalo se da će te divizije primiti prvinapad, usporiti ga i postupno se povlačiti, kao i u Prvom svjetskom ratu, pravcem prema jugu i Grčkoj. Namjera je bila u zajednici s grčkom vojskom i vojskom Saveznika koji bi trebali pohrliti u pomoć, uspostaviti frontu prema njemačkim i vojskama Sila Osovina. To je bila suluda ideja, jer su generali opet zanemarili nevjerojatnu munjevitost i mobilnost njemačke vojske. Zaboravili su i to da Nijemci pola posla obavljaju uspostavom potpune nadmoći na nebu. Poslije su stručnjaci, analizirajući pogreške kraljevske vojske, zaključili da se znatan otpor mogao produžiti da se borba protiv napadača nastavila u središnjem dijelu Kraljevine. Ratno je zrakoplovstvo, premda zanemarivano, ipak bilo najsuvremeniji dio kraljevske vojske. Posjedovalo je tristotinjak lovaca i bombardera, njemačkoga, britanskoga i talijanskog podrijetla i veći je dio bio suvremen. Snage su pred sam početak rata stacionirane na 23 aerodroma i pričuvna uzletišta i premda je znatan dio avijacije bio uništen još na tlu bilježi se mnoštvo zračnih bitaka te akcija bombardera jugoslavenske vojske. Avijacija je danima pružala otpor, nakon čega je, zbog približavanja kopnenih snaga napadača, preostala avijacija uništena kako ne bi pala u ruke Nijemaca. Ratna mornarica bila je u gorem stanju, imala je 32 ratna broda, no samo su tri razarača („Zagreb“, „Beograd“ i „Ljubljana“) bili suvremeni, dobro naoružani topovima, torpedima i minama I razvijali su vrlo veliku brzinu, više od 40 čvorova na sat. Kraljevskamornarica posjedovala je i nekoliko suvremenih podmornica, no i one su, kao i brodovi, bile statične te je samo jedna („Nebojša“) prebjegla Saveznicima. Na plovnim rijekama, Savi i Dunavu, bila je i riječna ratna flotila, a riječni monitori (oklopnjače) sudjelovali su u ratu i obrani. Duž jadranske obale bilo je raspoređeno 14 obalnih artiljerijskih baterija s ukupno 45 topova. Plan jugoslavenske komande bila je mobilizacija 1,2 milijuna vojnika i 500 tisuća rezervista, za što je bilo potrebno mobilizirati i 900 tisuća grla stoke za potrebe prijevoza, ali i za konjicu koja je bila sastavni dio jugoslavenske vojske. Nekoliko godina prije rata vojna je komanda počela s utvrđivanjem graničnih linija prema susjednim zemljama, no kako nije bilo dovoljno novca, fortifikacije su bile slabe i nisu, kada je počeo rat, stvarale većih problema napadačima.
Da je otpor vojske bio i dulji, ubrzo bi postao nemoguć jer je ratna industrija Kraljevine bila slaba i potpuno nespremna za preorijentaciju na ratnu proizvodnju. Veliki je problem bio i prelazak na mnogo vrsta oružja, čak i u pješaštvu i artiljeriji. Kroničari bilježe da je jugoslavenska vojska posjedovala 149 vrsta oružja, ali je za njih morala koristiti čak 300 vrsta municije. Rezerve su bile nedovoljne, pješačke municije bilo je za 75 dana ratovanja, a artiljerijske za 100 dana. Protutenkovske jedinice imale su komplet od samo 200 projektila po topu.
Interesi Srba i Hrvata
No i da je ratna doktrina bila bolja, i da je oružje bilo učinkovitije, sve to ne bi pomoglo jednostavno zato što je kraljevska vojska bila višenacionalna pa su se na njezin ustroj preslikavala politička i nacionalna sporenja svih naroda. Ne treba zanemariti niti koji su Travanjski rat iskoristili za stvaranje svoje države. Bivši potpukovnik Austrougarske vojske, potom pukovnik Jugoslavenske kraljevske vojske Slavko Kvaternik, iskoristio je tu prigodu i odmah na početku rata pozvao Hrvate da iziđu iz kraljevske vojske. Nakon ulaska njemačke vojske u Zagreb, 10. travnja 1941., proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku i organizira Hrvatsko državno vijeće – privremenu vladu - do dolaska poglavnika Ante Pavelića, a sebe proglašava vrhovnim zapovjednikom svih oružanih snaga Države Hrvatske te postaje domobranski vojskovođa. Poslije se sukobio s Antom Pavelićem pa odlazi pod zaštitu Nijemaca uAustriju, gdje dočekuje kraj rata. No Amerikanci ga isporučuju Titovoj Jugoslaviji, gdje je pogubljen 1947. Godine.
Na graničnim linijama
Kraljevska jugoslavenska vojska zapravo je bila potpuno nespremna za rat s Njemačkom i stoga što su političari jamčili da do toga rata neće ni doći. Tvrdili su da će s Nijemcima sklopiti politički akt jer se protiv njih ne može niti boriti. Kada je pak postalo jasno da slijedi napad jer su Nijemci, Talijani i njihovi saveznici pojačano grupirali svoje snage duž jugoslavenskih granica, 27 divizija ipak je raspoređeno na granične linije. Treća grupa armija s osam pješačkih divizija raspoređena je prema Albaniji, Grčkoj i južnoj Bugarskoj. Sjevernije je bila Peta armija sa četiri divizije, Šesta armija s tri divizije prema Rumunjskoj, a prema Mađarskoj bila je Druga grupa armija sa četiri pješačke i jednom konjičkom divizijom. Dalje prema Austriji i Italiji postavljena je Prva grupa armija s pet pješačkih i jednom konjičkom divizijom, a Jadran drži Primorska armija s divizijom i posadama u Šibeniku i Boki kotorskoj.
O nesuvremenoj doktrini govori i podatak da su dvije tenkovske čete bile u rezervi vrhovne komande, kao i četiri pješačke divizije. U posljednji čas, svjesna da slijedi napad, Simovićeva vlada traži saveznike, ali uspijeva samo u noći sa 5. na 6. travnja zaključiti sa Sovjetskim Savezom Ugovor o prijateljstvu i nenapadanju. Još je jedino dogovoreno s Grčkom i Britanskom ekspedicijskom vojskom da se zajednički napadnu talijanske snage u Albaniji. No, njemačka vrhovna komanda već je u tom trenutku imala izrađen plan „Direktivu broj 25“, koji je predviđao provođenje koncentričnih napada iz Austrije i Bugarske izravnim smjerom prema Beogradu radi potpunog uništenja jugoslavenske vojske. Jedan od ciljeva je bio i da se onemogući plan jugoslavenskih generala o povlačenju glavnine borbenih snaga prema jugu i Grčkoj. Druga njemačka armija s jedanaest divizija zaustavljena je sa svog puta prema SSSR-u i raspoređena u Austriju i Mađarsku. U Bugarskoj i Rumunjskoj aktivirana je Dvanaesta njemačka armija, dodatno pojačana, i brojila je 19 divizija od čega osam tenkovskomotoriziranih. Rezervu Nijemcima čini pet divizija. Nijemci za invaziju na Jugoslaviju koncentriraju i 1560 ratnih zrakoplova.
Za svaki slučaj Nijemci zahtijevaju od Rumunja da im osiguravaju granicu prema SSSR-u, a Bugarima dolazi isti nalog za Tursku. Istodobno, Talijani preko Druge armije koncentriraju prema Sloveniji i Hrvatskoj 14 divizija. U Zadru su već imali jednu diviziju, u Albaniji su prema Jugoslaviji pokrenuli osam divizija, a prema Grčkoj 22 divizije. Za invaziju Talijani pripremaju i 670 svojih aviona
i dijelove svoje moćne ratne mornarice „Supermarine“. Mađari se također uključuju i koncentriraju pet divizija. Kroničari bilježe da je u napad na kraljevsku vojsku tako krenulo oko dva milijuna vojnika raspoređenih u 83 divizije, oko 2 tisuće tenkova i 2300 aviona. Do početka sukoba kraljevska je vojska imala oko milijun vojnika, a neprijatelju se mogla suprotstaviti sa samo 400 tenkova i 300 aviona.
Beograd “otvoreni” grad
Njemački napad počeo je u nedjelju, 6. travnja, u pet sati ujutro i prvi cilj bili su aerodromi. Nijemci su imali sve potrebne podatke i precizno su gađali ciljeve. Stoga su odmah na početku uspjeli uništiti 64 aviona na tlu. Jugoslavenska vlada proglašava Beograd „otvorenim“ gradom, no njemačka avijacija u nekoliko valova svejedno bombardira Beograd. Povjesničari se tu razlikuju i bilježe od četiri do čak 20 tisuća žrtava bombardiranja Beograda. Njemačke kopnene divizije brzo napreduju i već 7. travnja zauzimaju Skopje, a do 10. travnja gotovo cijelu Makedoniju. Zauzimaju 9. travnja i Niš. U Sloveniji i Hrvatskoj jugoslavenska armija gotovo uopće ne pruža otpor, a Slovenci i Hrvati ionako prvi bježe iz takve vojske. Stoga Nijemci već 10. travnja ulaze u Zagreb, gdje ih građani svečano dočekuju. Do 10. travnja navečer Treća i Četvrta armija (Makedonija i Hrvatska) više nisu postojale, a ostale su se raspadale. Srbiju je branila Peta armija i bila je dijelom okružena istočno od Velike Morave. Dijelovi Prve i Druge armije povlačili su se iz Baranje i Bačke, a jedino je Treća armija uspješno ratovala i napadala talijanske snage u Albaniji. Na takvo rasulo reagirali su i komunisti te u Zagrebu održali sjednice CK KPJ i KPH. Osjetili su da dolazi njihovo vrijeme i poduzeli sve da pokupe što više dragovoljaca i oružja za sukobe koji će uslijediti.
U borbe 11. travnja kreću i talijanske jedinice, kao i jedinice sila Osovine. Raspad je ubrzan, pa već 12. travnja Nijemci bez borbe ulaze u napušteni Beograd. Jugoslavenska vlada, ministri, vojni vrh i kraljevska obitelj napuštaju zemlju i preko Grčke bježe najprije u Jeruzalem, a potom su ih Britanci prevezli u London. Štab Vrhovne komande 14. travnja nudi primirje Nijemcima, no oni to odbijaju i traže bezuvjetnu kapitulaciju. Ostaci jugoslavenske vojske predaju se, a kapitulacija je potpisana 17. travnja u Beogradu. Nakon takvog svršetka Travanjskog rata, Prva Jugoslavija je raskomadana. U sljedeće četiri godine poginut će stotine tisuća ljudi u najkrvavijem ratu koji je pogodio prostore bivše nesložne, nepotrebne i nesretne državne zajednice.
