U sutrašnjem broju pišem o promašenom zahtjevu da se pozdrav “Za dom - spremni” uvede kao službeni pozdrav u Hrvatskoj vojsci, no tema je dobar povod za pitanje - je li Hrvatska spremna suočiti se s ostavštinom Nezavisne Države Hrvatske? I danas, 70 godina nakon propasti NDH i 25 godina nakon življenja u demokratskoj, neovisnoj i slobodnoj Hrvatskoj riječi “NDH”, “Pavelić”, “ustaše”... izgovaraju se i slušaju s oprezom gotovo istim kao u komunizmu.
Kao da nas gledaju stotine očiju i slušaju stotine ušiju Rankovićevih milicajaca ili doušnika koji će nas prijaviti. Čega se to bojimo? Ne bojimo se stvarne opasnosti koja nam prijeti nego smo još u strahu naslijeđenom iz komunizma. Dok nas ne prođe taj strah, mi i nećemo moći normalno razgovarati o toj temi, izražavati i sa sugovornicima razmjenjivati svoje stavove i mišljenja o ustaškim činjenicama kao o svim drugim činjenicama ovoga svijeta. Prvo treba reći da ustaše nisu ono što nam je nametnula komunistička propaganda, to jest nisu samo zločin, zločin i opet zločin.
Oni su priča, priča o razlozima nastanka ustaškog pokreta, historijska, politička, nacionalna, državna priča, vojna priča, priča o strašnom zločinu, ali i priča o hrabrosti ustaških vojnika, o umijeću njihovih zapovjednika, o pokušajima prevrata, o svekolikom životu u jednoj državi, o spletkama i podmetanjima u njezinoj eliti, o kulturi, zabavi i sportu, o velikim ljubavima i izdajama. Nitko nikome danas ne može zabraniti da na NDH ne gleda samo kao na zločinačku tvorevinu nego kao na tvorevinu koja, po težnjama naroda, pripada kontinuitetu želje da se bude svoj na svome, sa svojim imenom, da se ima svoja država. Zločini ustaškog vodstva nisu bili i zločini svih onih koji su činili ustašku državu, pogotovo nisu bili zločini naroda. Osim toga, prošlo je vrijeme u kojem su se diktirali razmjeri tih zločina. Štoviše, došlo je vrijeme kad se mogu i moraju razotkriti krivotvorine i, na primjer, činjenice o Jasenovcu utvrđivati iznova, to jest na osnovi objektivnih uvida kakve nam omogućuje Srbin Igor Vukić, makar mnoge šokirali višestruko manjim brojem žrtava od “službenih”. Ne mogu se više laži, obmane i falsifikati skrivati iza autoritativnih naziva kao što je “Memorijalni muzej Spomen područja Jasenovac” i sličnih.
Nezavisna Država Hrvatska mora se otrgnuti iz zarobljenosti jugoslavenskom mitologijom i biti područje slobodnog istraživanja, istraživanja koje će s prezirom okrenuti glavu od ideoloških mitova i formula koje nam serviraju Žarko Puhovski, Slavko i Ivo Goldstein, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina i slični, koji govore i pišu kao da iza njih stoje komiteti i prijeteća totalitarna represija. I premda je u tom slobodnom istraživanju činjenica mnogo učinjeno, premda je objavljeno podosta knjiga i mnoštvo tekstova (u čemu je značajnu ulogu odigrao i Večernji list), i premda zapravo za hrabre povjesničare i druge autore i nema političkih prepreka za objavljivanje istine, NDH se nekako još uvijek doživljava kao zabranjeno područje. A zašto zabranjeno? Koja je to sila koja jednom narodu može zabraniti da istražuje istinu o jednom razdoblju svoje povijesti a da ga unaprijed ideološki i politički ne žigoše nego ga žigoše tamo gdje to zaslužuje? Nema te sile! Ustaše i NDH prvo su povijesne činjenice a potom zločin točno onoliki koliki jest a ne onoliki kolikim ga zlobno prikazuju. NDH je bila naša, hrvatska država, kao što je Hrvatska bila naša republika u Titovoj Jugoslaviji. I umjesto da, kao što nam se sugerira, bježimo i od jedne i od druge, moramo sa svom spremnošću da istražimo istinu ući i u jednu i u drugu kako nam se u povijest ne bi uselila goldsteinovska laž. Pa ako pri spomenu neke ustaške riječi i danas osjetite strah, znajte – to vam je netko podvalio strah od istine.
Na primjer, od istine iz rečenice Igora Vukića: “Prve godine postojanja logora bilo je oko tisuću do 1300 zatočenika. A u popisu JUSP-a Jasenovac stoji da je 1941. ubijeno 10.700 ljudi”. Deseterostruko uvećanje! Za deseterostruko pojačanje straha!
>> 'Za dom spremni' kao pozdrav je uveden tek utemeljenjem ustaške NDH
Sve novostvoreno reakcija je na nešto sto je predhodilo.Da je hrvatski narod bio sretan u Titovoj Jugoslaviji sadašnje samostalne Hrvatske nebi bilo.Isto tako da smo kao narod bili zadovoljni s kraljevinom nebi se dogodila NDH.Ustaski Pokret sigurno nije formiran iz objesti nego kao odgovor na strahoviti zločin u beogradskoj skupštini.Sve drugo,okolnosti i posljedice,široka je tema i obiman posao povjesničarima.