Nebo im je već mjesec dana jedini krov nad glavom. Postelja im je vreća za spavanje, a jedina tehnika koju imaju – tranzistor na baterije. Nemaju ni kućnog broja jer žive u šatoru na livadi na lijevoj obali Drave kod Osijeka. Kada padne noć, a s njom zemlju pritisne zima, Jozefina Dilber i njezin izvanbračni suprug Vlado Tramšek zapale vatru kako bi se zagrijali.
– Već sedam godina se potepamo, ali ovo je najgore do sada. Sa 800 kuna pomoći koju primamo ne možemo ništa. Samo da nam je naći neki stalni posao s redovitim primanjima, onda bismo pronašli i neki smještaj – priželjkuje Jozefina. Struje nemaju, a po vodu odlaze k prvim susjedima u Tvrđavicu. Tamo peru i prljavo rublje, a prime ih i pod tuš.
– Jednostavno nemamo kamo – počinje Vlado, hrvatski branitelj, dragovoljac, od prvoga ratnog dana. Po mirovinu nije išao jer, kaže, kada je sve završilo, bio je još mlad i želio je raditi. I dalje je tako. Njihova agonija počela je prije sedam godina kada je obiteljsku kuću u kojoj su živjeli prodala Vladina sestra. S novcem koji su dobili odlučili su kupiti manji objekt uz željezničku prugu. No, iako su novac dali, u kuću se nikada nisu uselili jer im je, kako kažu, takozvani vlasnik prodao objekt koji nije bio njegov.
Neko vrijeme bili smo podstanari na Biljskoj cesti u Osijeku, a onda smo se morali preseliti u Podravlje. Tamo smo proveli također godinu dana, a onda smo došli u Tvrđavicu gdje smo bili do početka ove godine. Iz kuće za koju smo plaćali najam morali smo izići pa smo se prvo preselili u drvenu šupu bez struje i vode koju smo plaćali 250 kuna na mjesec – nastavljaju. Kako bi se zagrijali, odlazili su po drva u obližnju šumu. Putem su tada naišli na čovjeka iz Jagodnjaka u Baranji koji im je ponudio smještaj i posao. Vlado je kod njega počeo raditi kao pastir čuvajući ovce za 1000 kuna mjesečne plaće, a Jozefina je u kući radila sve što je trebalo.
– Ljudi su sasvim u redu, ali su pravili velike razlike između Hrvata i Srba, pa to više nismo mogli podnijeti. Pokupili smo se iz Jagodnjaka i došli na ovu poljanu – priznaju. Svjesni su da zimu tu ne mogu dočekati. Nadaju se samo poslu kako bi si mogli priuštiti, normalniji smještaj i siguran krov nad glavom.
– Ako ništa ne pronađemo, otići ćemo u katakombe za prvu ruku jer ovdje nema teoretske šanse da ostanemo – slažu se supružnici koji su za pomoć pokucali i na vrata grada Osijeka koji su im preporučili da se jave u Dom sv. Vinka, ali su oni to, kažu, odbili.
– Gradski stan ne možemo dobiti, a i onako bismo na listi bili sigurno dvjestoti po redu – uvjeren je Vlado koji priželjkuje samo – stalni posao s redovitim primanjima.
>>'Ne pomogne li mi vlada, postat ću beskućnik'
