Sad stvarno mislimo da će obnova početi iduće godine, no ovo čekanje definitivno je bilo predugo. Tri godine čekali smo samo da nam kažu što će biti sa zgradom i to je osnovni problem. Nemate informacija, nekih rokova i sve to presporo ide. A sve smo si mislili, kada bismo dobili neki rok, onda bismo ipak bili mirniji. Sad smo neke naznake da se kreće napokon i dobili, ali previše smo čekali bez ikakvih informacija. Tako govore stanari višestambene zgrade u Ulici Miroslava Kraljevića 11 u Sisku koja je u potresu teško stradala i dobila crvenu naljepnicu. Njihova je zgrada jedna od nekoliko desetaka koje u Sisku čekaju obnovu, a upravo se obnova višestambenih zgrada za sada najsporije provodi.
Toga 29. prosinca 2020. godine životi 23 obitelji iz 23 stana, od po 36 četvornih metara svaki, u sekundi su se stubokom promijenili od onoga kakav im je bio do tog trenutka. Svi su ostali bez krova nad glavom, a oštećenja su bila tolika da se odmah znalo da povratka natrag nema. Susjedi su se od tada raštrkali posvuda, neki kod rodbine, neki u kontejnerska naselja ili drugi privremeni smještaj, no desetak obitelji odlučilo je odmah nakon potresa da svoju zgradu – ne ostavljaju.
Nedugo nakon potresa oni su formirali kontejnersko naselje tik do svoje teško oštećene zgrade, nabavili preko privatnih veza i donacija dobrih ljudi kontejnere u kojima žive – i stari i mladi – već tri godine – i čuvaju svoju zgradu.
Naime, dio stanara inzistirao je da ostanu uz svoje uništene stanove te ih se stoga u sustavu tretira kao "divlje naselje" iako su svoj na svome. Oni su prvih nekoliko dana nakon potresa proboravili na otvorenom pred zgradom, ispod šatora, a zatim su im počeli dolaziti kontejneri i kamp-kućice iz donacija. Pa su u njima i ostali. I danas je još uvijek pet obitelji u kontejnerima uz samu zgradu. Donatori su im prepisali kontejnere i kamp-kućice pa je to sada njihovo privatno vlasništvo.
– Time što ovdje boravimo tjeramo moguće provalnike. U drugim stradalim zgradama bilo je provala, negdje i više puta. Vjerujem da bi, da nas nije bilo, i nama bilo provaljeno. A s druge strane, mi obilazimo zgradu te se vidi odmah kad neka cijev pukne, voda počne curiti ili tko zna što sve ne. Zgrada je tri godine prazna, potres je napravio velike štete, svaki manji potres to dodatno razdrma, napravi nove pukotine i loše je. Pucale su nam cijevi, isključivali smo vodu kako bi se smanjila ili spriječila šteta – govori nam Slobodan Culjaga.
On je predstavnik zgrade i s još četvero članova svoje obitelji živi u tom "divljem" kontejnerskom naselju.
Iako su se iz Ministarstva graditeljstva naveliko trudili isprazniti sve kontejnere i ljude iz njih prebaciti u neki drugi privremeni smještaj jer obnova njihovih privatnih objekata nije daleko stigla, jedno malo kontejnersko naselje tako je i dalje o(p)stalo. Do jeseni je tu bilo desetak kontejnera, ali neki su ipak ispražnjeni jer su bili državni ili od nekih udruga, ali još uvijek je pet obitelji u kontejnerima.
– Tako se mi sve ove godine zajedno držimo u ovom naselju i pazimo jedni na druge. Ali, teško je živjeti u kontejneru. Ima i djece u kontejnerima, a i bolesnih ljudi. Imamo i kuhinjicu koju smo si napravili u jednom kontejneru, unutra kuhamo, pijemo kavu, popričamo i snalazimo se. Neki su stanari umrli, nisu dočekali obnovu. A neki su se i rodili u međuvremenu te prve dane života proveli u kontejneru. Prije nekoliko mjeseci tako nam je novorođena stanovnica naselja postala mala Iva – govori Culjaga.
Iva će sa "starosjediocima" sada njihovu četvrtu Novu godinu dočekati u kontejneru, a svi se nadaju, baš kao i lani i preklani, da će im to biti i posljednja zima u njima.
POVEZANI ČLANCI:
Ali za razliku od lani i preklani, nešto se ipak pokrenulo. Ključne su za njih bile izmjene Zakona o obnovi ovoga proljeća, kada je uvedena mogućnost samoobnove višestambenih objekata uz pomoć unaprijed isplaćenih sredstava iz proračuna. Naime, vrijednost nekretnina u Sisačko-moslavačkoj županiji, pa tako i u Sisku, niska je pa je od banaka bilo teško dobiti početni kapital za obnovu. Kvadrat stana u Sisku bio je u vrijeme potresa i po 600 eura, a ova zgrada građena šezdesetih godina prošlog stoljeća teško da može dobiti puno veću cijenu na tržištu.
Odluka o tome da se uvede mogućnost isplate državnih sredstava potrebnih za obnovu unaprijed riješila je taj problem te su upravitelj stambene zgrade i stanari odlučili sami krenuti u obnovu, kad je već državna obnova višestambenih zgrada tako spora. Stoga je upravitelj zgrade pokrenuo proces samoobnove, ne čekajući državu, u lipnju je obavljen dugoočekivani novi pregled zgrade i izrada elaborata njena stanja te projekt same obnove. No, sada se mora naći izvođača radova, a zbog zauzetosti građevinskih kapaciteta na obnovi to je teško.
Ipak, svi se nadaju da bi se i to moglo riješiti do proljeća i napokon početi pravi radovi.
– Nema nikakvih vidljivih bitnih promjena, ali rekli su nam da zgrada ide u obnovu. Elaborat i projekt obnove su napravili i sad se čeka izvođač radova, ali čeka se već dugo, sigurno četiri mjeseca. Sve se ovo predugo čekalo, zgrada sve više propada, a i kad se uđe unutra i krene raditi, to zatečeno stanje bit će strašno – govori nam Culjaga dodajući da je i sama konačna odluka da se ide u obnovu zgrade za njih ipak mnogo.
– Jer cijelo ovo vrijeme zgrada propada. I svaki taj manji potres dodatno je oštećuje. Od tog stubišta za koje smo unajmili skelu da ga drži, što plaćamo iz pričuve, pa do svih instalacija koje će se morati mijenjati. Ljudi uđu pa vide da su sve stvari u stanovima praktično propale jer je vlaga unutra, jer nikoga nema. Kad se zgrada popravi, sve će se stvari iznova morati kupovati – napominje Culjaga i dodaje kako ih ipak boli što ih nitko cijelo ovo vrijeme nije obilazio jer nisu bili u sustavu "službenih" kontejnerskih naselja.
Nisu ni hranu dobivali, a samo zato što su se sami organizirali u naselje do svoje zgrade. Iako imaju opciju neplaćanja pričuve dok ne stanuju u zgradi, stanari su se odlučili i dalje je plaćati.
– Plaćamo bez obzira na to što je zgrada neupotrebljiva i ne živimo u njoj, ali to činimo kako bismo imali novca za dodatne radove nakon obnove, budu li potrebni – napominje Slobodan, koji dodaje kako je ovih pet preostalih obitelji svjesno u kontejneru. Nuđen im je drugi privremeni smještaj, nekima u Gvozdu, Vojniću, ali ipak ne svima.
>> VIDEO Početak katastrofe: Prije tri godine razorni potresi pogodili Banovinu
Ramiz Kandžić najstariji je stanar te zgrade, 80 mu je godina, no dobro se drži. Supruga Fatima teško je bolesna i njih dvoje zajedno su i dalje u kontejneru. Njima nisu dali opciju kad su ih iseljavali iz kontejnera.
– Imali smo kontejner i onda su nam rekli da se moramo iseliti do 1. rujna, da se snađemo jer moramo vratiti kontejner. Nisu nam rekli kamo idemo, već su rekli da se moramo iseliti unatoč tome što mi je supruga bolesna. Ja sam pitao kamo da idem, oni su rekli da ima nekih stanova u Dvoru i Sisku i da se prijavim pa možda dobijem. I onda sam im rekao: "Znate vi što – ja ne mogu nikamo, ja ću u šupu." I srećom bio je tu još jedan kontejner, privatni, susjed nam je dao, pa sam im vratio taj njihov i uselio se u ovaj. A kad sam se iselio, rekli su mi da sam se ipak mogao žaliti na tu odluku i da bih možda ostao u starom. Ali, gotovo je sada, neka si ga uzmu i tako riješe i napišu na papiru da jedna obitelj više nije u kontejneru. Oni su ionako tako mnoge u strahu istjerali – opisuje Ramiz svoju situaciju.
Dodaje da su se mnogi iz kontejnerskih naselja selili nekoliko puta u privremene smještaje, a da je stan za najam, za koji bi država plaćala trošak najma, u Sisku danas jako teško pronaći.
– Oni su bez veze rastjerali te ljude iz kontejnera, ljude su raštrkali posvuda, a nisu im obnovili kuće i stanove. Naredba samo dođe da se izađe iz kontejnera, a kuća vam nije gotova. To nigdje nema. I onda vas prebacuju. Ljude su pet puta selili iz kontejnera u kontejner i drugdje jer kasne s gradnjom tih zgrada i onih kućica na Zelenom brijegu za privremeni smještaj. Sumnjam da će prije trećeg mjeseca to biti gotovo pa su mogli i strpjeti se s tim iseljavanjem ljudi iz kontejnera do tada. Rade to samo da se maknu kontejneri, pa da ljudi kažu: "Nema kontejnera jer su nešto napravili", a od kuća nisu obnovili ništa – izravan je Ramiz.
Kaže da ima previše godina da bi se ustručavao govoriti ono što jest, kao što jednako kaže i za sve drugo.
– Toliko sam se dosad naviknuo na ovo da je meni već svejedno. Ja sam još fit, mogu hodati, mogu raditi okolo, i to je dobro. Da smo oboje bolesni, bilo bi drugačije. Moramo sad čekati obnovu, ništa drugo ne možemo, samo ovo što rade i što su napravili s tim ljudima iz kontejnera ne valja nikako – vrti glavom Ramiz.
Tako sada Iva, Fatima, Ramiz, Slobodan i drugi čekaju da se provede samoobnova njihove stambene zgrade, a za to vrijeme i dalje su u svojim kontejnerima.
POVEZANI ČLANCI:
– Mi smo svojom voljom ostali ovdje, i tu smo već tri godine. No, sad napokon imamo neku naznaku obnove. I što sad, da se na šest mjeseci selimo odavde negdje pa se vraćamo, to nema smisla. Ako smo izdržali ovdje tri godine, izdržat ćemo i do obnove, sad kad napokon imamo konkretne dokaze da će je biti – napominje Slobodan Culjaga. Ipak misli da je realno da će u kontejnerima biti do kraja iduće godine, sumnja da će obnova biti završena prije.
– Sada, kako rekoh, čekamo da se pronađe izvođač radova. A ako radovi i počnu odmah na proljeće, sigurno će trajati do kraja 2024. godine. Tako da bismo lako još jedan Božić mogli provesti ovdje. No, čim vidimo da počinju radovi, kada dođu radnici i počnu obnavljati našu zgradu, sve će biti lakše. Isplatit će se sve, znat ćemo da smo sačuvali svoju zgradu – zaključuje Culjaga.
– Kad sve napokon bude gotovo, okrenut ćemo janjca ovdje, za zatvaranje kontejnerskog naselja. Svi koji su nam pomagali bit će dobrodošli. Ovdje primamo samo dobre ljude, dobrodošli ste nam i vi. Oni zločesti neka odu dalje – poručio nam je na odlasku Ramiz Kandžić.
Pa moja garaza u BRD je veca!!!