Ako se mjera angažmana crkvenog vrha u Hrvatskoj gleda samo na relaciji je li svećenicima trebalo dopustiti na kraju misa da pozovu na potpisivanje za referendume ili se treba zadovoljiti njihovom dozvolom da se potpisi skupljaju ispred crkava, dilema je potpuno promašena. Radi se, zapravo, o tehničkom pitanju “in” ili “out”, koje zamagljuje ono bitno, a to je jesu li hrvatski biskupi izvan hrvatske stvarnosti ili su uronjeni u nju i dijele sudbinu s narodom, pa krupne i krucijalne zahvate u političkoj stvarnosti ne doživljavaju samo na razini treba li pitanje referenduma svesti na razinu čitanja župnih obavijesti na kraju mise ili pak velikodušno ponuditi prostor za stoliće ispred crkava. Pred nama su, doista, sudbinska pitanja. Odgovore na njih daju sama zbivanja oko nas.
Događanja kao da prestižu sama sebe, a potrošeni akteri političko-gospodarske klike, kao u nekom sumanutom igrokazu, sami sebi i jedni drugima s lica svlače maske i ogoljuju se do kraja, pokazujući naciji sav jad svoga poslanja i potvrđujući upravo da su potrebni radikalni zahvati u cijelom političkom i društvenom sustavu zemlje.
Dakako, to se neće dogoditi samo po sebi i burleska sa svlačenjem maski može potrajati još godinama, jer to upravo dopušta savršen sustav političkog upravljanja u Hrvatskoj, koji, sada to svatko vidi, treba u cijelosti demontirati. Crkva tu ima golemu ulogu i odgovornost. Biskupi i kler posebno. Pokazali su je itekako na prelazu iz komunizma u demokraciju i u godinama Domovinskog rata, ali onda kao da je evanđeoska hrabrost počela polako kopnjeti. Uzrok tome može biti višestruk, od “penzionerskog” života na jaslama “vatikanskih ugovora” do slatkorječiva dodvorništva s ovom ili s onom vlašću, svejedno, jer koja god nadošla, ne kani remetiti idilu državno-crkvenih odnosa.
Opalit će u javnosti, s vremena na vrijeme, tek poneki ćorak o reviziji vatikanskih ugovora ili pak izbacivanju vjeronauka iz škola, ali toga se nitko u Crkvi ne boji. Ali ne zato što svatko zna da ćorak samo praska, nego zato što je jedan dio crkvenih struktura duboko u sebi pohranio identičan način funkcioniranja onima u državi, tj. kao da je neke među njima omamio život paralelnih svjetova, koji dijeli vlast od naroda kao što zora dijeli noć od dana.
No, Crkva nije samo od ovoga svijeta.
Biskupi nisu ni političari, ni gospodarstvenici, ni borgovi, ni supermeni. Oni baštine apostolske mandate, koji im jamče snagu autoriteta, kakvu nemaju druge upravljačke strukture na zemlji. I zato imaju pravo raskrinkati do kraja sve nezdravo, nepošteno i jalovo u ovome društvu. I prepoznati interes naroda, kao što su to kroz povijest oduvijek činili. Birati između “in” i “out” u povijesti. Biti u Crkvi ili u dvorištu ispred nje. Kao što su sad narodu za ovaj referendum preporučili.
Heroji svakodnevice...život na neprestanoj kušnji...tko bi im bio u koži?