Sve je više pitanja zašto se Katolička crkva, kao svojevrsni najjači moralni autoritet u nas, ne oglasi o slučaju Glavaš. Na udaru je najviše kardinal Josip Bozanić kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, od kojega se traži i očekuje da zauzme jasan i javan stav o Glavaševu štrajku glađu. Teško je, međutim, očekivati da će on to i učiniti, iako se u nekim prilikama on osobno ili preko nekog tijela oglasio kad je bio javno prozvan. Tako je bio slučaj s neradnom nedjeljom, kad je nakon našeg zaključka da je doživio poraz u odnosu sa Sanaderom, preko Stalnog vijeća HBK koji dan poslije, poručio da to pitanje treba riješiti zakonom.
No u slučaju Glavaš zacijelo je puno oprezniji iz više razloga. Boji se da će bilo koji javni istup njegov ili nekog drugog uime Crkve biti ispolitiziran u dnevnopolitičke svrhe. Za to ima i nedavni primjer, kad je kod drugog štrajkaša glađu u pritvoru Domagoja Margetića bio njegov pomoćni biskup Valentin Pozaić. Biskupov posjet poslije je bio i te kako iskorišten, što Pozaić sigurno nije htio, a na poziv da dođe u pritvor zacijelo se odlučio strahujući da bi on i(li) Bozanić mogli biti optuženi da nisu ništa poduzeli u slučaju da se Margetiću dogodi nešto loše. Krivo su, međutim, procijenili.
Glavaš je pak nemjerljivo vrući krumpir u rukama nego što je bio Margetić. Istina, Glavaša je posjetio đakovački biskup Marin Srakić, ali on je svoj posjet opravdao prijateljskim vezama s Glavašem, pri čemu nije želio davati nikakve ocjene njegova slučaja. Bilo bi zanimljivo znati otkad njih dvojica prijateljuju jer Slavonijom kruže različite priče. Na stranu Srakićevo prijateljstvo, Glavašev slučaj već tjednima potresa Hrvatsku i njezinu političku scenu, javnost se pita tko je tu u pravu, a tko nije, a sigurno je da bi i vjernici željeli čuti što o tome službeno misli njihova Crkva, posebice ako se uzme u obzir da su u Osijeku nakon njegova pritvaranja organizirane molitve za istinu o Domovinskome ratu, a u marijanskom svetištu u Aljmašu čak je služena i sveta misa za njega. Ako se Crkva zalaže za dobrobit i prava svakoga čovjeka, ako joj je stalo do svake ljudske duše, onda nikako ne bi smjela odšutjeti što misli o Glavaševu slučaju.
Prije će, međutim, biti da su i sami biskupi među sobom o tome podijeljeni, kao i svećenstvo i vjernici, pa je teško reći koji bi to bio službeni stav. S druge strane, ako već toliko puta proziva vlast za nevraćanje svojih nekretnina, onda bi valjda netko mogao reći i koju načelnu riječ za Glavaša, a da ne dira u ovlasti države i pravosuđa. Pa nisu valjda nekretnine važnije od jedne ljudske duše, što god tko o Glavašu mislio ili znao. Jer od načelnih stavova važniji su konkretni koraci. Ima li tko odvažnosti za njih?
