Umjesto da uživaju u jesenskim plodovima svog trsja, osluškujući zrikavce i klopoce na Galovićevom i susjednim bregima, podravsko-bilogorski vinogradari očajavaju. Učestale kiše, a prije toga i tuča ostavile su vidne tragove na grožđu, a kako se po meteorolozima ništa dobro i dalje ne očekuje, većina se pomirila da će imati jednu od najslabijih berbi dosad.
Godina ne ide na ruku
- Protiv vremena se ne može, što je tu je - kaže Zlatko Sonenšajn, jedan od najtrofejnijih ovdašnjih vinara čije je 35-godišnje vinogradarstvo već okrunjeno s 250 medalja, od toga čak stotinjak zlatnih.
I sam je svjestan da im ova godina nije išla na ruku, ali ne gubi nadu da će barem uspjeti spasiti kvalitetu i to, tvrdi, ponajprije kasnijom berbom koje inače nisu rijetkost u njegovim vinogradima sa 1700 trsova, među kojima su graševina, sivi pinot i traminac pod zaštićenim i kontroliranim zemljopisnim podrijetlom. Što kasnije je, kaže, sve isplativije jer time grožđe skupi maksimalnu količinu sladora i drugih supstancija čime dostiže vrhunsku kvalitetu bez koje nema tržišta. Stoga je i u ovako lošim godinama bolje što duže ostaviti grožđe na trsju, pa i po cijenu da ga propadne 10 posto nego bačve napuniti vinom s čijom kvalitetom nisu zadovoljni enolozi, kupci, a ni vlasnici.
- Problem je tim veći ako se od vinogradarstva živi iako je takvih – navodi Sonenšajn – ovdje malo. Smatra da bi obiteljska gospodarstva trebala uzgajati lozu na najmanje šest hektara iako i to, naglašava, neće biti presudno za bezbrižno gospodarenje kad se jednog dana nađemo u Europskoj uniji.
Nadzor struke
Polazi, kaže, od iskustava susjednih Mađara koji su sve dočekali pomalo nepripremljeni pa su nakon zbrajanja postojećeg stanja krenuli uz novčanu potporu EU fondova krčiti vinograde jer na "prebukiranom" europskom tržištu vina prolaze samo autohtone sorte.
- Opstat će samo veliki proizvođači, s kvalitetom i markom vina. Malima neće preostati ništa drugo nego da pokušaju zajedno nastupiti, kroz zadruge i slično, već imamo takvih primjera i na našim otocima - smatra ovaj koprivnički vinogradar koji je postao poznat i po ledenim berbama i prvom podravskom pjenušcu. Inače, trofejni Sonenšajn pobornik je ideje da se kvaliteta vina kao završnog proizvoda može dostići samo odabranim i zdravim sadnim materijalom kakvog srećom, kaže, već ima na domaćem tržištu, a i uz nadzor struke čiju pomoć nikad nije odbijao, već naprotiv - često tražio.
Pritom su, dodaje Sonenšajn, mnogo pomogle vinarske i vinogradarske udruge čiji su česti gosti najpoznatiji domaći enolozi.
Treba slušati stručnjake, ali i ljude iz vinogradarske prakse
Budući da se počeo baviti vinogradarstvom bez prethodnih spoznaja o tom poslu Zlatko Sonenšajn od samih početaka ništa nije prepuštao slučaju. Krenuo je, kaže, sa svega 120 trsova i prvim predavanjima preko udruga kojih je do sada odslušao već više od 50 te se nastavio potvrđivati izložbama u zemlji i inozemstvu još od 1994. No, ipak je, priznaje, najviše toga spoznao tijekom srednje škole za vinogradarstvo i podrumarstvo.
- Stalne edukacije su jedino rješenje da se dostigne kvaliteta kako u uzgoju loze, tako i pripremi vina. Treba slušati stručnjake, ali i ljude iz prakse - tvrdi. Za primjer navodi i ustaljenu vinogradarsku praksu da prskaju lozu po kiši dok je, kaže, najnovija spoznaja da je to daleko efikasnije učiniti prije samih kiša. Uostalom to se, kaže, dokazalo i u njegovim vinogradima koji su ove godine manje stradali od bolesti nego nekih drugih vinogradara. (jr/VLM)
najbolji su mi ti zavidni komentari. prvo i osnovno to nije crno grožđe neznalico, nego sivi pino od kojeg se dobije bijelo vino. a drugo ako bolje pročitaš članak nigdje nije rečeno da grožđe neće djelomično gnjiliti. al to je nebitno onima koji idu na kvalitetu, a ne na kvantitetu.