Imao sam u životu mnogo uznemiravanja i nitko me nije štitio – potužio se novinarima, ima tome koji dan, rektor Sveučilišta u Zagrebu, u vrijeme dok se sve više studentica s brojnih fakulteta ohrabruju i prijavljuju spolno uznemiravanje kakvog se, pokazalo se, ne libe njihovi profesori, ugledni članovi znanstvene zajednice.
Tko je to i zašto uznemiravao rektora Borasa, pritom nije kazao ali ni prijavio, pa odgovore valja potražiti u njegovoj biografiji. Kada se u travnju 2014. ondašnji dekan Filozofskog fakulteta spremao preuzeti prestižnu dužnost rektora najstarijeg hrvatskog sveučilišta, mnogi su njegovi kolege iz akademske zajednice dvojili hoće li se taj “fini zagrebački gospodin” moći nositi s brojnim pritiscima koje će mu nova dužnost donijeti. Ispalo je da će moći. Nije se u novinama osušila tinta o njegovu imenovanju kada se pročulo kako je na vlastitu inauguraciju u rektora u zagrebačkom HNK-u potrošio više od 20.000 kuna... javnog novca.
Negdje putem, rektor Damir Boras potpisao je odluku kojom Sveučilište dodjeljuje 68.500 kuna potpore za znanstveni projekt profesoru Damiru Borasu, njemu samome. Kada je 2016. navršio 65 godina, Borasu se nije mililo odlaziti u mirovinu. Posve slučajno, na Učiteljskom fakultetu u Petrinji pojavio se natječaj za radno mjesto redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, grana informacijski sustavi, što je, ispostavilo se, odgovaralo upravo kvalifikacijama Damira Borasa koji je dobio posao kao jedini kandidat.
VIDEO Bivša dekanica Vesna Vlahović Štetić: Optužbe rektora Borasa su sramotne, čudi što nije tražio izjavu zlostavljane studentice
U znanstvenoj zajednici ostat će upamćen i kao vjerojatno prvi rektor u povijesti koji je tužio svoga studenta, studenta Hrvatskih studija, tražeći od njega 20.000 kuna, no u konačnici je tužbu, zbog bure koja se podigla u javnosti, povukao. Tih godina osvojio je titulu prvog javnog antikomunikatora, nazvanu “Šipak godine”, koja mu je dodijeljena zbog “loše i manipulativne retorike kao i pokušaja ograničavanja slobode komunikacije”, no kritiku nije shvatio kao konstruktivnu, a bio je to apel za promjene u javnom nastupu čovjeka koji predstavlja lice jednog europskog sveučilišta. Briljirao je i nominiravši Milana Bandića za počasni doktorat Sveučilišta, a prošle godine Telegram je objavio da obitelj Boras ljetuje u luksuznom apartmanu u Dubrovniku koji je rektor obnovio novcem Sveučilišta, no iako je novinarka opetovano slala upite, njegov je komentar, kao i mnogo puta ranije brojnim redakcijama, izostao. Rječitiji je bio po sudnicama. Štoviše, proteklih godina više se čitalo o njegovim tužbama protiv novinara, nego o dosezima njegova rada, koji se zrcale u činjenici da tijekom tri godine njegova mandata Sveučilište u Zagrebu nije bilo izabrano ni među 500 najboljih u svijetu. Je li to uznemiravanje o kojem je proteklih dana govorio rektor Sveučilišta u Zagrebu, čovjek kojeg nitko nije štitio, pa ni mudre glave u Senatu koje su uporno, bez pogovora i rasprave, za njega, njegove odluke i njegov reizbor dizale ruke, kao ni politika koja je na njegove afere ostajala gluha i slijepa?
Kako se čini, posljednji postupci ministra Radovana Fuchsa koji otkazuje suradnju Borasovu najbližem suradniku Čoviću (71) poruka su i Borasu o pakiranju kofera i, naposljetku, daju odgovore na korijen rektorove javno izrečene uznemirenosti. No tko će odgovarati za neprocjenjivu štetu nanesenu instituciji najbogatijoj tradicijom i najvrsnijim znanstvenicima koji su trebali postati intelektualna i moralna avangarda hrvatskoga društva? Uznemiravanje i prestanak zaštite “čovjeka kojeg nitko nije štitio”, na nevolju, za mnoge, pa i zlostavljane studentice, stiže prekasno.
Sustav znanosti i visokog obrazovanja takav kakav je, uz fenomenalno pozivanje na autonomiju i slobodu akademskog djelovanja, upravo je stvoren za sve oblike klijentelizma, korupcije, svih mogućih oblika uznemiravanja, mobinga i maltretiranja od razine katedri, odjela pa do dekana i ravnatelja instituta. Boras je samo vrh sante leda. Problem je što je znanost i znanstveni rad uglavnom vrlo sporedna stvar i nužno zlo. Važno je samo doći na neku poziciju gdje se okreće lova i gdje se malo s višeg može piškiti po onima ispod. Hrvatska stvarnost!