Kad ti se dogodi tako strašna, tako nezamisliva stvar, kad
izgubiš dijete, prepušten si sam sebi. Kad ti je
potrebna najveća utjeha, netko tko će razumjeti, ali zaista razumjeti
ono kroz što prolaziš, nema nikoga –
tako, kroza suze, govori Sandra Župančić, majka malene Stele
– sedmogodišnje djevojčice koju je prije godinu i
pol na pješačkom prijelazu u zagrebačkoj
Malešnici pregazio vozač hitne pomoći. Tog je lijepoga,
sunčanog dana djevojčica odjevena u crveni kaputić i s narančastom
torbom na leđima preminula na mjestu.
Utjeha
u razgovoru
No, borba s boli obitelji Župančić iznjedrila je i nešto
lijepo, ako se uopće što u cijeloj tragediji može nazvati
lijepim. Majka Sandra pokrenula je blog o svojoj djevojčici na adresi
malenazvjezdice.blog.hr, a odaziv roditelja koje je pogodila slična
tragedija – ponajprije čija su djeca stradala u prometu
– bio je golem. Blog im je postao utočište, a
međusobna komunikacija utjeha.
– U Hrvatskoj ne postoje grupe za pomoć i podršku
roditeljima, mjesto gdje bismo se mogli naći, isplakati,
saslušati. Mnogi su nam ljudi pokušali pomoći i
jesu. Prijatelji, poznanici... Vidim i ja da im je teško, no
nitko ne može potpuno shvatiti situaciju u kojoj smo mi. U inozemstvu
je drugačije, kad se dogodi tragedija, odmah ti priđu, pitaju je li ti
potrebna kakva pomoć, savjetovanje. Ovdje toga nema –
rezignirana je majka. Stelin blog djelovao je kao mjesto sastanka
roditelja – čim se pročulo za njega, iz cijele su zemlje
počele su stizati poruke, mailovi, ispovijesti, zahvale...
– Kad nas ljudi gledaju sa strane, čini im se da smo
nastavili svoje živote, da živimo dalje. Pa, naravno, živimo dalje,
nemamo izbora. No, rijetki se pitaju što nosimo u sebi
– kaže majka.
Nepravda
boli
– Često čujem da je prošla godina i pol, vrijeme
žalovanja mora da se primaknulo kraju ili pak da se trgnem.
Teško je ljudima shvatiti da tuga uvijek postoji, da na
Stelu mislim uvijek. I onda kad razgovaram s drugim roditeljima koji su
izgubili dijete, vidim da i drugi tako osjećaju. Vidim da nisam luda,
da svi prolazimo kroz isto – kaže majka.
– Posebno nas boli to što krivci za smrt
naše djece, što ubojice naše djece,
nisu kažnjeni. Da, ubojice. Razumijem da ima nesreća, no
naša Stela nije poginula nesretnim slučajem. Nema olakotnih
okolnosti, naše je dijete mrtvo.
I to stalno čekanje – prvo ročište na sudu u
našem slučaju bit će tek u svibnju, godinu i pol nakon smrti
naše curice! Boli nas nepravda i to što i dalje
ljudi sjedaju u automobile znajući da, učine li što slično,
nema velike kazne – jedva govori Stelina majka. Blog o Steli
zapravo je započela pisati iz potpuno drugog razloga – bilo
je to mjesto na kojem može sačuvati uspomenu na svoje dijete.
– Na stranim blog-servisima ima mnogo takvih blogova, mjesta
gdje roditelji svoju izgubljenu djecu žele staviti u vječnost. Usto,
imala sam golemu potrebu i dalje nešto činiti za Stelu. To
je moje dijete koje sam rodila i živjela s njim sedam godina. Ne mogu
je samo tako ostaviti. Mnogima je teško čitati blog. A ja to
živim – kratko dodaje majka.
ČOVJEK JE ČOVJEKU LIJEK Roditelji nakon smrti djeteta nemaju s kime podijeliti tugu koju osjećaju pa se samoorganiziraju jer jedni druge najbolje razumiju
