Đorđe Balašević završava krajem svibnja koncertni ciklus simbolično nazvan “Baronov bal” kojim je obilježio i 40 godina od objave “fatalnog singla” kao početka, po mnogočemu, nevjerojatne kantautorsko-pjesničke karijere. Ljubljana kao odredište za Baronove posljednje plesne korake zapravo će biti i početak novog kreativnog ciklusa autora koji paralelno radi na dvije nove knjige. Uz to, što će posebno razveseliti brojnu hrvatsku Balaševićevu sljedbu, postoje velike šanse da zagrebački koncerti krajem prosinca prerastu u tradiciju, ali i da ponovno na Interliberu ove godine predstavi novu knjigu. O pisanju, nastupima, ali i o politikama koje se prelamaju preko naših života, društvenom strahu, medijskoj blokadi, “narodnjacima” i budućnosti razgovarali smo s novosadskim kantautorom.
Koncert u Ljubljani održat će se 25. svibnja. Hoće li datum ponovno izazvati reakcije koje će motivaciju tražiti u prošlosti i kako se nosite s takvim tendencioznostima?
Hoće li neki dežurni nesretnik “prebaciti” zbog koncerta na nekadašnji Dan mladosti, ovisi samo o tome ima li potrebe da se tih dana u medijima zataška neki “dan gadosti”, novo potpisivanje u Bruxellesu, ministarski gaf, pravedno-nepravedna haaška presuda ili štrajk prosvjetnih radnika. Ma, nisam tim likovima toliko bitan ja koliko da malo na sebe skrenu pažnju za koju su se toliko otimali. Par krezubih tako me napao na ulici jer sviram u Puli na godišnjicu “Oluje” zgražajući se kako me nije sram?! Užasnuli su se kad su vidjeli žute naslovnice i odmah su nazvali kćer koja je s momkom na ljetovanju, a koja im je potvrdila taj skandalozni koncert i još se požalila da je jedva došla do ulaznica! Njihovu kćer na sreću nije bilo sram što ljetuje u Istri i što stoji u redu za ulaznice, a ja sam pazio da u program slučajno ne stavim “Život je more”, razapeli bi me zbog onog “Šiba me nebo bičem oluje”! Uzgred, to uopće nije bio taj dan, ali generacije koje su Prvi maj slavile po tjedan dana znaju da jedan dan ovamo ili onamo ništa ne znači kad su praznici u pitanju. A moja priča o Danu mladosti još je tragikomičnija, kažnjen sam da se posljednji slet kojem je Tito nazočio završi mojom pjesmom “Računajte na nas”, ali da je umjesto mene izvede ljubljanska grupa Pepeu in kri. Bio sam “nepodoban”, a pjesma podobna, i to me naučilo da nikad više ne napišem pjesmu koja nije na istoj strani kao ja...
Zašto se svaki naš potez danas promatra u svjetlu prošle države, zašto se kontekstualizira kroz prošli sustav?
Pišući nedavno o jubileju splitskih košarkaša, završio sam tekst rečenicom da nikad nisam bio jugonostalgičar, nego, eto, pomalo “jugoplastikonostalgičar”, ako sam jasan što bi to značilo... Nostalgija, koje se ne odričem, nije žaljenje za onom državom, nego za onim vremenima. Država je bila neprirodna, o tome smo se davno složili, ali neke su stvari u njoj bile i više nego prirodne, sport, muzika, umjetnost, sva ta mladost, na kraju krajeva. Poštujući sve razlike, moram priznati da još više poštujem sve sličnosti jer mi se zbog njih i u dobrim i u lošim godinama događalo da me mnogo bolje razumiju tamo gdje nemamo baš uvijek istu riječ za istu stvar. Ubačen sam među “vipovce” kad se prave jugonostalgičarske liste, ali sve su to zadnji trzaji očajnika koji žive u zabludi da sebe možeš obasjati tako što ćeš drugog pomračiti. Drugi su neki putevi do sjaja. Mi smo se jednostavno svi našli u onoj staklenoj kugli iz vitrine u kojoj zavije snijeg kad se prodrma i pojedinima je u toj vijavici bilo tako dobro da još uvijek s vremena na vrijeme pokušaju prodrmati kuglu, ali to nikad nije bilo do njih. Netko je to od gore zamutio, a taj Netko to će i razbistriti i nećemo ni primijetiti da su u toj mećavi bez traga nestali oni koji su se samo vadili na ono što je bilo, a da su iz nje srećom izašli oni kojima je neusporedivo važnije ono što će tek biti...
Imate li dojam da se prošlost vraća? Jer ste albumom “Devedesete” jasno i glasno poručili što da napravi to desetljeće, ali kao da vas se nije shvatilo ozbiljno? Kakvu biste ploču danas napravili o ovoj dekadi?
Nemam dojam da se prošlost vraća, štoviše, imam dojam da i ne odlazi. Taj je album bio iluzija da se život poklapa s kalendarom i da će tako okrugao broj kao što je 2000 biti dovoljan da na njega stavimo točku. A davno, na jednom od prethodnih albuma (u pjesmi “Requiem”, čiji je radni naziv bio “Requiem za YU”, ali ga je izdavač smatrao deplasiranim), napisao sam upravo “ostaće u knjigama i priča o nama: Balkan krajem jednog veka”. U nekom udžbeniku to je tek pola stranice, a u tu lekciju bez problema stane milijun lekcija koje čine sav naš život. Podcijenio sam zlo, nacionalizam, primitivizam, demagogiju, a kao paorski unuk, i praunuk, puno toga u životu usporedio sam s poljem i njivom pa sam već u nekim pjesmama spominjao i da “korov nikne digod stigne”, zanemarujući da su ga paori morali godinama plijeviti da bi ga iskorijenili. Bojim se da su sve pjesme već napisane, samo što sam neke od njih pogrešno naslovio. Što se refrena pjesme o devedesetima tiče, glagol iz njega (“jebite se ‘90-e”, op. a.) definitivno je i dalje u trendu...
Kad smo već kod vašeg pisanja, upravo ste pjesmama anticipirali događaje i pojave koji su se u vrijeme kad ste ih pjevali činili nezamislivima. “Samo da rata ne bude”, pa ga je bilo, pa “narodnjaci u svim strukturama”, “pa putuj, Evropo”, pa “hleba i audicija”, pa “bacit će se tako neki lik”... da ne nabrajam dalje. Kako se osjećate u trenutku kada vrijeme i događaji potvrde vaše stihove?
O sebi imam bolje mišljenje nego mnogi i smatram se prilično inteligentnom osobom, ali moje pjesme daleko su pametnije od mene. Nikad ih ne stvaram s predumišljajem, pogotovu ne te, takozvane “angažirane”. Jednostavno se dogode i nisam se ni na trenutak prevario da pomislim da sam zbog njih neki prorok, genijalac, što li. U jednom od prethodnih odgovora već sam spomenuo da su “drugi neki putevi do sjaja”, pa tako ni putevi talenta nisu ljudski, nego božji, i nemam se pravo razmetati zato što samo zapisujem ono što mi vjetar došapne. No istina je da ponešto od onoga što nam se događa promatram kao film koji sam već gledao i sad već ne bih imao ništa protiv da neki od tih filmova napokon ima i “happy end”. Da, istina je da ponekad bivam uplašen kad se stihovi naprosto materijaliziraju i ne usuđujem se previše razmišljati o tome, čak ni kad su u pitanju budalaštine, kao recimo “Pesma o jednom petlu”. Godinama je ne izvodim, ali jedanaestog ovog mjeseca po glavi mi se stalno vrzmalo ono “meni je še’set peta, stiže jesen pozna, putuje moje društvo, i ja čekam na red...” Fascinantno je kako se ta nekad šaljiva pjesma transformirala u ovako potresnu baladu.
Između Hrvatske i Srbije, kad se pomisli da bi moglo ići nabolje, rastu tenzije i drže se onako prikladno zakuhanima. Kakav odnos država u kojoj živite ima prema svojim građanima, jer čini mi se da ni kod vas, a ni ovdje kod nas nema neke izgledne, pametne alternative oligarhiji?
Nisam to potpuno razumio ni kad je počelo, a danas me potpuno zbunjuje kad neki retard svojom izjavom zasluži toliku pažnju javnosti. Ponovno će sličiti na citat, ali krivi smo mi što smo ih pustili na mjesta s kojih se sada oglašavaju kao dužnosnici. U Skupštini i danas sjede ljudi koji su mi radili o glavi početkom devedesetih, ali jedna sačuvana glava nije pravo mjerilo prema tisuću izgubljenih. Na nedavnom novosadskom koncertu komentirao sam bizarnu izjavu “sa samog vrha” da u povodu još jednog nerješivog ubojstva političara-neistomišljenika samo treba utvrditi kome je on u tom trenutku “više odgovarao mrtav”. U nekom normalnom društvu svatko s takvim rezonom odmah bi bio smješten u neku državnu instituciju, od kojih je u nekima osoblje u plavom, a u nekima u bijelom, ali i jedna i druga imaju rešetke na prozorima. Kad želiš otvoriti, na primjer, fast food, dva s dva, moraš imati ispunjen takozvani “higijenski minimum”. Mislim da bi uvođenje “mentalnog minimuma”, kao obveznog prije kandidiranja na izborima, bar donekle ublažilo problem...
Jeste li još uvijek medijski blokirani. “Na dnu dna” na webu je pogledalo/preslušalo gotovo tri milijuna ljudi. Čega se sustav boji kad vas želi blokirati? Ne znam je li točna informacija, ali čuo sam da za veliki beogradski koncert ove godine nije bila zatražena nijedna novinarska akreditacija. Koliko je ljudi potrebno na bilo kojem mjestu i bilo kojim povodom da to danas bude događaj vrijedan praćenja?
Sve više mi se čini da se svijet dijeli na ljude i političare te da su svi oni predznaci “demokratski”, “liberalni”, “socijalistički”, “konzervativni” i tako redom samo podvrste ovih drugospomenutih. Uz četrdeset godina rada sad bih već mogao slaviti i važan jubilej medijskih blokada. Najtužnije je u čitavoj priči što neka službena zabrana nikad nije ni postojala i što je najmaterijalniji dokaz koji sam ikad vidio bila ceduljica zalijepljena na staklu režije broj jedan na novosadskom radiju, 1999., na kojoj je pisalo “Balaševića ne emitirati!” Sve ostalo proizvod je prestravljenosti kojekakvih moralnih minijaturica koje su se na svoju ruku željele dodvoriti nekom Miloševiću ili Vučiću, potpuno je svejedno. “Dno dna” ipak je obeshrabrujući primjer krajnjeg ljudskog ništavila. Svi se mi nečeg bojimo, i samo ono čega se bojimo razdvaja heroje od kukavica. I ne znam jesu li mi jadniji oni koji to jednostavno po preporuci nisu emitirali ili oni koji su me krišom zvali telefonom da objasne kako su jednostavno oduševljeni pjesmom i kako sam ja “naša jedina nada”, ali da moram razumjeti da oni “ipak imaju djecu”. Interesantno, i ja imam neku djecu, a upravo sam zbog njih i otpjevao te stihove! I, da se razumijemo, to što zaista nije zatražena nijedna akreditacija za koncert u Beogradu čak me čini i malo ponosnim jer znam tko su i što su danas mediji, ali postavlja se pitanje poštovanja prema onih sedamnaestak tisuća ljudi koji su za prva dva dana Arenu učinili rasprodanom. Da ih se samo petina okupila pod odgovarajućim zastavama, svugdje bi bili nazvani “veličanstvenim skupom”...
Jeste li nakon svega doživljenog pesimist?
Recimo da sam realist. Što je u ovom slučaju potpuno identično...
Često se u pjesmama i javnim nastupima obraćate mladima. “Klinci čisti i nevini”, vaši bistrooki, vjerujete li u njih i vjerujete li da imaju potencijala da budu drukčiji, bolji, da mijenjanju svijet?
Nadam se da imaju potencijala da budu drukčiji, što znači da se ne zanose time da mijenjaju svijet, nego da se bolje od nas mijenjaju u odnosu na svijet. Njihovi kriteriji potpuno su drukčiji i nema šanse da budu onakvi kakvi bismo mi željeli da budu, a to im, uostalom, i ne bi bilo pametno. Ovo vrijeme više je za preživljavanje nego za uživanje, i u njemu se nekadašnje osobine časom preobražavaju u nedostatke. Biti odgojen, emotivan, obrazovan sve više otežava opstanak u kraljevstvu prostih i bahatih. Vjerujem u bistrooke klince, ali pitanje je ima li ih dovoljno da spase svijet. Oduvijek sam imao taj problem da se svuda susrećem samo s Najboljima, pa je i meni trebalo puno vremena da shvatim da smo potpuno opkoljeni. Kad sam govorio da su “narodnjaci preuzeli stvar”, najmanje sam mislio na groteskne kreature s harmonikama. Narodnjaci na ključnim mestima. Narodnjaci u glavnim vestima. Na džinovskim plakatima u boji. Ovog puta bez navodnika, na žalost...
Postoji psovka “dao bog da živite u zanimljivim vremenima”. Jesu li vremena u kojima smo živjeli i u kojima živimo zanimljiva ili samo ružna?
Definitivno ružna. To jest, barem pretežno ružna. Jedino zanimljivo u njima bilo je nagađanje gdje će “ružno” eventualno na trenutak posustati. Pa otići prvi put u Portorož s “potnim listom”, na primjer, ili prvi put provozati novosadske registarske tablice od Umaga do Novigrada. Ali i to je češće bilo samo zanimljivo, a mnogo rjeđe i opušteno ili ugodno. Možda nepravedno zapostavljam one godine do devedesetih i možda griješim što ne uzimam u obzir godine koje slijede do isteka roka moje generacije, ali ako pod “vremena u kojima živimo” smatramo posljednja tri desetljeća, onda je “ružno” sasvim izvjesno većinski vlasnik naših sudbina...
A kad smo već kod retrospektive, dokle ste došli s drugim dijelom “Kalendara mog detinjstva”?
Prvi dio “Kalendara” opasno je zakuhao, počast sličnu onoj s Interlibera doživio je i na sajmu knjiga u Beogradu, mada se i fotografije snimljene tog dana mogu naći samo na društvenim mrežama. Osim toga, prije nekoliko dana i u Ljubljani smo promovirali jedno čudno izdanje te knjige, koja se s jedne strane čita na slovenskom, a s druge na originalnom jeziku, da bi svi koji su govorili da je prijevod nepotreban mogli provjeriti koliko bi oni to bolje napravili od službenog prevoditelja. Postojala je ideja da to bude prva objava nekog mojeg djela na stranom jeziku, ali uzevši u obzir sve ono lijepo što sam doživio u Sloveniji od devedeset i devete naovamo, ipak je to samo prva objava nekog mojeg djela na “nešto drukčijem domaćem” jeziku. Drugi dio “Kalendara” sad je već uvelike negdje kod Svih Svetih, ali posljednjih nekoliko mjeseci radim na jednoj potpuno drukčijoj knjizi, koja će dati vremena “Kalendaru 1” da dovrši svoje uspješno započeto “online” putovanje planetom. A nova knjiga, inače bajka po žanru, mogla bi se zašareniti već na ovogodišnjem Interliberu, to je plan...
Što publiku očekuje u Ljubljani? I da, kad ste ponovno u Zagrebu?
Koncert u Ljubljani bit će posljednji “Baronov bal”, i to poslije Skoplja, koje nas čeka na dan izlaska ovih novina. Pošto je onaj fatalni singl, od kojeg se broji moja prisutnost na sceni, objavljen upravo u Ljubljani, ima tu neke fine simbolike. Osijek, Zagreb, Beograd, Novi Sad, Sarajevo, Split, Skoplje, Ljubljana... Uf, morat ću početi nositi majicu s natpisom “Moja država sad se zove Region”? Na konferenciji za medije koju mi je priredio stari prijatelj Zoran Janković u povodu koncerta u dvorani Stožice bilo mi je postavljeno slično pitanje, hoće li to biti nešto posebno ili “onaj stari Balašević”? Pa, upravo to, rekoh. Bit će to nešto posebno, to jest onaj stari Balašević. Naš slovenski promotor Daniel Koradin inzistirao je na tome da turneju završimo ovim velikim koncertom, iako smo prošle godine radili već tradicionalne (i meni omiljene) “Križanke”. Ima puno onih starijih, reče on, koji ne mogu stajati četiri sata, kao u “Križankama”, i to me navelo da se zabrinem da ni ja neću moći još dugo na Balaševićeve koncerte. Bio sam na većini njih i sve sam ih redom prestajao, ali samo je pitanje trenutka kad će me tamburaši početi “kečati” kao gimnastički treneri, čim im se učini da se malo lelujam. I eto nas i kod drugog dijela pitanja, kad ponovno u Zagreb? Da se mene pita, dolazio bih u Arenu svakog utorka, kao nekad u Kerempuh, ali to je pomalo i pitanje pristojnosti. I neće mi biti nimalo lako kad me iz Arene za koji dan nazovu da pitaju: “Da rezerviramo 26. prosinca?” Dva uzastopna koncerta na taj dan ipak je premalo da bi se to nazvalo tradicijom. Ali tri? E, to bi već bilo nešto...
Pogledajte i galeriju: Đorđe Balašević u Splitu
A ti se i danas praviš budala o onome što si govorio o nesrbima. Tako da bi za riječ 'demagogija' umjesto u rječnik trebao pogledati u ogledalo.