Eutanazija ili smrt iz milosrđa, jedna od najkontroverznijih tema u medicini, dobila je u Nizozemskoj, prvi put u svijetu, zakonski oblik. Iako je javna i parlamentarna rasprava o prijelogu zakona trajala oko godinu dana, praktički i nije bilo dvojbi da će eutanazija u toj zemlji biti prihvaćena. Druga zemlja u svijetu koja ide istim putem jest Velika Britanija. U Hrvatskoj je prema važećem kodeksu medicinske etike i deontolgije Hrvatske liječničke komore i Hrvatskog liječničkog zbora eutanazija nedopustivi čin. Naša telefonska anketa među 450 ispitanika pokazala je, pak, da su stavovi javnosti o ubojstvu iz milosrđa ravnomjerno podijeljeni. Gotovo polovica anketiranih ljudi podržava Zakon o eutanaziji donesen u Nizozemskoj, 33 posto ih ne podržava, a dvadesetak je posto neopredijeljenih. Na pitanje treba li u Hrvatskoj ozakoniti pravo bolesnika na eutanaziju, 43,6 posto naših ispitanika odgovorilo je potvrdno a 34,4 posto s tim se ne slaže.
Dok su bolest i bol daleko, nije se teško složiti s ubojstvom iz milosrđa kao dobrim načelom. U stvarnoj situaciji mnogo je teže. Primjerice, i domaći su mediji prije nekoliko dana prenijeli slučaj iz Sidneyja smrtno oboljele 70-godišnjakinje. Kako više ne može trpjeti bol, objavila je da će 10. travnja u prisutnosti obitelji i prijatelja popiti veliku količinu lijekova i oduzeti si život. Nekoliko dana kasnije objavila je da je odustala od prve odluke, jer joj je jedna privatna bolnica ponudila novi tretman za smanjanje boli. Cijeli ovaj slučaj i njegovo predstavljanje u javnosti povezani su s australskom javnom kampanjom za i protiv eutanazije.
Složena procedura
- Eutanazija nije brzopotezno, brzopleto okončanje života - kaže prof. dr. Slobodan Vukičević, predsjednik Nacionalnog bioetičkog povjerenstva. Nizozemski zakon o eutanaziji legalni je put kako umirućem bolesniku koji trpi bol skratiti muke. Ali, pritom se mora poštovati doista složen postupak, počevši od toga da bolesnik eutanaziju može tražiti u svjesnom stanju. Zatim, njegov liječnik mora o izgledima bolesnika konzultirati nezavisnog kolegu. A prije konačne odluke, medicinska dokumentacija svakog pacijenta koji traži eutanaziju mora proći i etičku komisiju.
- Dakle - kaže prof. Vukičević - pristup ubojstvu iz milosrđa po zakonu čak je puno složeniji nego, uvjetno rečeno, eutanazija temeljena na dogovoru između liječnika i obitelji pacijenta. Jer, kada je bezizgledni pacijent u intenzivnoj njezi gdje mu život održavaju uređaji, a jedan dan intenzivne njege stoji i nekoliko tisuća dolara, sigurno je da se u mnogim zemljama u svijetu dogovorna eutanazija događa svaki dan. No, ne mislim da ima zlouporaba nego se to čini uz visoko moralne i etičke medicinske principe.
Članovi Nacionalnog bioetičkog povjerenstva, koje je u nas osnovano prije nekoliko mjeseci, još nisu zauzeli stav o eutanaziji a, prema riječima predsjednika Povjerenstva, ta je tema uvrštena u program njihova rada. No, smatra da hrvatsko društvo još nije zrelo za javnu raspravu o toj temi.
- Prije svega, napominje, ljudi moraju biti educirani o tome što je "ubojstvo iz milosrđa". K tome, sigurno je da ta tema danas nije i ne može biti u bilo kojim zdravstvenim prioritetima u Hrvatskoj.
Prof. dr. Valentin Pozaić predaje kršćansku etiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Družbe Isusove. Jedan je od osnivača Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, a 1984. je na Papinskom sveučilištu "Gregoriana" u Rimu doktorirao o temi "Eutanazija u crkvenoj nauci i suvremenoj teološko-moralnoj raspravi". O današnjim raspravama o eutanaziji kaže:
Njega umirućih nasuprot eutanaziji
- Eutanazija je čin ili propust kojim se svjesno i namjerno zadaje smrt sebi ili drugome, uz znanje osobe o kojoj je riječ ili bez njega, kako bi se izbjegle boli te omogućilo umiranje u skladu s ljudskim dostojanstvom. Tako je eutanazija shvaćena i određena u crkvenom nauku od pape Pija XII. iz 1958. do najglavnijeg dokumenta Crkve iz 1980., Deklaracije o eutanaziji Kongregacije za nauk vjere. Nasuprot eutanaziji, imamo njegu umirućih koja označuje plemenitu liječničku brigu i ljudsku toplinu kako bi se umirućem olakšalo, uklonila bol te ublažila tjeskoba umiranja. Ta briga uključuje i primjenu jakih lijekova, koji usputno mogu ubrzati tok umiranja, što nije bila svrha njihove primjene. Njega umirućih zahtijeva primjenu terapije dok je to ljudski razumno opravdano. U suprotnome, od njih se može odustati; ako su već započete, može ih se prekinuti. Takav postupak ne znači prouzročiti smrt, nego samo priznati i prihvatiti neizbježnu činjenicu smrti, nastojeći da se ona odvije na što je više moguće čovjeka dostojan način.
Pišu: Diana Glavina, Zvonimir Despot i Igor Zovko
