Nakon svršetka Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj je 27. srpnja bio određen kao Dan ustanka naroda Hrvatske. Taj se dan slavio kao “antifašistički”, što je trajalo do prvih demokratskih izbora 1990., kada se kao Dan antifašizma počeo slaviti 22. lipnja.
Međutim, ni danas ne prestaju rasprave o datumu i spomendanu 27. srpnja budući da je Srpsko narodno vijeće na čelu s Miloradom Pupovcem pokušalo uskrsnuti značenje dvojbenog dana.
Za mnoge hrvatske povjesničare taj je datum kao dan ustanka i antifašizma bio odabran kako bi se prikrili masovni zločini nad Hrvatima i muslimanima (danas Bošnjacima) u zapadnoj Bosni, Lici i sjevernoj Dalmaciji, koje su počinili četnici i komunisti.
No za povjesničare srpske i jugoslavenske orijentacije 27. srpnja bio je bio dan ustanka protiv fašizma i protiv NDH. Čak je i ZAVNOH odlučio da se taj dan u socijalističkoj Hrvatskoj službeno slavi.
Naime, vodstvo komunističke Hrvatske na četvrtom zasjedanju ZAVNOH-a u Zagrebu 24. i 25 srpnja 1945., odmah poslije završetka rata, osim promjene naziva ZAVNOH u Narodni sabor Hrvatske, uvrstilo je i prijedlog zakona o proglašenju 27. srpnja narodnim praznikom.
Prijedlog je obrazložio Karlo Mrazović uime rukovodstva KPH i zakon je donesen. No kriteriji za donošenje zakona u jugoslavenskim republikama bili su različiti.
– U svim drugim republikama slavio se dan kad je pukla prva ustanička puška. Problem je u tome što je 22. lipnja datum koji ide prije nekadašnjeg Dana borca, kad je jugoslavensko partijsko vodstvo donijelo odluku o ustanku. I to je djelomično bio razlog zbog kojeg je određen datum ustanka za Hrvatsku 27. srpnja u Srbu, bez obzira na to što je u Sisku 22. lipnja 1941. jasna situacija, komunisti se bore protiv fašizma – objašnjava povjesničar Mario Jareb.
I tako su komunisti do 1990. godine 27. srpnja slavili kao Dan ustanka bez obzira na to što su imali i prigodnije i manje kontroverzne datume poput famozne komunističke akcije u Brezovici pokraj Siska 22. lipnja 1941. i sličnih akcija.
S druge strane, i četnici su 27. srpnja svojatali kao dan ustanka Srba protiv NDH te redovito naglašavali da su im komunisti poslije rata “ukrali zasluge”.
I u Bosni i Hercegovini 27. srpnja slavio se kao dan ustanka. Dakle, u vrijeme Jugoslavije slavio se jedan jedinstven ustanak Srba u dvije republike – Hrvatskoj i BiH.
Ključni dokumenti
No “ustanak naroda” kompromitirali su zločini nad Hrvatima i muslimanima (Bošnjacima) i to na cijelom “oslobođenom” području u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. O masovnim zločinima nad Hrvatima prvi je progovorio povjesničar Ivan Jelić, uvjereni ljevičar, čovjek kojem se doista ne može prigovoriti “nacionalizam”, čak ni u tragovima. On je došao do ključnih dokumenata i spoznaja koji su karakter ustanka 27. srpnja razobličili ne samo kao komunistički nego i kao četnički i zločinački.
– Koliko znam, Jelićeva su otkrića učinila to da se 27. srpnja izbaci kao službeni Dan ustanka i da se promijeni datum ustanka – kaže Mario Jareb.
– Istraživanja su – obrazlaže Jareb – dovela do toga da se ti mitovi malo maknu. Ustanak u Srbu uistinu treba zvati ustankom. Ako govorimo o srpnju, kolovozu i dijelu rujna 1941., ne treba ga zvati ni partizanskim ni četničkim. To je ustanak srpskoga stanovništva u koji su uključeni i budući partizani i budući četnici. U vodstvu ustanika bilo je članova Komunističke partije i bivših časnika jugoslavenske vojske, koji su kasnije postali četnički zapovjednici i političari nekadašnje Jugoslavenske radikalne zajednice, budući vođe četnika u Lici i na prostoru zapadne i jugozapadne Bosne – objašnjava povjesničar Jareb.
Na ustanak u Srbu u posljednje vrijeme, zahvaljujući Srpskom narodnom vijeću, u Hrvatskoj se počeo gledati posve nekritički. Čak su se i hrvatski političari počeli pojavljivati u Srbu. Je li to apsurd, pitamo povjesničara Josipa Jurčevića.
– Ne radi se o apsurdu, nego pravilu da većina državnih institucija u Republici Hrvatskoj na svim područjima društvenog života – od gospodarstva i politike do kulture i obrazovanja – sustavno djeluje protiv interesa hrvatskog društva i hrvatske države. Stoga je logično da oni slave i veličaju zastrašujući zločin koji se dogodio 27. srpnja 1941. – kaže povjesničar Josip Jurčević.
Novinar i izdavač Josip Pavičić, koji je podrijetlom iz Boričevca, jednog od mjesta koje su doslovce zatrli srpski ustanici, također nema razumijevanja za one koji slave 27. srpnja.
– Tko god slavi ustanak u Srbu, slavi spaljivanje Boričevca, slavi ubojstvo 38 članova obitelji Ivezić u zaseoku Brotnja i slavi smrt poluslijepog starca Pipine Krpana kojega je u njegovu boričevačkom štaglju zapalio sekretar komunističke ćelije iz Donjeg Lapca! – kaže Josip Pavičić.
No zašto se sve to dogodilo? Je li tome krivac sraz velikosrpskih ideja i četništva s konceptom stvaranja hrvatske države, teško je reći.
Velikosrbi su u vremenu između dva svjetska rata planirali stvaranje Velike Srbije te, u tom smislu, amputaciju Hrvatske koja bi se svela na krajnji sjeverozapad, okolicu Zagreba, Gorski kotar i Hrvatsko primorje. Hrvatski nacionalisti, poglavito ustaše, u inozemstvu su pripremali i planirali stvaranje hrvatske države na hrvatskim etničkim i povijesnim prostorima.
Podsjetimo da je, uz ostalo, neriješeno hrvatsko nacionalno pitanje u kraljevskoj Jugoslaviji dovelo do pada vlade Milana Stojadinovića 5. 2. 1939., a novi mandatar postao je Dragiša Cvetković koji je u svome nastupnom govoru odmah dao do znanja da vlada mora riješiti hrvatsko pitanje. Sporazum Cvetković – Maček potpisan je 23. kolovoza 1939. I on je rezultirao stvaranjem Banovine Hrvatske.
Sporazumom posebno nisu bili zadovoljni Srbi iz kotara sa srpskom većinom koji su se našli u Banovini Hrvatskoj.
Kako se Jugoslavenska nacionalna stranka (JNS) nakon sporazuma Cvetković – Maček podijelila na dvije frakcije – disidenti te stranke iz Savske i Primorske banovine priključili su se velikosrpskoj ideologiji.
– Savska grupa JNS-a, koju je vodio senator dr. Petar Zec iz Gospića, nositelj protusporazumske politike među Srbima u Banovini Hrvatskoj, prostor Like i Korduna, ta je frakcija postala vodeća politička snaga društva “Krajina” – pisao je, uz ostalo, povjesničar Krešimir Regan u svom izvanrednom radu “Djelovanje JNS u Banskoj Hrvatskoj 1931.-1941.”
Velikosrpska frakcija JNS-a povezala se sa svim protivnicima Banovine Hrvatske.
Društvo “Krajina” zanimljivo je zbog toga što je pokušalo u jednu teritorijalnu jedinicu okupiti općine sa srpskom većinom i u Hrvatskoj i u BiH.
Pet dana nakon pada Stojadinovićeve vlade u akciji “anonimnih” stvoreno je društvo “Krajina”, “udruženje za kulturno i privredno podizanje naroda”. No plan društva, kojem je član mogao biti svaki državljanin Kraljevine Jugoslavije “koga Upravni odbor primi“, bio je najprije ujedinjenje i okupljanje Srba u 25 srezova iz tri banovine (Vrbaske, Savske i Primorske) u novu pokrajinu “Krajinu” (Benkovac, Knin, Gračac, Lapac, Udbina, Korenica, Gospić, Otočac, Ogulin, Slunj, Vojnić, Vrginmost, Glina, Petrinja, Kostajnica, Bihać, Bosanska Krupa, Petrovac, Grahovo, Bosanski Novi, Dubica, Cazin, Dvor, Ključ, Sanski Most).
Otimanje kontroli
U “Krajini”, novoj pokrajini Kraljevine Jugoslavije, bilo bi 62,6 posto Srba, 26,6 posto Hrvata i 11 posto muslimana. Tako bi se Dalmacija odvojila od Hrvatske. Nakon osnivanja Banovine Hrvatske plan je bio odcijepiti sve banovinske kotare sa srpskom većinom.
No sporazumom Cvetković – Maček i stvaranjem Banovine Hrvatske, osim velikosrba, nisu bili zadovoljni ni komunisti ni ustaše, svaki iz svojih razloga.
Kako su se pred početak Drugog svjetskog rata povijesna zbivanja nekako “zgušnjavala“, događaji su se otimali kontroli.
Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije i proglašenja NDH protiv novonastale države Srbi su se pobunili u više mjesta u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. U metežu poslije državnog sloma uslijedile su osvete, politički i nacionalno motivirana ubojstva. Žandari i pripadnici razbijene kraljevske vojske ubijali su Hrvate od bjelovarske okolice do istočne Hercegovine, međutim uslijedila je ustaška odmazda.
>>Mesić: Ustaški je režim u 2. svjetskom ratu okaljao naše ime
