I kad hrvatsko društvo u cijelosti ne može doći pameti i prihvatiti ono što je emanacija uma demokratskih društava, da su fašizam i komunizam u jednakoj mjeri totalitarni, onda imate ovo što u najnakaradnijem obliku možete vidjeti u slučajevima Rade Šerbedžije i Predraga Matvejevića, samo da dvojicu od njih, kao uzorke, imenujem. Šerbedžija, dok je na pozornici, glumi, i neka glumi kako god glumio, a kad s pozornice siđe i pojavi se u javnosti, glumata krležijanca, što će reći jugokomunističkog glorifikatora. Očekuje novu proletersku revoluciju i recitira Jednoga dana... A kad mu se učini da je taj, njegov, a ne Krležin, dan svanuo, jer je neka budala u Sarajevu zapalila nekoliko automobila, trči da se tamo nađe i uslika, misleći ozbiljno da je s tom revolucijom počelo, pa opet tamo, na licu mjesta, recitira Krležu. I ponižava Krležu, jer ni Krleža, da je živ, više taj dan iz Jednoga dana... ne bi s radošću očekivao. Nego bi se, sumnjičav, nakon svega, u sve i svašta, vratio u dane dok je bio ministrant i Bogu molio da se oktobarska nesreća ljudima ne dogodi još jednom. Ne veliča Šerbedžija svojim glumatanjem u javnosti Krležino književno djelo, on ga tim glumatanjem ponižava!
A tek što Krleži čini Predrag Matvejević! Potpuno uživljen u ulogu Krležine inkarnacije među nama, dane mu preko razgovora s Krležom i u „Razgovorima s Krležom“, onoga što iz tih razgovora još nije svijetu priopćio i onoga što je u knjizi razgovora već zapisao, ustrajavanje na postavkama iz „Jugoslavenstva dana“, knjige koja je postala smeće, temelji na tom da je ta stanovišta s njim dijelio i Miroslav Krleža, koji zbog veličine svoga književnog djela, nije mogao biti malen i nikakav u političkim pogledima. Stoga je Matvejevićeva idolatrija jugoslavenstva i samoupravljanja s Titom na čelu, kao našom varijantom diktature proletarijata, jer su to rekviziti i Krležine idolatrije, isto onoliko velika i neprolazna koliko i ciklus proza i drama o Glembajevima.
Blato u lice
Je li sam Krleža kriv što su ga se ova dvojica, a nisu sami, spopala i jašući na njegovim političkim opredjeljenjima štetu nanose i njemu kao književniku i onima kojima se dlaka ježi na spomen komunizma i jugoslavenstva pa, kad čuju da je to i Krleža slijedio, okreću glavu i od njega i njegova književnog djela. U Tuđmanovim tajnim dnevnicima – koji su danas objelodanjeni, ali su, dok ih je, pisao, pisani u strogoj tajnosti, da ne bi, budu li otkriveni, postali optužujući materijal na sudu – postoji ovakva zabilješka:
“Zapanjilo me, kad sam shvatio da Krleža malo osobno drži do toga što će i kako biti, i što će se misliti, poslije njegove smrti. To me, zapravo, čudilo samo u početku našeg drugovanja, poslije ne! Krleža je zaista drugima, ali i meni osobno govorio ‘da je neka mudrija politika – osobito ona komunističke partije Jugoslavije’ – mogla bi se iz ove ‘južnoslavenske mase’ – stvoriti jedan narod. Tih svojih mladenačkih zabluda nije se mogao nikada osloboditi do kraja ni onda, kad je glede hrvatstva zastupao starčevićanske pobjede!! Razumijem stoga Supeka kad je izjavio da ‘Krleža umjesto da se digne do najveće europske figure, on se zadovoljava ulogom počasnog gosta na svečanostima!’“.
Da mi se ne bi dogodilo što se i Krleži dogodilo, da me se ovakva dvojica spopadnu i s mojim književnim djelom stanu pravdati moje političke stavove, ne dopuštam da u moja Djela, što ih objavljuje Školska knjiga, uđe išta od onoga što sam pisao kao pedagog i političar. Time sam na jasan način dao do znanja kako mislim da je književno djelo jedno, a sve ostalo što autor toga djela piše nešto sasvim drugo. Bilo ne znam kojim vezama vezano, a nevezano ne može ne biti, uz književno djelo! Kako mislim o sebi, tako mislim i o drugima. I to bi bio moj odgovor na pitanje je li Krleža kriv što su ga se ova dvojica spopala. I jest i nije! Više nije nego jest!
Naučen da legitimatora za svoje stavove o komunizmu i jugoslavenstvu ima u politici komunističke partije s Titom na čelu i za života i za mrtva Tita, Matvejević se, kad je partiju odnio vjetar, našao u nevolji gdje naći novog legitimatora za svoje stare stavove. Vidjeli smo, potražio ga je u inozemstvu, i vidjeli smo, potražio ga je u oživljavanju mrtvaca! Neka i dalje traži i neka ih i dalje oživljava, ali bi bilo dobro da se okani Krleže. Kako se Krležina politika, što se tiče komunizma i jugoslavenstva, dobrim dijelom podudarala s Matvejevićevim gledanjima na te stvari, pa je zajedno s tim gledanjima svog sugovornika pretvorena u smeće, on je po svom književnom djelu i rani koja ga je pekla zbog sudbine hrvatskog naroda, kako god on tu ranu vidao, vrijedan otkupljenja i ne zaslužuje da mu na leđa skaču ni jedan glumac koji u javnosti glumata ni jedan pisac čija je isforsirana veličina i u tomu da prepričava, iskrivljavajući to po želji i potrebi, ono što mu je veliki pisac tud i tamo, razmećući se riječima, kazao.
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Međutim, kako od moje preporuke neće biti koristi, kako će Matvejević i dalje pričati što mu je Krleža o ovom ili onom kazao, ne preostaje mi ništa drugo nego da, braneći Tuđmana, prokomentiram ono što je Matvejević dosad kazao da mu je Krleža o Tuđmanu kazao. A to što je Matvejević kazao da mu je Krleža o Tuđmanu kazao, po mom uvidu u dokumente, pisane, dakako, čista je neistina, što se fakata tiče, a što se tiče namjere, čista difamacija, bacanje blata Tuđmanu u ulice.
Šest točaka
Zahvaljujući gospođi Ankici Tuđman, koja je dugo godina skrivala na papirićima ispisane dnevne zapise svoga supruga, a kad je došlo pogodno vrijeme, pripremila ih za tisak, dobio sam ispis iz tih dnevničkih zapisa svega onoga što se odnosi na Krležu i uz to ono što je Tuđman o Krleži kazao na nekom drugom mjestu. Neće mi biti teško, slijedeći te tekstove, utvrditi gdje se Matvejević udaljava od istine, a gdje joj se približava na dohvat ruke, da se s njom pod ruku nikad ne uhvati.
Vratimo li se na ono čega su se u svojim izjavama, Matvejević o odnosu Tuđmana i Krleže, a Tuđman o svom i Krležinu odnosu, usporedno dotaknuli, naći ćemo da je to bio: početak njihova druženja, elementi koji su ih privlačili jedno k drugomu, plodovi njihove suradnje: Matvejević tako da se Krleža radovao Tuđmanovu dolasku na čelo Instituta za radnički pokret; a Tuđman tako da ga je Krleža srdačno primio i sljedećih deset godina inzistirao na njihovu osobnom prijateljstvu; u tom se predmetu dvojica svjedoka gotovo podudaraju. Vremenski raspon skladnog druženja i suradnje: Matvejević tako da je to idilično vrijeme trajalo kratko, ne precizira koliko, tek da je Krleža s generalom bio par puta na večeri u Gradskom podrumu; a Tuđman tako da je naveo, dajući i sadržaj idiličnom vremenu, kako mu je Krleža tijekom desetak godina bio u stanu gotovo svaki drugi ili svaki treći dan; u tom se predmetu dvojica svjedoka temeljito razilaze.
Razlaz između dvojice ljudi, ne bilo kojih, ljudi čija je misao razgrađivala i gradila povijest: Matvejević tako da je taj razlaz bio nagao, izazvan Tuđmanovom izjavom o Bosni; a Tuđman tako da je, najprije, dao naslutiti kako je do hlađenja odnosa među njima dovela razlika u godinama uvjetujući pristup spornim problemima, da je on tada bio čovjek kojemu je bilo više do praktičnih djelatnosti, a on je, Krleža, bio čovjek koji je znao da se svijet, po njegovu shvaćanju, ne može promijeniti i, nakon toga uvoda, tako da se među njima prijateljstvo ugasilo, kad je, nakon Deklaracije o hrvatskom jeziku, on bio smijenjen s položaja direktora Instituta za radnički pokret i zabranjeno mu predavanje na Sveučilištu, iako potpisnik Deklaracije nije bio, a Krleža je i kao potpisnik Deklaracije bio samo izbačen iz CK, ali je ostao i Titov prijatelj i direktor Leksikografskog zavoda; u ovom se dva svjedoka razlikuju kao dva igrača briškule od kojih jedan igra kartu u kupe, a drugi u špade.
Odnos nakon prestanka posjeta svake druge ili svake treće večeri, odnosno zadnje večere u Gradskom podrumu, kad im je Bosna sa solju iz Tuzle zasolila juhu: Matvejević tako da se, nakon one bosanske soli bačene u juhu, Krleža dignuo od stola zajapuren, otišao i nikad više i ni pod koju cijenu nije htio ništa čuti o Franji Tuđmanu, a njega je, kad je pisao samaritansko pismo za Tuđmana, ružio što je nastavio braniti „takve tipove“; a Tuđman tako da mu se Krleža nakon četiri godine muka – o čemu naći podatke u Tuđmanovu dnevniku – ipak javio tisuću devetsto sedamdeset i druge kad je bio uhićen i stajao pred velikim teškoćama; tu je razlika povelika.
Titov imperativ “Tuđmanu ne pakovati”: Matvejević tako da vjeruje kako je za to Krleža zaslužan, ali zaboravlja reći kako za to zaslužan može biti kad je na onoj večeri u Gradskom podrumu odlučio ništa više ne imati s Tuđmanom i kad je njega osobno korio što brani takvog tipa; a Tuđman tako da se usluge starog prijatelja sa zahvalnošću sjeća, makar ga – što ćemo u Dnevniku također naći – nije mnogo koštalo i makar ju je, u jednakoj mjeri, koliko za starog prijatelja učinio zbog sebe sama; ipak, ovdje se svjedoci u dobroj mjeri slažu, „Tuđmanu ne pakovati“ isposlovao je Krleža!
A potražimo li u tekstovima dvojice svjedoka ono što je Matvejević zaboravio spomenuti, a Tuđman nije, to ćemo bez muke pronaći. Onomu što je Matvejević smatrao nevažnim u odnosu ove dvojice što kroje povijest, Tuđman je u svom svjedočenju dao središnje mjesto. Pa će biti da mu je to bilo najvažnije od svega što ih je spajalo, ali, bok i bogme i razdvajalo! To je sažeto u dvije Tuđmanove rečenice: Bio je najradikalniji Hrvat. Bio je u intelektualnom smislu revolucionaran duh, ali u praksi pomalo legitimist.
Riječ ih je o hrvatstvu i spajala i razdvajala. Onda, kad je o tomu riječ, ne čudi da je to Matvejeviću izmaknulo iz vidnog polja.
Ovim redom, ne navodeći im ni naslov ni redni broj, u ovih šest točaka onoga čega su se i Matvejević i Tuđman dotaknuli i onoga što se Tuđman dotaknuo, a Matvejević zaobišao pokušat ću predočiti i kako su počeli, trajali, prekidani... odnosi Tuđmana i Krleže. .........................Kraj
Konfuzan i bezvrijedan tekst. Što drugo i može biti kada za cilj ima kompromitirati dva velika intelektualca (Krležu i Matvejevića) za račun nekih obračuna nedoraslog duha. Trpati Tuđmana u priču - smiješno. Krleža je za Tuđmana bio nedosanjana veličina. Do smrti. Matvejević je intelektualac europskih dimenzija, za razliku od Aralice i Despota koji su iskompleksirani provincijalci.