Prve asocijacije kada se spomene Kolumbija su, nažalost, kokain, otmice i slične stvari, pa čak i kada se govori o nogometu. I danas se brojni ljubitelji nogometa sjećaju autogola Andresa Escobara u odlučujućoj utakmici protiv Sjedinjenih Američkih Država na Svjetskom prvenstvu 1994. godine. Kolumbija je ispala, a Escobar je nekoliko dana nakon povratka u Kolumbiju ubijen na ulicama Medellina, grada poznatog po istoimenom narkokartelu.
Zanemareno veliko znanje
Sumnja se da su nesretnog nogometaša ubili upravo pripadnici narkomafije jer su zbog njegova autogola i ispadanja Kolumbije sa Svjetskog prvenstva izgubili velik novac na kladionicama. Srećom, ima Kolumbija i pozitivnih strana u nogometu, igrača koji odmiču sliku o toj zemlji s narkoscene i u prvi plan stavljaju nogometaše svjetskog kalibra.
Novije generacije kolumbijski nogomet vežu prije svega, i to s punim pravom, uz udarnu iglu madridskog Atletica i kolumbijske reprezentacije Radamela Falcaa čije igre i pogoci oduševljavaju nogometne zaljubljenike širom svijeta. Oni nešto stariji i danas se prisjećaju, a Dinamovi navijači ne baš s velikim simpatijama, još jednog vrhunskog napadača iz Kolumbije - Faustina Asprille, koji je s Newcastleom izbacio Dinamo iz Lige prvaka u jednoj od najšokantnijih utakmica igranih u Maksimiru.
Ipak, najveći simbol kolumbijskog nogometa bio je i ostao Carlos Valderrama, žuti Gullit ili El Pibe (dečko), kako ga zovu u Kolumbiji.
Carlos Valderrama vladao je kolumbijskim nogometom početkom devedesetih, a zapamćen je prije svega po ekstravagantnoj frizuri. Plavoj afrogrivi koja mu je postala zaštitni znak, ali i simbol kolumbijskog nogometa tog vremena. Svi su ga raspoznavali po toj frizuri koja je, mora se priznati, upadala u oči i činila Valderramu zaista posebnim. No, na žalost, zbog toga su ljudi često zanemarivali njegovo ogromno nogometno znanje.
– Bio je odličan tehničar nevjerojatnog pregleda igre. Nije bilo toga što Carlos nije mogao napraviti s loptom. Fizički nije bio previše spreman, no loptu je poslao točno gdje je htio i to je radio fantastično. On je sigurno jedan od najboljih igrača s kojima sam ikada igrao – prisjetio se igračkih dana s Carlosom Valderramom legendarni Eric Cantona. Njih su dvojica, naime, zajedno igrali za francuski klub Montpellier.
Koliko je zaista Valderrama bio dobar igrač govori i podatak da je jedini Kolumbijac kojeg je Pele uvrstio na svoju listu najboljih 125 živućih nogometaša.
Carlos Alberto Valderrama Palacio rođen je 2. rujna 1961. godine u kolumbijskom gradu Santa Marta. U domovini je poznat po nadimku El Pibe (Dečko), a svojom osebujnom frizurom, plavom grivom, samo je dodatno opravdavao taj nadimak.
Mnogi ljubitelji nogometa kažu da je Valderrama ostao najviše zapamćen po frizuri i osebujnom stilu, no Carlos je bio prije svega vrhunski nogometaš. Posebno ga pamte nogometni navijači iz američkog MSL-a kojemu je dao veliki doprinos u godinama kada je nogomet u SAD-u bio na počecima i kada se ta liga tek formirala.
Popularizirao nogomet u SAD-u
Najveći doprinos dao je Tampa Bay Mutinyu za koji je igrao u dva navrata u sezonama 1996./1997. i 2000./2001. a nastupao je i za Miami Fusion (1998./1999.) i Colorado Rapids u kojem je 2002. godine i završio igračku karijeru. Navijači Tampa Baya i danas ga se sjećaju kao jednog od najomiljenijih igrača koji je ikada nastupao za njihov klub, a iako nije zabio puno golova, ipak je vezni igrač, drugi je po broju asistencija u povijesti lige. Imao ih je 114, samo sedam manje od svog bivšeg suigrača Stevea Ralstona koji ih je imao 121. Valderrama je 1996. godine proglašen najboljim igračem u MLS-u. Koliki je doprinos Carlosa Valderrame popularizaciji nogometa u Sjedinjenim Američkim Državama dovoljno govori podatak da je 2005. godine izabran u idealnih jedanaest svih vremena MLS-a.
Valderrama je karijeru započeo u mlađim kategorijama lokalnih klubova, a kao senior karijeru je gradio u kolumbijskim prvoligašima Uniónu Magdalena, Millonariosu i Deportivu iz Calija. Potkraj osamdesetih, točnije 1988. godine njegovi nastupi uočeni su i u Europi pa ga je angažirao francuski Montpellier. Upravo u Montpellieru igrao je s jednim od najboljih francuskih, ali i europskih nogometaša Ericom Cantonom, a 1990. godine osvojili su Francuski kup. Nakon Francuske preselio se nešto južnije, u španjolski Valladolid, u kojem je igrao jednu sezonu.
Uslijedio je povratak u rodnu Kolumbiju gdje je nastupao za Independiente Medellín, a kasnije i za Atlético Junior s kojim je bio prvak Kolumbije 1993. i 1995.
Carlos Valderrama, bez obzira na svoje bogato igračko iskustvo u klubovima, ipak je ostao najviše zapamćen po nastupima za reprezentaciju Kolumbije. Za svoju je domovinu nastupao punih trinaest godina, od 1985. do 1998., i apsolutni je rekorder po broju nastupa – 111. Postigao je sto golova manje, točno 11. S
vijet je Valderramu upoznao na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine kada je u utakmici protiv kasnijeg prvaka Njemačke prešao nekoliko igrača i asistirao Rinconu za izjednačenje koje ih je vodilo u drugi krug natjecanja. Četiri godine kasnije bili su čak favorizirani zbog demoliranja Argentine u kvalifikacijama (5:0), ali unatoč tome zapeli su u susretu s domaćinom SAD-om.
Ni danas ne da svoju čupu
Prije nekoliko dana svijet je obišla vijest da je Valderrama ošišao svoju plavu grivu, i lik na fotografiji zaista sliči na Carlosa, no ta informacija nije potvrđena. Prošle godine, pouzdano se može reći, prepoznatljiva Valderramina frizura još mu je bila na glavi, jer mnogi koji su se našli na ulicama Berkshiretowna uoči OI mogli su vidjeti tog živopisnog Kolumbijca kako nosi olimpijsku baklju i maše okupljenom mnoštvu. Kada danas nekoga pitate tko je najpoznatiji kolumbijski nogometaš u povijesti, većina ljubitelja nogometa kazat će odmah Valderrama, iako već petnaest godina ne igra.
– Pa on je najbolje što je Kolumbija imala, od kada ne igra za reprezentaciju Kolumbija nije napravila ništa – izjavio je Eric Cantona. Ipak izgleda da se Kolumbija ponovo diže i na krilima fantastičnog Falcaa ponovo ima šansu otići na Svjetsko prvenstvo i nastupiti u Brazilu 2014. godine.
