Detaljno sam pisao o hrvatskom nedostatku vizije i negativnom utjecaju te činjenice na našu ekonomiju, administraciju i polet. Ideja o viziji na udaru je kritika, nerijetko i s pravom, jer je previše prazna i jednostavna. Istini za volju, tako sam i sam razmišljao kada sam bio mlađi: smatrao sam da je to hrpa gluposti. Ipak, najbolje sam rezultate postizao kada su moji treneri, učitelji i šefovi imali jasnu viziju onoga što možemo postati i kada su je bili sposobni prenijeti. Vizija je najbolje oruđe za inspiraciju koje vas tjera da idete korak dalje, bez obzira na to radi li se o sportskoj momčadi, učionici ili poduzeću. Također, nije dobro zapostaviti potencijal koji ima vizija kada razvijate državu.
Hrvatsku stvarnost predstavljaju političke podjele, cinizam, besciljnost i loši rezultati. Mnoga su naša mišljenja podijeljena, ali vjerujem da nas se većina slaže da bi nam bilo bolje kada bi država postigla zdrav ekonomski razvoj, kada bi bilo manje političkih podjela te kada bismo se više usredotočili na budućnost, uz poštovanje prošlosti. S obzirom na to da smo trenutačno u procesu novoga početka (nakon što smo uglavnom potratili svojih prvih 25 godina), zapitao sam se kako bi naša budućnost trebala izgledati. Kakva bi vizija hrvatske budućnosti bila idealna kombinacija da postanemo bogatiji narod i privlačnija turistička i investicijska destinacija? Jednostavno rečeno, kakva bi vizija najviše doprinijela rastu naše zemlje?
Odgovor na to pitanje započinje našim problemima: našim cinizmom, negativnom demografskom slikom, našom nesposobnošću privlačenja značajnih i dugoročnih ulaganja, strahom od promjena i strahom od budućnosti. Postoji izreka koja glasi: Zagrebite površinu većine cinika i otkrit ćete razočarane idealiste. Nismo se ovakvi rodili, već smo izgubili vjeru u dobro koje pobjeđuje zlo, u altruizam koji pobjeđuje sebičnost te u mukotrpan rad koji donosi uspjeh. Mladi visokoobrazovani stručnjaci ne napuštaju zemlju jer mrze rodni kraj, nego zato što nemaju nade u budućnost bolju od onoga što su proživjeli njihovi roditelji. Stranci ne odustaju od ulaganja u Hrvatsku jer nas mrze, već zato što vide birokraciju koja ih koči te radnu snagu koja ih želi izigrati. Kada složite ove dijelove slagalice, postaje jasno da je Hrvatska zemlja bez nade u kojoj nema pravde, a prilike su ograničene na pojedince s dobrim političkim vezama. Kako ijedan političar može prodati tu viziju mladoj osobi pred diplomom ili racionalnom ulagaču? To nije moguće i upravo je u tome naš problem.
Ako ne izmijenimo svoj identitet, naša će budućnost biti poput naše sadašnjosti. Druga je opcija definiranje nove vizije za Hrvatsku naše bolje verzije u kojoj smo razboriti i odgovorni te mudro koristimo mogućnosti koje nam se pružaju. Nova Hrvatska mora biti mjesto nade, pravde i prilika – mjesto koje naši mladi neće poželjeti napustiti, mjesto gdje će graditi budućnost i uspješnu zemlju. To su tri jednostavne ideje, ali čini se kao da smo tisućama kilometara udaljeni od njihove provedbe. Međutim, nije tako. Ova vizija može postati naša stvarnost, ali vrijeme je za promjene danas.
>> Najvažnijih 7 stvari koje se moraju dogoditi u Oreškovićevih prvih 100 dana
>> Hrvati vole malog Isusa i malog Machiavellija jednako
