Odlican photo.

kako Indijaca ima koliko i dvije Europe onda ovi podatci i nisu toliko čudni, njih i kineza ima za prepuniti obije Amerike i Europu oa sada računajte

Samoubojstvo i ateizam Piše: Ivica Šola Najviše ljudskih žrtava ne nose prirodne kataklizme, tsunamiji ili potresi. Ni ratovi, svinjske i ine gripe i epidemije. Najviše ljudi godišnje strada od besmisla. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, svake godine u svijetu sisi oko milijun ljudi oduzme život. Samoubojstva, od svih \"kataklizmi\", odnose najviše žrtava, tako da su u posljednjih četrdeset godina rasla stopom od gotovo sedamdeset posto. Premda u ovako osjetljivom pitanju hladnoća statistike može izgledati neprimjerenom, njena egzaktnost ipak otkriva neke zanimljive strane ovog fenomena, pogotovo kada se promatra iz teološkog kuta. Među zemljama s najvećom stopom suicida na prvom mjestu je Bjelorusija. Slijede Litva, Rusija, Kazahstan, Mađarska, Japan, Ukrajina, Kina... Radi se odreda, s izuzetkom Japana, o (ex) komunističkim zemljama u kojima je broj samoubojstava dva-tri puta veći nego u zemljama zapadne Europe ili SAD-a. No, nije uvijek bilo tako. Staljin i suicid Prije Oktobarske revolucije, do 1917. godine, Rusija je imala jedan od najnižih postotaka na svijetu. Isto vrijedi i za Litvu. Prema Alvydasu Navickasu, vicerektoru Sveučilišta u Vilniusu, prije Staljinovih \"reformi\" svaki osmi Litvanac na 100.000 dizao je ruku na sebe. Nakon toga svaki trideseti je bio samoubojica, dok se po padu Sovjetskog Saveza 1994. godine broj stabilizirao na 46 samoubojstava na 100.000 stanovnika. Sličan rast vrijedi za sve navedene zemlje Istočnoga bloka. Staljin je, kao i njegovi nasljednici, statistike o porastu suicida krio kao zmija noge, dok je Komunistička partija ovaj problem smatrala \"formom buržujskog individualizma\". Iako je bliže istini sasvim oprečna dijagnoza, da je komunistički kolektivizam, podređivanje ljudske osobe i slobode državnoj ideologiji, teror nad elementarnim ljudskim stremljenjima i potrebama, uključujući i transcendenciju, prvi uzrok eksplozije samoubojstava. Kada Camus kaže kako postoji samo jedan ozbiljan filozofski problem, onaj o samoubojstvu, tj. je li život uopće vrijedan življenja, onda pitanje o smislu postavlja na pijedestal, kao urgentni vapaj. To je pak pitanje usko vezano uz zamračenje, \"ubojstvo Boga\", na progon transcendencije iz života i svođenje čovjeka na biće jedne dimenzije, na antropološku kastraciju. Krepostan čin?! Japan, koji je kao \"uljez\" upao među zemlje bivše prisilne ateizacije, samo naizgled pobija vezu između visoke stope samoubojstava i progona ili slike Boga. Viktor Frankl će, govoreći o egzistencijalnom vakuumu, visoku stopu suicida kod Japanaca objašnjavati i njihovim religijama bez (osobnog i milosrdnog) Boga, šintoizmom i budizmom. Te religije ne poznaju jedinstvenost i neponovljivost ljudske osobe, kao što princip reinkarnacije svjedoči da je sve i svatko zamjenjivo svime. Zato je u toj kulturi, na nešto drukčiji način nego u islamu, samoubojstvo (i) krepostan čin. Primjerice, kada u samoubojstvu iz solidarnosti u Japanu majka ili otac ubije i djecu, to znači da oni, suprotno od judeokršćanske kulture, nemaju od začeća svoju neponovljivu, odvojenu individualnu egzistenciju željenu od Stvoritelja. Smisao se, bez takve transcendencije, gradi na identifikaciji s grupom, bila ona obitelj, tvrtka, nacija, klasa ili bilo koje unutarpovijesno \"božanstvo\". Ovdje ne želimo složeni problem samoubojstva reducirati na korelaciju s ateizmom, to bi bila glupost, ideološki argument. No neke se koincidencije, ipak, ne mogu ne zamijetiti...