19.07.2020. u 17:59

Ljudi na radnim mjestima sustavno nestaju, što nas je dovelo do ‘smrti posla’

Što smo u ovoj godini naučili o koronavirusu? Čini mi se ne puno ili da preformuliram: ne dovoljno. Jedino što sa sigurnošću možemo reći jest da nas je zagonetni i po svemu potpuno nerazgovijetan virus pobijedio na zdravstvenom, ekonomskom, političkom, socijalnom, epidemiološkom, znanstvenom, obrazovnom, kulturalnom, zakonodavnom, globalnom i nacionalnom planu. U svemu je bio bolji od nas i od naših sustava koje smo kreirali kao tobožnju logičnu konstrukciju za normalan život. Zdravstveni radnici ni dandanas ne znaju kako se oduprijeti nametniku i cijela se struka u borbi s njime svela na pukog evidentičara. Lijeka nema, bolesne se bilježi i pušta kući da odleže bez ikakve terapije, a posebno teški slučajevi prespoje se na famozne respiratore koji su odjednom postali veterani egzistencijalizma. Ekonomije su razgužene do krajnosti i pravi efekte svi tek očekuju pa je to s jedne strane objektiviziralo slabost ekonomske filozofije 21. stoljeća jer, kako reče duhoviti kolega, “jebeš ti takvu ekonomiju koja propada čim ljudi počnu kupovati samo ono što im treba”.

Objektivne teškoće otvorile su, naravno, širom vrata menadžerskom kanibalizmu i ljudi na radnim mjestima sustavno nestaju, što nas je dovelo do “smrti posla”, kako je napisao David Simon, tvorac „Žice“. Simon nije tu mislio samo na gubitak radnog mjesta nego još više na potpuno degradiranje vrijednosti i integriteta u regularnom društvu koje radi. Svjedoci smo da forma pobjeđuje sadržaj, da se menadžment ne bavi traganjem za izlazima, nego bildanjem statistike i usredotočenjem na kratkoročne rezultate koji će opravdati statističku predestiniranost. “Iz toga proizlazi servilnost zaposlenih koji se, umjesto da iskreno kažu što misle, dodvoravaju nadređenima“ pa je i svako tuđe mišljenje koje odudara od zbornog, korporativnog labuđeg pjevanja motiv za ekskomunikaciju iz naše molitvene zajednice. Virus je političku nomenklaturu doveo u pat-poziciju u kojoj je sve što su činili moglo ispasti pogrešno, a s nekoliko mjeseci otklona pokazalo se kako najrigorozniji potezi blokada i zatvaranja nisu spriječili da se korona zloćko vrati živahniji i probitačniji čim se zatvore izborne kutije i otvore ostali društveni kanali. Politika nema ideje da bi krizu riješila, ona samo stvara iluziju da je kontrolira. To nas dovodi do socijalnog momenta pri kojem smo uvedeni u kolektivnu psihozu prijetnje i čovjek je čovjeku postao virus.

Do prije nekoliko mjeseci bili smo kadri rastrgati na ulici one koji bi iz vjerskih razloga „maskirali“ lica, a danas osuđujemo i prijavljujemo i kažnjavamo one koji to iz navodno zdravstvenih ne čine. Kad vidiš čovjeka da ulazi u trgovinu, ne znaš više ide li u oružanu pljačku ili kupnju. Društvo je najtvrđa uvjerenja napustilo dobrovoljno kao što će i svoju osobnu slobodu čovjek dobrovoljno napustiti u ime društvene zakrabuljenosti.

Epidemiolozi nam nisu ponudili neke velike utjehe i savjeti su na razini higijeničarskih, ali je krucijalno da se nitko do sada nije odvažio reći da za ovu vrstu zaraze lijeka jednostavno nema. Uz to ni sama smrtonosnost nije jasno definirana, ona je kondicionalna u ljudskoj epohalnoj smrtnosti dizajniranoj kao Božji dar. Prije tri mjeseca državu su zatvarali zbog 30 zaraženih, danas zbog 150 u jednom danu ne smijete jedino u vlakić na svadbi. Logično, zar ne?! Znanstvenici su pak potrošili na tone slova da bi nam objasnili egzaktnost pozicija, ali nakon svega, to su ipak bili vrlo često tek pseudointelektualni selfiji iz kojih se ne može izvući dvadesetak ključnih teza koje će virus učiniti gubitničkijim. Obrazovanje je pak dislocirano u virtualnu sferu u kojoj nitko nikoga ne vidi i ne čuje i gdje se znanje svelo na umjetnost selektivnog dopisivanja. Pitanje je koliko će škola uskoro biti zatvoreno kad su učionice već sada zaboravljene.

Kulturalno gledajući, virus je dosljedno pokazao da će se ljudi prilično bezbolno odreći „nadgradnje“ i između straha od nestanka ulaznica za operu ili predstavu i nestanka toalet-papira bez iznimke će pohitati po toalet-papire. Knjige, novine, glazba, sve što vodi nekom razmišljanju, iz ionako drugog plana sada su propali još niže, u četvrti ili peti plan. „Novo normalno“ kao definicija poražavajućih odstupanja porodila je i ona otužna mozaik-koncertiranja i nastupanja preko društvenih mreža gdje smo kolektivistički trebali ostaviti dojam da smo svi zajedno, pioniri maleni, mi smo vojska prava... A zakonodavci pak moraju predvidjeti nove kategorije i stavke, tipa da se pljuvanje na ulici hitno proglasi pokušajem masovnog ubojstva. Otkotrljavši se s kolektivne kloake do globalnog sijela, COVID je svijetu pokazao da nema nedodirljivih i da globalizam može deklarativno postojati kao plemenita misao, ali ako se plemenitost ne realizira, od nje će ostati samo ruševine.

Istovremeno to ne znači da je nacionalno uokvirivanje čeznutljivo rješenje jer osim regresivnog koncepta koji nas uvodi u mračne katakombe euronacionalističke prošlosti nacionalizam ne može reanimirati nikoga osim zajednice koja će biti spremna provoditi eutanazije različitih. Svijet se zato i koprca u oceanu beizdejnosti i samo je pitanje koji će lukavi spasitelj i lažni prorok prvi doplivati do njega i ponuditi mu ideju ovladavanja kao zajedničku euharistiju spasa. Zato ovo vrijeme i jest opasno, zato jača osjećaj tjeskobe kao u one sate uoči presudnih događaja, kada se s jedne strane osjeća da je kraj agonije neminovan, ali se ni nazrijeti ne može što će biti novi početak. A što o svemu tome misli religija? Što bozi snuju iza oblaka i s koliko posprdljive razdraganosti planiraju sljedeći izazov lopti koja se usudila oduprijeti diviniziranoj gravitaciji? Pokazali su i više od duhovitosti spuštajući s nebesa biblijske kletve na grešno potomstvo, ali nije jasno žele li nam dobro ili nam samo dobro žele da se tornjamo. Čovjek polako nestaje u kovitlacu Božjih ambicija.

Ključne riječi

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije