Vandali su znakom srpa i čekića nagrdili nedavno otkriveni spomenik neznanom junaku koji one s bujnom maštom podsjeća na prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. No za pretpostaviti je da čak i vandali u današnjoj Hrvatskoj znaju čitati pa se, ako ih ikad uhvate, neće moći vaditi na to da nisu prepoznali velikana čiji su spomenik oskvrnuli. Sve im je pisalo na postolju po kojemu su šarali. Nije jasno jesu li željeli odati poštovanje neupitnom i odlikovanom antifašistu kojemu je taj simbol obilježio dio života ili isprovocirati njegove današnje poklonike koji taj podatak vole zaboraviti.
Uništavanje javne imovine ionako je samo po sebi kažnjivo pa počinitelje treba stići zaslužena kazna neovisno o motivu i tome čiji je spomenik. Iz gradske uprave poručuju da je cijelo područje pokriveno kamerama pa postoji realna mogućnost da će biti uhvaćeni. Za razliku od Rade Končara koji je u Splitu samostalno svladao divljaka, utemeljitelj moderne Hrvatske ipak je u državničkoj maniri prepustio institucijama da odrade svoj posao. A one bi taj posao trebale odrađivati puno bolje pa bi ovakvi slučajevi bili rjeđi. Ne radi se tu samo o propustu pravosuđa i policije, nego i odgojno-obrazovnih ustanova, ali i obitelji. Jedno je ne slagati se s nečijom politikom, a nešto sasvim drugo je svoje neslaganje izražavati uništavanjem javne imovine. Sasvim je legitimno smatrati da netko – bilo tko – ne zaslužuje spomenik, ali postoji način na koji se takvi zahtjevi artikuliraju i procedura po kojoj se spomenici postavljaju i uklanjaju.
Da je ovo pojedinačna manifestacija građanskog bunta, još bi se moglo preko nje prijeći bez velike pompe. Ali ovakve su stvari simptomatične za naše društvo i pokazuju naš odnos prema povijesti i sebi samima. U ratu i poraću “nepoželjni” su spomenici jednostavno minirani ili na neke druge načine rušeni, a njihovo je oštećivanje nažalost ostalo u trendu do današnjeg dana. Rat je za jedan narod vrlo traumatično iskustvo, a naš je uslijedio nakon više desetljeća komunističke represije pa se možda i moglo očekivati da će određeni broj ljudi sebi dati oduška tako što će vandalizmom komunistima vratiti milo za drago. Ali nakon uspješne obrane države i uspostave ustavno-pravnog poretka u njezinim međunarodno priznatim granicama, ovakvo je ponašanje trebalo postati nedopustivo.
No političari sa svih strana spektra puno su se radije poigravali ovim sentimentima i dodatno trovali narod radi vlastitog probitka pa povijesnu ocjenu pojedinih razdoblja i ličnosti danas daje ulica. Akademija koja bi se time trebala baviti kontaminirana je politikom i sitnim interesima pa su mnogi “autoriteti” spali na pseudoznanstveni doprinos s političkim predumišljajem koji sve češće plasiraju u obliku petparačkih doskočica u medijima. Ljudi koji su svojim znanjem i umnim sposobnostima trebali zatvoriti određena razdoblja naše prošlosti i tako nam omogućiti da sigurni u sebe krenemo naprijed, svako malo odvrnu čep i puste duha van. Politizacija znanosti akademiju je dodatno ulijenila i naposljetku učinila suvišnom.
GALERIJA Pogledajte kako izgledaju Tuđmanovi spomenici diljem Hrvatske
Danas se njezinim poslom bavi svatko pa tako i vandali koji svoju povijesnu ocjenu daju pajserom, dinamitom, čekićem i bojom. Mnogi koji sebe smatraju šampionima civiliziranog građanskog društva i koji u oku druge strane vide i trun, ali im u vlastitome uredno promakne brvno, podržat će ili relativizirati ovaj vandalizam. Tuđman im politički nikad nije odgovarao pa bi rado zatrli njegovo nasljeđe. S druge strane, i brojni nazovi konzervativci brisali bi tragove postojanja ideoloških protivnika i to koristeći njihovu revolucionarnu logiku prema kojoj povijest počinje s njima.
Rušili bi spomenike iz komunističkog razdoblja ne shvaćajući da su sami ultimativni spomenik komunizmu čiji je najveći uspjeh to što je svoje neprijatelje učinio mentalnim komunistima. Folklor je ponešto drukčiji, ali je suština ista. Sramotno šaranje po Tuđmanovu spomeniku ne predstavlja obranu civiliziranog dijela društva od nekakvog divljeg nacionalističkog elementa, nego upravo suprotno – posljednji čavao u lijesu civilizacije u Hrvatskoj. Ako prvi demokratski izabrani predsjednik ne može imati spomenik u glavnom gradu, a da ga divljaci ne oštete mjesec dana od otkrivanja, onda je jasno da smo opasno zaglibili.
Blage kazne počiniteljima koji ovakvim sramotnim djelima postaju heroji u vlastitim krugovima neće nas izvući iz blata. Treba im oduzeti herojski status, poniziti ih da nikome ne padne na pamet slaviti ono što su napravili. Splitski je vandal sam sebe osramotio tako što mu je spomenik slomio nogu, a zagrebačkim je vandalima trebalo dati da pred kamerama poližu vlastite škrabotine s Tuđmanova spomenika
Bravo Mijiću isprovocirao si jugotitopartizane ,kojih na sreću ima sve manje ,Ostaju zauvjek Tuđman i Hrvatska .