Vjerujem da vozači autobusa rade u teškim uvjetima i imaju pravo izboriti svoja radna prava, to ih ne amnestira od odgovornosti za njihovu, sad već mogu reći, uobičajenu praksu besramno nekulturnog, pa i nezakonitog tretiranja putnika i ponašanja u prometu - kaže putnica, inače Večernjakova novinarka, koja je 14. kolovoza doživjela iznimno neugodno iskustvo putujući autobusom iz Zadra u Dubrovnik. Vozač autobusa bio je prema njoj nepristojan, a tijekom vožnje je pušio i koristio mobitel.
Putnica je s dvoje djece u dobi od 11 i 16 godina čekala liniju Croatia busa Zadar - Dubrovnik koja je trebala krenuti u 19.30 navečer, no autobus je kasnio. Bio je to, pokazat će se, nagovještaj vrlo ružnog iskustva.
- Uredno smo kupili tri karte do Metkovića preko internetske službe autobusnog kolodvora u Zadru, s rezervacijom sjedala, imali smo smrtni slučaj u obitelji, jako nam je bitno stići pravovremeno na odredište pa sve provjeravamo nekoliko puta. S kašnjenjem od 15-ak minuta u velikoj brzini na peron ulijeće Croatia bus na kojem, koliko se mogu prisjetiti, piše da je linija Rijeka - Zadar, ali nema drugog autobusa tog prijevoznika pa pokušavam doznati je li to naša linija, možda će promijeniti tablu. Pitam vozača triput, ne odgovara, vidno je uzrujan jer kasni i nekako konačno procijedi da jest i da on vozi do autoputa gdje putnike preuzima "pravi" autobus. Ali da nema nego šest mjesta i kakvu ja to kartu imam, zar internetsku?
- Da, odgovaram mu, i to ne jednu nego tri. I s nadoplatom za rezervaciju sjedala i kolodvorsku uslugu pa očekujem da ćemo to i dobiti, s obzirom na to da putujem s dvoje djece - priča nam putnica.
Dodaje kako je vozač u bus nevoljko pustio njih šestero putnika, od kojih je jedan vidno alkoholiziran.
- Taj sluša moj razgovor s vozačem, ljut što inzistiram na odgovorima, dobacuje: - Što ti vičeš na njega, misliš da više vrijediš jer je on vozač? Pitam ga je li on drugi vozač, ako nije, ne želim da mi se obraća, putnik je kao i ja, očito pijan, osjeća se smrad alkohola, zajapuren je i agresivan. Drugi dio rečenice ne izgovaram naglas. Nastavlja s tiradom, vozaču: Što ona misli, da je važna, što te gnjavi, moj je ćaća isto vozač, prika, zato sam osjetljiv! Što gnjavi i pita toliko? E ovo je Balkan, sigurno ima koji eurić u džepu pa misli da više vrijedi... (okreće se meni): Je li, što ti misliš, da si bolja? Agresivan je, unosi se u lice. Mlađe dijete mi počinje plakati, pita što će se dogoditi, tražim od vozača (koji gazi po gasu neumoljivo) da izbaci pijanog putnika i zaštiti nas od njega na taj način ili ću zvati policiju. Pijanom sad stvarno i podviknem da mi dijete plače zbog njega i da mi se prestane obraćati. Ne djeluje na njega. Naravno, pa pijan je. Vozač nas izjednačava u statusu, valjda da pokaže da nema "važnih", svi smo jednako nevažni - poručuje da se "smirimo". Kad ponovim da mi dijete plače i da kanim nazvati policiju, ipak mu kaže: Molim te, nemoj više, radi mene. Pijani sjeda do vozača i nastavlja mu povremeno dobacivati, a i meni: Je, pajdo, jesam ja malo popio, ali u godinu i pol u Švici nisam vidio ovako balkansko ponašanje prema vozaču! Tamo je red!???!!! - kaže putnica, i nastavlja:
- Jedva smirujem uplašeno dijete. Druge dvije putnice slušaju i šute. Mudro. Vozača je jako uznemirila situacija, što nije čudno u bizarnoj konverzaciji, još brže vozi. Pali cigaretu da se umiri. Razmišljam hoću li zvati policiju odmah i koliko im treba da dođu, što u tom slučaju može napraviti pijani, što vozač, kako će se to odraziti na moju djecu i druge dvije putnice, hoćemo li naći alternativni prijevoz, jer je cijela obitelj ionako izvan sebe, smrt, žalovanje, sprovod... Kao majka, zaključujem da je manja trauma istrpjeti tu cigaretu, iako mi djeci dim jako smeta, nema pušača u obitelji. Ako reagiram, ovaj agresivni bi mogao reagirati prije nego što policija dođe, nervozni vozač ionako vozi preko ograničenja, a registraciju ne znam, nisam je stigla memorirati u gužvi oko ukrcavanja. Uskoro, iako ne znam kad ni gdje, trebali bismo u drugi bus, pravi. A ovoga ću prijaviti kad s djecom budem na sigurnom. Pali se i novinarski nerv, snimam ga kako puši, kriomice, da ne vide ni on, ni pijani - kaže putnica.
Ali, tu nije bio kraj.
- Vozač vadi mobitel i dogovara se u nekoliko poziva s druga dva vozila koja čekaju na benzinskoj stanici da preuzmu zadarske putnike. Cijelo vrijeme vozi, jako brzo, vjerojatno je na tahografu zabilježeno koliko. Pravda im se što kasni. Konačno stižemo na benzinsku, ulaze vozači iz druga dva busa i kažu da jedan ide na Hercegovinu, Mostar čini mi se, drugi redovno prema Dubrovniku. Pa mi valjda znamo tko je za koji. Torbe trebamo prebaciti sami iz bunkera. Jedna se otkotrljala na drugi kraj bunkera, treba se uvući unutra po nju, taj novi vozač je vadi tek kad opet spomenem policiju kao zlatni jocker. Ulazimo u "pravi" bus, ali... hm... ima samo dva mjesta, i to raštrkana, a ja imam tri rezervirana sjedala u nizu, brojeve 5, 6 i 7. Ja bih trebala - stajati do Metkovića, djeca kud koje na ta dva mjesta negdje u busu. Sad već spominjem policiju u svakoj drugoj rečenici, spominjem konačno i novine u kojima radim, iako me sram takvog sredstva pritiska, ali ionako baš nema efekta. Djecu su, doduše, nakon poduže rasprave, sad smjestili zajedno, premjestili putnicu koja je prešla s nama iz zadarskog busa strave, ovaj kreće, ja na nogama.
- Nastavite li ijedan metar dalje, dok sam ja na nogama, detalje ćete objasniti policiji, a ja ću napisati poučnu reportažu! - ovo konačno pali, čovjek koči, staje. Nalazi mi mjesto, premješta nekoga drugog, gdje i kako ne shvaćam, i tko bi uopće pristao biti premješten, ako sjedi na mjestu za koje je uredno platio rezervaciju. Ili nije?! Priča se mijenja: Gospođo, nismo mi krivi što prodaju duple karte. I nama je to problem.
- Putnici jesu, valjda - zadnje je što kažem vozačima na vožnji koju ću pamtiti, i ja i moja djeca. Ima i jedna dobra stvar u toj noćnoj mori: na tren sam izgubila iz fokusa razlog puta - prepričava putnica.
Tada je, kaže, zaboravila na tugu, ali joj je došao i niz drugih osjećaja: grizodušje jer je djecu izložila ovakvu iskustvu putovanja, bijes jer se netko na svom radnom mjestu može ovako ponašati prema onima iz čijeg novca mu se isplaćuje plaća, očaj jer se ovakva situacija ponavlja i odlučnost da, kad sve završi, prođe sprovod i mine najjača bol, objavi i to njihovo iskustvo, kao upozorenje, možda im netko stane na kraj.
- I na kraju, da ne budem nepravedna, vozači drugog autobusa ipak su bili prilično pristojni, iako nisu rješavali situaciju bez prisile. Neugodan je osjećaj i što vas drugi putnici vjerojatno u tim trenucima ne mogu smisliti jer su čekali na nekoj benzinskoj pumpi najmanje pola sata, a onda još netko komplicira i odgađa kretanje. Osjećate krivnju. Oni koji bi trebali ne. Iznad Splita, kod Klisa, za one koji ulaze u grad, nova promjena busa. Jedna gospođa izlazi, obraća mi se usput: - Želim vam da sretno stignete na odredište s djecom. I - svaka vam čast! Kane mi suza zahvalnosti. Ako ovo čita, hvala joj još jednom - kaže novinarka.
Na žalost, ovo joj nije prvi put. I prethodnu vožnju s istim autoprijevoznikom, u travnju ove godine, obilježio je incident na autobusnom kolodvoru u Pločama.
- Ponovo rezervacije i karte koje vozači ne priznaju, kolodvor ih prodaje, a putnik plaća. Poslala sam tad prigovor pravnoj službi Croatia busa i jedan podsjetnik na taj prigovor, priložila kartu i rezervaciju. Nisam dobila ni slova odgovora. Ili sam ja prototip "pegule" ili im je ovo redovna poslovna praksa. A slične priče čujem stalno od ljudi koji često putuju na njihovim linijama. Da, nedostaje vozača, svi koji su mogli, već su pobjegli iz zemlje. Da, ovi iscrpljeni ljudi voze duže i više nego što bi smjeli. Vjerojatno su bijedno plaćeni. I nas putnika ima svakakvih. A cijenu plaćamo svi. Zaspalim vozačima koji gaze tinejdžerice na odmorištima. Opasnim vožnjama na kojima putnici stoje na nogama, sukobe se s drugim putnicima, psuju i viču kao i vozači na njih. Izgubljenim živcima. Ali, što je puno gore, i izgubljenim životima. Ni jedno od toga ne može se nadoknaditi. Ali se loš autoprijevoznik sa sramotnom poslovnom praksom može zamijeniti boljim. Value for money! - zaključuje.
Ali opet, ta naša "raspravljivost" s putnicima, ima i svojih prednosti. Osobno sam svjedok putovanju ZG-ST, Autoprijevoz Makarska, gdje na odmorištu drugi vozač lijepo i razumljivo ( s groznim naglaskom haha) kaže "STOP for 20 minuts" , ponovi to više puta, na razglasu, gledajući putnike da vidi jesu shvatili. Nakon 20 minuta, i povratka u bus, prebrojavanja "glava" ispadne da fali troje putnika. Vozač trubi, putnici dođu do zaključka da fali neka španjolska obitelj, drugi vozač krene u potragu. Našao je ženu, ali sad nema muža i sina... minute prolaze.. traže ih i žena i vozač... nakon još 10 minuta, ide vozač i goni ih ka ovce pred sobom hahaha, ljut.. oa onda čekamo ženu opet jer ih je tražila tko zna gdje.. i s kojih 20 minuta zakašnjenja krećemo. Vozači se međusobno čudom ne mogu načuditi kako putnici neozbiljno shvaćaju prijevoz. A mislite da bi ih Danci, Njemci, Nizozemci tražili ili čekali. Bi klinac.