Ispričati priču toplo i sugestivno nije nimalo lako, osobito kada vas slušaju mali onkološki bolesnici u bolničkom okruženju, no riječke tete pričalice, volonterke Strukovne udruge za promicanje prava djece “Portić” znaju kako im zagrijati srca, privući pažnju i učiniti da barem prije spavanja otplove u neke druge svjetove.
Plemenita misija
Bolnički bi dani, bez tog blagotvornog odmaka, unatoč silnom trudu medicinskog osoblja Odjela hematologije i onkologije Dječje bolnice Kantrida malim pacijentima bili jednolični i sumorni, priznaju to i roditelji koji su ondje danonoćno i koji se, osjećaju dobro kada se i njihova djeca osjećaju dobro. Za posjeta Odjelu zatekli smo tete pričalice Dunju Barić i Nildu Zelenika. Stigle su nešto prije 19 sati. Nakon preodijevanja u zaštitne zelene odore krenule su u svoju plemenitu misiju, jer djeca ih, kazale su, već željno očekuju. U sat vremena podarit će im priče za laku noć, udovoljiti njihovim željama da čuju što radi “Jagodica bobica”, “Pčelica Maja i njezini prijatelji” ili pak “Zločesti pas Marley”. Dečki su skloniji pričama o rovokopačima, enciklopediji “Pitam se zašto”. Oni koji toga dana nisu raspoloženi za tete pričalice, uzet će sami knjige i pročitati što im se sviđa. Njihove želje, nakon “seanse čitanja” tete pričalice u svom izvješću prosljeđuju drugim volonterkama, koje će već idućeg dana posjetiti djecu u bolnici. Mali je Mario tako za idući dan poželio knjigu o nogometu.
– Kada krenemo s pričama djeca se posve smire, neka počnu živo raspravljati o onome što su čula – kazala nam je Dunja napominjući kako se trude odgovoriti na sva njihova pitanja. Dunju, privatnu poduzetnicu, i Nildu, ekonomisticu koja radi sa studentima, inače majkama bilzanaca, čitanje priča ispunjava i čine to iz sasvim sebičnih razloga.
Postaju bolji ljudi
– Krasno iskustvo, osjećaj da si nešto dao i time postao boljim čovjekom je nevjerojatan – kazala nam je Dunja i priznala da je volontiranjem “zarazila” i supruga. Poželio je postati “tetom” pričalicom, ali za to treba proći ozbiljnu edukaciju kako bi se naučilo što činiti u određenim, često emotivno teškim situacijama, objašnjava Dunja. I Nildina djeca oduševljena su “maminom aktivnošću”. Iskustvo s čitanjem priča stekla je i uz vlastitu djecu. Moj sin u pet godina ni jednu noć nije zaspao bez pročitane priče, to nam je obiteljska tradicija, dodaje Nilda koja je praksu nastavila i rođenjem blizanki. No, uz mnogo veselja, mnogo je i tužnih trenutaka. Dunja se prisjeća dječaka koji joj je objasnio da u svojoj bolesti nije sam jer je i njegov ružičasti slon bio na punkciji. Stvore se emocionalne veze, djeca zapadaju u loša raspoloženja obično kada mijenjaju terapiju, kada im roditelji odlaze, objašnjavaju Dunja i Nilda. No svaki je novi dan prilika za neku lijepu priču, stvarnu ili izmišljenu. Ideja o tetama pričalicama potekla je iz riječke udruge “Portić” u studenom 2009. godine, a izbor je pao na male onkološke bolesnike jer oni često dugo borave u bolnici.
– Počeli smo sa 30-ak volontera, računali smo da ih bude dovoljno, ali se njihov broj ubrzo povećao. Namjera je bila da ne volontiraju dulje od tri mjeseca, jer vremenom postaje sve teže, djeca ih počinju doživljavati osobnije – objasnila je Ksenija Vičić, predsjednica “Portića”. Jednom mjesečno održavaju supervizijske grupe, na kojima se od volontera čuje što ih u radu s djecom nadahnjuje, s čime se teško nose. Osjećaj da su drugome korisni ispunjava ih, no teško je ostati uz dijete kada mu je teško. Za takve trenutke treba biti spreman, objašnjava K. Vičić i dodaje kako im se javilo i dosta muškaraca, no nisu ustrajali u pripremi za ovakvu vrst volontiranja.
