Vijesti o smrti Transatlantskog saveza jako su preuveličane, poručio je američki državni tajnik Mike Pompeo na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji proteklog vikenda i zaključio: “Zapad pobjeđuje, kolektivno, zajedno pobjeđujemo!” U bilo koje drugo doba tako kratka i jasna, pozitivna ocjena šefa američke diplomacije, izrečena na uglednoj konferenciji koja već skoro 60 godina predstavlja jedan od najvažnijih globalnih foruma za otvorenu raspravu Europe s Amerikom i euroatlantskih saveznika zajedno s ostatkom svijeta, bila bi dočekana pljeskom. Potvrdnim kimanjem glava. Bila bi dočekana kao potvrda da je sve zaista u redu jer, ako visoki gost iz Washingtona kaže da pobjeđujemo i ako visoki gosti iz Europe osjećaju to isto, onda zaista pobjeđujemo; i u to ime još jedna runda bavarskog piva!
Lomljenje odnosa
No München je ove godine izgledao sasvim drugačije i ostavio sasvim drugačiji okus nakon što je završio. Teško je naći Europljanina koji bi otvoreno argumentirao zašto se slaže s Pompeom. Sasvim suprotno, neki objašnjavaju “naučili smo da ne možete vjerovati svemu, ili možda čak ničemu, što (Amerikanci, op.a.) govore”, kako je citiran jedan neimenovani europski diplomat u Foreign Policyju.
I sam Pompeo svoje je riječi izrekao kao oponiranje geslu ovogodišnje konferencije u Münchenu (geslo je “Westlessness”, kovanica koja treba označavati podijeljen Zapad koji ostavlja dojam da se sve više povlači s globalne scene) i kao polemiku s visokim dužnosnicima najvažnijih zemalja Transatlantskog saveza – dužnosnicima Kanade, Francuske, Velike Britanije i Njemačke – koji su svi ranije u nekim drugim prilikama govorili o tome kako Washington danas, pod predsjednikom Donaldom Trumpom, odbacuje ulogu predvodnika međunarodne zajednice i lidera koncepta multilateralizma.
Te teze, s kojima je Pompeo odlučio polemizirati, temelje se na činjenicama kao što su unilateralno povlačenje SAD-a iz Pariškog sporazuma o klimi ili iz nuklearnog sporazuma s Iranom. Oba ta poteza razočarala su i/ili razljutila Europljane, ostavivši ih da pokušavaju spasiti što se od tih sporazuma spasiti dade, što saveznike onda i dalje gura u dugoročnije razilaženje po tim pitanjima. Glasine o umiranju Transatlantskog saveza pod Trumpom nisu baš isisane iz malog prsta. No, Pompeo se, kaže, pojavio u Münchenu da “prezentira činjenice”, a one, po njemu, govore da je u Transatlantskom savezu sve dobro i da bi bilo još i bolje – samo kad bi Europljani slušali što im Amerikanci imaju reći oko Kineza.
Ovogodišnja Münchenska sigurnosna konferencija pokazala je da pitanje odnosa prema Kini – koje se, među ostalim, reflektira kroz konkretno pitanje treba li kineskom Huaweiju dati pristup izgradnji 5G mreže, telekomunikacijske infrastrukture pete generacije – onakva točka razdora između SAD-a i Europe kakva nije viđena još od američke invazije na Irak. Tada su Francuzi i Nijemci odbili sudjelovati u ofenzivi Busha starijeg i Tonyja Blaira, a srednjoistočni dio Europe i EU, ponajprije Poljaci, bili su u tome zajedno s Amerikancima, kao što su bile i Španjolska i Italija. Ovaj put američko-europski odnosi lome se na pitanju odnosa prema Kini, ali čitava Unija, pa i Velika Britanija koja je upravo iz nje izašla, zasad uglavnom ignorira američka uvjeravanja da se Huaweiju ne treba dozvoliti da sudjeluje u izgradnji 5G infrastrukture.
Čitava Europa, osim Poljske i donekle baltičkih zemalja, smatra da ne mora zabraniti pristup Huaweiju (osim možda zabraniti u ključnom, najosjetljivijem dijelu 5G infrastrukture, ali Amerikanci traže opću zabranu), kao što smatra da su kineske investicije dobrodošle. Amerikanci uvjeravaju da će Europljani takvim stavom omogućiti kineskoj tajnoj policiji da uđe u džep svakog građanina. I to ne govore samo članovi Trumpove administracije, inspirirane bannonovskim vjerovanjem da Kina već vodi rat protiv Zapada i da Zapad tu već gotovu činjenicu samo treba osvijestiti i početi uzvraćati (bivši Trumpov strateg Steve Bannon o tome je govorio i ovdje, na stranicama Obzora, u svom dosad jedinom istupu za hrvatske medije), nego to govore i Trumpovi najljući politički protivnici poput Nancy Pelosi, koja je također bila u Münchenu.
Izjava o Huaweiju kao kineskoj policiji u džepu svakog građanina njezina je izjava. Pompeo je Huawei i druge tehnološke kompanije koje podržava kineska država opisao kao “trojanske konje kineskih obavještajnih službi”. Na taj pak argument neki manje diplomatski Europljani uzvraćaju kontraargumentom koji, pozivajući se na otkrića Edwarda Snowdena, pita nije li to praksa koju su Amerikanci tajno razvili masovno prisluškujući Europljane…
Amerikanci na to između redaka poručuju da ne treba zaboraviti da smo svi mi na Zapadu saveznici, da se puno operacija koje je razotkrio Snowden vodi zajedno s nekim od saveznika (ili ih drugi saveznici repliciraju prema trećima), dok je Komunistička partija Kine daleko od demokracije i, po riječima Pompea, ta partija kao takva predstavlja “ogroman rizik za Zapad”. Pompeo, usput, ne definira Zapad geografski, nego kao cjelinu koju čini svaka demokratski orijentirana država izgrađena oko principa osobnih sloboda, slobodnog tržišta i nacionalnog suvereniteta.
Amerikanci su otvoreno zaprijetili državama poput Njemačke, pa čak i Velike Britanije (koja je dio najtješnje obavještajne suradnje među državama, mreže “Five eyes”, Pet očiju), da će izgubiti privilegij pristupa osjetljivim američkim vojnim i sigurnosnim podacima ako izgrade 5G mrežu Huaweijevom opremom. Britanci su ignorirali tu prijetnju, EU u svojim smjernicama također, Njemačka ide u smjeru da to ignorira; premda zakon koji će definirati pristup Huaweija izgradnji njemačke 5G mreže tek treba proći Bundestag, a kancelarka Angela Merkel još kalkulira, ne pušta ga u proceduru, pa se tek treba vidjeti u kojem obliku će taj zakon biti ondje izglasan.
Američki ministar obrane Mark Esper kaže da je Huawei tema njegovih razgovora svaki put kad posjećuje NATO. I uvjeren je da će države saveznice uvidjeti da je dugoročna sigurnost važnija od kratkoročnih ušteda ili brzine razvoj 5G mreže (Huawei je u tom segmentu lider koji nije samo jeftiniji nego i napredniji od konkurencije, što znači i spremniji za brzu isporuku).
– I republikanci i demokrati vrlo čvrsto stoje iza onoga što vam govorimo, a to je da ćete srušiti mnoge mostove ako krenete putem Huaweija – rekao je Esper na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu.
Transatlantske tenzije posebno su vidljive na relaciji Washington – Berlin. Trumpov veleposlanik u Berlinu Richard Grenell upravo je ovih dana nominiran za šefa čitave američke obavještajne zajednice, a u Berlinu je ostavio dojam vrlo izravnog kritičara njemačke politike prema saveznicima. Nakon Münchena Grenell se upustio u dosta oštru raspravu na Twitteru s članom njemačkog parlamenta Steffenom Bockhahnom:
– Želite Ameriku koja vas ne pritišće da platite svoje obveze iz NATO-a, koja okreće glavu u drugom smjeru kad pretjerano kupujete ruski plin, koja ne zahtijeva da uzmete natrag sebi čuvara nacističkog logora koji živi u New Yorku, koja prihvaća vaše više tarife na automobile i nakon svega toga svejedno šalje 50 tisuća vojnika u vašu zemlju – napisao je Grenell.
I taj njegov tvit govori koliko su, unatoč stalnim pokušajima dijaloga i saniranja štete, nisko pali odnosi među transatlantskim saveznicima. Grenell je imao još jednu posebnu ulogu koju mu je dodijelio Trump, ulogu posebnog izaslanika za Balkan, konkretno za normalizaciju odnosa Kosova i Srbije. I tu je sklopio neke sporazume koji su ostavili dojam da je EU nemoćna u projiciranju svoje snage i snage svojih argumenata u neposrednom jugoistočnom susjedstvu. I da je Amerika, kao toliko puta do sada, moćnija i uvjerljivija. Tonino Picula, SDP-ov europarlamentarac aktivan u vanjskoj politici, koji je i sam nedavno imao rundu važnih razgovora u Washingtonu, slaže se da razina političkog nerazumijevanja preko Atlantika možda nikad nije bila niža.
Nema skorog popravka
– Predsjednik Trump nasrnuo je na gotovo svaki oblik multilateralizma, a ta politika razaranja multilateralizma ne može ostati bez posljedica na EU, koja ima osobiti karakter koji smeta Trumpu. A to je da EU nakon 60 godina postojanja više nije politički eksperiment, ona je tvrda činjenica. I kao takva mu se našla na putu. On je pak demonstrirao da, za razliku od svih svojih prethodnika, ne vidi EU kao pouzdanika, kao političkog saveznika koji pomaže Americi u ostvarenju ciljeva. Sve to unosi jednu vrstu političke nelagode – smatra Picula.
Slaže se da u Europi sada postoje tri ideje o tome kako se postaviti prema Trumpovoj Americi. Francuska, s Macronom na čelu, želi neovisniju europsku poziciju. Srednja Europa, istok EU, često više vjeruje Washingtonu nego Bruxellesu i ta proamerička orijentacija tog dijela EU je druga ideja. Negdje u sredini je, kaže Picula, Njemačka, koja je pod ozbiljnim pritiskom SAD-a, ali kojoj nije lako donijeti odluku.
– Nisam siguran da se odnosi mogu popraviti u skorije vrijeme. Posebno ako Trump ostane predsjednik i nakon izbora u studenom. Tada bi se sav ovaj katalog problema iz prvog mandata mogao posložiti u još gorem obliku – zaključuje Picula.
