Novi je pravopis nastavak svih dosadašnjih, a osobito onih novijih: Babića i Moguša; Babića, Hamove i Moguša (školski); Babića, Finke i Moguša; Anića i Silića te zaključaka Vijeća za normu, smatra jezikoslovac dr. sc. Alemko Gluhak koji se uključio u raspravu o prijedlogu pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Smatra da u njemu nema revolucionarnih promjena. Opsegom je malo manji nego dosadašnji (po količini teksta usporediv je s onima iz XIX. stoljeća: kratki su).
Neke sitnije nejasnoće
Uz cijelo mnoštvo odavno poznatih pravila (i izuzetaka), koja će sva biti na korist svakomu tko se želi služiti priručnikom, ima i nekih sitnijih nejasnoća o kojima bi se dalo raspravljati. Kada se govori o česticama put, puta, od korisnika se očekuje da zna da je prvo za jedanput, a drugo da je za više puta. Kada je čestica odvojena od pripadne riječi, to je jedan put, treći put, svaki put, koji put i sl., dva puta, sto puta, mnogo puta. No kada imamo spajanje, bit će i prviput, i stoput, i mnogoput.
Za izostavnik imamo nepotrebno pretjerivanje. Za slučajeve kao što su Drž’te ga!, Je l’ došao? ima opravdanja, no pitanje je treba li pisati izostavnik u riječima kao što su pozdravi Đenja!, Jutro!, Večer! Ti pozdravi nove su riječi (kao i Bog! od Bogdaj, od Bog daj (sreću, zdravlje...), sa starim imperativom drugoga lica). Razmislimo o tomu — kao da pišemo ‘bus prema autobus, ili auto’ prema automobil, ili video’ za videouređaj, ili ‘džamica za dječju riječ prema pidžamica.
Nepotrebno je izostavljanje “dviju brojaka” (znamenaka) u slučajevima pop-album ‘80., generacija Vatrenih ‘98. označavati izostavnikom. Kako izgovaramo, tako pišemo: Rođen je devedesete u Zagrebu. = Rođen je 90. u Zagrebu.
Iz konteksta znamo da je to prve devedesete u našim životima, dakle 1990. (U takvim je slučajevima besmisleno dodavati “dvadesetoga stoljeća”.) Sustavnost bi bila da se nadnevci pišu bez razmaka, dakle 6.IX.1989., 6.9.1989. (riječ godine u takvim je slučajevima nepotrebna). Za takve je slučajeve (i druge, primjerice s adresama) potrebno naglasiti da se u općemu jeziku ne pišu nikakve ništice (dakle da nije “06.09.”).
Potrebno je naglasiti da je oznaka kn (i prijašnja, bolja, K) za unutarhrvatski novčani promet, a da je “HRK” za međunarodno poslovanje. Činjenica je da se masovno godinama širi pisanje “HRK” tamo gdje toj oznaci nije mjesto. Prvo je hrvatski dinar “krdao” kao CRD (s oznakom Kostarike, CR!), pa “hrdao” kao HRD, uvedena je kuna s oznakom K (tako propis!), koja je onda promijenjena u kn, i brzo je kuna počela “hrkati”, sada mnogo više nego prije.
Mnogo se služim knjigom
Zašto su prije stotinjak godina naši predci pisali jednostavno K za krunu? Kako to da mnogi imaju jedan znak za oznaku novca – sjetimo se dolara, funte i drugih (Francuzi, Talijani i Austrijanci nisu pisali “FRF”, “ITL”, “ATS”, bilo je to u pravilu obično F, L, S).
Naravno, ti “prigovori“ ne umanjuju vrijednost truda autorâ – to je zapravo prilog javnoj raspravi. Iako se i sam mnogo služim računalom i tekstovima koje čitam na zaslonu, mnogo se služim i knjigom – i za me je priručnik u načelu knjiga koja je pri ruci. Sigurno će i mnogi drugi korisnici posegnuti za otisnutim oblikom toga pravopisa, a mnogi će i dalje imati uza se i koji ini pravopis.
>> Jezikoslovka Ham: Ne može narod odlučivati kako moramo pisati
