Nakon što je produžio ugovor s francuskim Roanneom na još tri godine, Luka Pavićević (45) je mogao odahnuti. I posvetiti se ljetnom poslu izbornika Crne Gore, donosi sportski tjednik Max! Na toj klupi neće mu biti lako jer s obzirom na rastuću kvalitetu igrača, apetiti su veliki.
Neki će reći da Crna Gora s drugim NBA skakačem Vučevićem (Orlando), s nadarenim Valencijinim centrom Dubljevićem, s M. Bjelicom, Rochestijem, Dašićem, Ivanovićem... ima najjaču reprezentaciju među zemljama nastalih raspadom SFRJ.
- To se dogodilo djelom zbog naših igara u kvalifikacijama u kojima nismo izgubili utakmicu, zbog simpatija koje imamo u regiji, a možda i s namjerom da se prebaci uloga favorita u stilu “muko moja pređi na drugoga” - govori Pavićević.
Predsjednik Srpskog olimpijskog odbora Vlade Divac izjavio je da Crnogorce vidi i na samom vrhu.
- Mi smo sada očito precijenjeni i moj je zadatak da igračima objasnim da je to opasno. Osim toga, ni jedna reprezentacija, pa tako niti one moćne poput Francuske, Španjolske, Litve, Grčke i domaćina Slovenije, ne mogu računati na bilo kakav jači rezultat osim plasmana u narednu rundu, pa bi bilo nezahvalno da se Crna Gora postavi kao momčad koja mora osvojiti medalju.
Kako Luka objašnjava fenomen C. Gore, zemlje od 650.000 stanovnika, koja ima tako dobre košarkaše, vaterpoliste, rukometaše, nogometaše...?
- Taj fenomen se svodi na kršnost, genetsku predodređenost da tom mladiću ne nedostaje ni mentalnog naboja. S jedne strane imamo visinu i tjelesnu čvrstinu momaka od po 210 cm rođenih s dobrom koordinacijom, dok se s druge strane nedostatak sustava proizvodnje igrača očituje u nedostatku vrhunskih bekova. Kada se vidjelo da ni u najavi ne postoji razigravač na kojeg bismo se mogli osloniti, odlučili smo angažirati Amerikanca Omara Cooka. Bez Amerikanca na toj poziciji Crna Gora ne bi bila kompetitivna, a za nas su najvažnija natjecanja kvalifikacije, one otvaraju vrata velikih natjecanja. Eurobasket je za nas revija.
Amerikanizirana Crna Gora
Kako je Cooku istekao ugovor sa Savezom, valjalo je izabrati novog Amerikanca pa je Luka uzeo dvojicu.
- Moja je ideja bila da dupliramo tu poziciju da jedan nosi akciju, a da ju drugi čuva u pozadini. Regrutiramo ih po načelima američkih koledža. Nerealno je da se jedan Amerikanac osjeća nacionalno identificiran, da igra više od dvije-tri godine jer danas se vrlo brzo gubi reprezentativna motivacija čak i kod domaćih igrača, a kamoli ne kod nekog Amerikanca.
Kako je izabrao Rochestiea?
- Za momčad koju smo mi imali, a od igrača koji su bili ponuđeni, Rochestie je izgledao najbolje, što se potvrdilo i u kvalifikacijama i on je zaslužio da iznese akciju do kraja, a već sada uvodi se Tyrese Rice koji bi trebao nositi sljedeće kvalifikacije i sljedeći Eurobasket.
Kada su lani u kvalifikacijama igrali protiv Srbije, prvi puta nakon 25 godina Pavićević je dobio pljesak u Morači.
- Napustio sam tadašnji Titograd kao neformiran čovjek, a događanja u bivšoj državi, kao i u državama koje su nastajale dodatno su me selile pa me 25 godina kasnije zatekao poziv da budem izbornik svoje države. Pred ispunjenom dvoranom shvatio sam da moj povratak nije bio emotivan samo za mene već i za 6000 ljudi koji su mi nekoliko minuta stojeći skandirali.
Za kadetskih dana etiketiran je najvećim talentom nakon Dražena.
- Nažalost, to košarkaška struktura u Podgorici nije mogla podržati. Podržan sam bio jedino od Čede Đuraškovića kod kojeg sam sa 14 godina bio najmlađi igrač u Jugo ligi. Sljedeći najmlađi bio je Arijan Komazec koji je zaigrao za Zadar s 15 godina. Sa 17 sam odlučio otići na University of Utah studirati matematiku. Ja sam žurio da odem ranije, no to me usporilo u razvoju, nisam dovoljno igrao. Nakon dvije godine vratio sam se. Košarkaški gledano, želja da završim fakultet uvela me u igračku pogrešku jer i naši veliki klubovi zvali su me još od 15. godine. U te dvije godine nekako sam izgubio lucidnost u igri, kreativnost. Po povratku sam i dalje bio ozbiljan igrač, ali s usporenim pucačkim sposobnostima.
S 19 godina došao je u Cibonu.
- Imao sam i pozive od Partizana, Zvezde, Jugoplastike, kamo sam već bio odlučio da idem, no jedan razgovor s Mirkom Novoselom preokrenuo je situaciju. Dao mi je auto, stan, novac, i ja tome s 19 godina nisam mogao odoliti. Uživao sam dijeliti svlačionicu s Draženom Petrovićem, u druženju s Čuturom, Cvjetićaninom, Arapovićem. Sunara mi je bio cimer, a Anzulović mi je postao životni prijatelj.
U Zagrebu je ostao samo jednu sezonu. Igrački zov s juga bio je jači.
- Cibona je čekala Acu da se vrati iz Pesara, pa je meni ponuđeno da te godine idem u vojsku. No, Split je neprestano zvao, trebao im je playmaker, tražio se mlad igrač uz Sretenovića, a ja sam tog trenutka i dalje, uz Đorđevića, bio najjači mladi razigravač u državi.
Sa Splitom je tri godine zaredom bio prvak Europe.
- Sretenović i ja dijelili smo minutažu na razigravaču, a ja sam još i pokrivao na beku šuteru Ivanovića i Perasovića, koji mi je bio najbolji prijatelj u momčadi. U Splitu sam se toliko dobro osjećao da sam razmišljao da ondje ostanem živjeti. Bio je to grad sličnog ambijenta kao što je moja Podgorica, ali sa znatno veselijim i opuštenijim narodom. Dobio sam stan na Žnjanu, a kamo god bih otišao, čekali bi me prijatelji. Imao sam status Splićanina.
Tri operacije na Firulama
Privlačila ga je ta blizina s rodnim gradom pa je na relaciji Split - Podgorica nažalost i nastradao.
- Otac koji je vozio zabio se u brdo u selu Brist. S nama su bila još dva suputnika i svima njima ništa, a meni glava ispala van dok je auto preokrenut klizio. Završio sam s teškim ozljedama glave na vojnoj bolnici na Firulama gdje sam zadržan četiri mjeseca da bih bio podvrgnut trima operacijama. Da me zašiju, skalp su mi prebacivali s jedne na drugu stranu glave. Izašao sam sav u ožiljcima pa su djeca su bježala od mene!
Potom su uslijedili i ratni ožiljci.
- Ne umanjujem nikome želju za boljitkom, no koliko vidim taj boljitak baš nikome nije došao, a dosta ljudi izgubilo je živote i zdravlje, prijatelje... U tim danima meni se činilo da je jedino pošteno da se raziđem sa sredinom koja me tako lijepo primila, a nalazi se u ratnom stanju sa sredinom koja me rodila. Morao sam napustiti sredinu s kojom sam se srodio i ići tamo gdje ne znam nikoga. Nakon Podgorice, otišao sam u Beograd i nastavio lutati. Ostaje žal za Splitom, za karijerom koja bi me čekala nakon Splita, za nečim što mi nije dozvoljeno da razvijem do kraja.
Još jednom će naglasiti da je iz Splita otišao svojom voljom.
- Imao sam u Splitu prijatelje koji su morali na ratište, dok su moji prijatelji iz Podgorice išli u rezervu JNA. Iako je za moj interes bilo bolje da ostanem, ispravnije je bilo otići. Među prvima su moju odluku saznali Perasović i Anzulović.
>> Hrvatska pobijedila C. Goru, našima ovacije i za akciju bez koša
