– Frajer koji je propustio iskoristiti sjajnu priliku koju možda više neće imati nijedan premijer – sukus je neambiciozne politike kojom je premijer Zoran Milanović započeo mandat. I time iznevjerio ne samo svoje birače nego i većinu ostalih građana koji su bili spremni za dvije grde godine rezanja, manjih plaća i suštinskih reformi od kojih će neke i njih udariti po glavi.
Iako je kasnije Milanović tvrdio da nisu davali velika predizborna obećanja, to nije točno. Koalicija je došla na vlast s barem tri velika i nedvosmislena obećanja: snažan gospodarski rast, manja i učinkovitija državna potrošnja i mijenjanje društvenih vrijednosti. Od snažnog rasta nije bilo ništa, tek u zadnjoj godini mandata Hrvatska bilježi vrlo skromni rast BDP-a. Priče o decentralizaciji – spuštanju novca i ovlasti prema gradovima i općinama – pale su u zaborav vrlo brzo nakon što su došli na vlast. Njihov predizborni program implicirao je i zamjenu županija s tri puta manje regija. Milanović je već u drugoj godini mandata potpuno odustao od redizajna države. Državna potrošnja nije smanjena; upravo je nevjerojatni propust Milanovićeve vlade što odmah na početku mandata nije srezala administraciju jer u Hrvatskoj je tada vladao konsenzus da javni sektor treba smanjiti za desetak posto, a plaće u javnom sektoru približiti realnosti, točnije plaćama u realnom sektoru. Ni uhljebima se nije dogodilo ništa strašno u posljednje četiri godine... Mijenjanje društvenih vrijednosti? Nažalost, nismo svjedočili toj obećanoj promjeni. Prvu godinu mandata premijer je prespavao, inicijativu je prepustio Radimiru Čačiću i Slavku Liniću. Čačić je dokazao da je i njega i njegove ideje vrijeme jednostavno pregazilo, dok je Linić ipak nešto i uspio napraviti – fiskalizacija, bolja naplata poreza, kakva-takva kontrola državne potrošnje... No i to se dogodilo tek u drugoj i trećoj godini mandata.
U trećoj godini na vlasti Vlada Zorana Milanović bila je u knock-downu – rejting im je bio slab, povjerenje građana vrlo nisko, Milanović je uz Karamarka bio daleko najnepopularniji političar, u SDP-u je “kuhalo” – nezadovoljnih politikom šefa stranke bilo je sve više i bili su sve glasniji.
Onda se dogodio prijelomni trenutak u političkoj karijeri Zorana Milanovića. Na vrhuncu njegova rata s Linićem na Glavnom odboru SDP-a u lipnju 2014. Milanović je donio hrabru, ali i potencijalno samoubilačku odluku: o (ne)izbacivanju Slavka Linića iz SDP-a glasat će se tajno! Milanović se izvukao za dlaku (50:47). Da je rezultat bio obrnut, Milanović vjerojatno ne bi dočekao kraj mandata u premijerskoj fotelji, a prilično je izgledno da bi bio maknut i s mjesta šefa SDP-a. Milanović potom ekspresno guši unutarstranačku pobunu i odlučuje stvarno biti premijer. Vladu je počeo voditi puno ambicioznije, preuzeo je inicijativu, počeo je donositi velike odluke. Je li se prekasno probudio, uskoro će presuditi birači na parlamentarnim izborima.
Mandat Milanovićeve vlade pamtit će se po smanjenju poreza na plaće, po rješenju za kredite u švicarcima, po oživljavanju hrvatskog izvoza, ali i po kukavičluku. Odustali su od previše toga: outsourcinga u javnom sektoru, monetizacije autocesta, potpunog restrukturiranja svih državnih tvrtki, a veliki projekti u energetici (primjerice Plomin C) i danas su samo projekti.
Milanović je svoju vladu rekonstruirao u hodu. Prvi je, u travnju 2012., otišao Zlatko Komadina (umorio se), pa Mirela Holy (traženje zaštite supruge stranačkog kolege u HŽ-u), Radimir Čačić (odsluženje zatvorske kazne), Veljko Ostojić (nekretninska afera u Istri), Neven Mimica (odlazak u Europsku komisiju), Slavko Linić (svađa sa šefom Vlade), Željko Jovanović i Rajko Ostojić (kako se Linićevo izbacivanje iz Vlade ne bi tumačilo kao Milanovićeva osveta), posljednja je otkaz dobila Andrea Zlatar Violić (peglanje službene kartice). Nenadanu priliku najbolje su iskoristili ministar financija Boris Lalovac koji je u manje od godine dana postao nova, sjajna zvijezda unutar SDP-a, i ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić – ne zbog rezultata, nego zbog zbližavanja sa šefom stranke, što mu jamči ostanak u visokoj politici. Od svih novih članova Vlade, vjerojatno je najbolji posao odradila ministrica graditeljstva Anka Mrak Taritaš, koju javnost doživljava kao ministricu koja doista zna što radi.
Vlada je morala “hendlati” i događaje na koje nije mogla utjecati. Svjetska ekonomska kriza u kombinaciji s kroničnim domaćim problemima u ekonomiji pogodila je Hrvatsku vrlo snažno. Budući da su Vladi trebale čak tri godine da zaustavi pad ekonomije, može se reći da su gospodarski ministri zakazali. Puno spretnije Vlada je reagirala nakon velike poplave u Posavini – brzo i relativno učinkovito. Divljanje tečaja švicarskog franka događaj je na koji hrvatska Vlada nije imala utjecaj, ali je bila prisiljena učiniti nešto. Prvo je fiksirala tečaj, a onda je zakonom natjerala banke na konverziju u euro. Ta je odluka radikalna, a imat će i dalekosežne posljedice. Koliko će nas sve to stajati, odredit će bankari u Beču i Milanu. Najveći izazov Milanovićevoj vladi dogodio se pri samom kraju mandata. Izbjeglička kriza postala je veliko političko pitanje u državi, a kako će Vlada upravljati tom krizom moglo bi čak i odlučiti ishod parlamentarnih izbora. Premijera Zorana Milanovića mnogi će pamtiti kao fajtera koji je non-stop bio u sukobu s nekim, katkada sa svima. “Tukao” se s Bruxellesom, stranačkim buntovnicima, Budimpeštom, Beogradom, predsjednicom Grabar-Kitarović, HDZ-om i Tomislavom Karamarkom, Ustavnim sudom pa čak i sa svojim prijateljem, guvernerom HNB-a Borisom Vujčićem. Milanoviću skloni birači vjerojatno će ga dugo proklinjati zato što je tek u zadnjoj godini mandata pokazao da ima državničkog štofa, što je tri godine mandata protratio. Ljudi koji su mu neskloni pamtit će ga vjerojatno kao bahatog “lažnjaka” i još jednog premijera koji je Hrvatskoj ukrao četiri godine, potrošio dragocjeno vrijeme zbog čega zemlja i dalje stagnira.
>>Milanović stalno pokazuje neozbiljnost. Za razliku od njega, ja nisam slučajni izbornik
To nije inventura, ovo je inventura: Iseljeno 92 tisuće Hrvata, uništeno 63 tisuće radnih mjesta, rekordno niska zaposlenost u zadnjih 20 godina, zaduženje za 100 milijardi kuna za što nije napravljeno ništa, Hrvatska je ekonomski najgora postkomunistička zemlja od njihih dvadeset i devet i jedna od tri najsiromašnije zemlje u EU, smanjen hrvatski BDP za 3 posto u četiri godine što se nije dogodilo nigdje drugdje u Europi, najveći projekt davanje 800 kuna za kupnju frižidera, hrvatske granice nebranjene, pendrečenje branitelje, razbijanje glave maloljetnim dragovoljcima, zapišavanje Hrvatsku ćirilicom, mijenjanje zakona i Ustava preko noći kako bi zaštitili svoje udbaške ubojice, veličanje pokolja nad Hrvatima, ukidanje pokroviteljstva nad Bleiburgom, urlanje protiv Za dom spremni a usred Borova sela puštanje spomenika četničkom koljaču Šoškočaninu, u četiri godine tri puta srušen kreditni rejting Hrvatske do razine trostrukog smeća, vanjski dug dotjeran do 50 milijardi eura za što nije napravljeno ništa, rast BDP je najmanji u EU, manji i od grčkog, uništien svakoi trećei poljoprivrednik i svaki deseti obrtnik...