Nedavno je Hrvatsko katoličko sveučilište obilježilo 10. obljetnicu svoga osnutka. Bila je to prigoda za razgovor s rektorom Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. Željkom Tanjićem. Hrvatsko katoličko sveučilište posjetio je lani i drugi čovjek Katoličke crkve, državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin, koji je blagoslovio novoizgrađenu Veliku dvoranu HKS-a, ali i svojim dolaskom na katoličko sveučilište pokazao koliko je Vatikanu važno da Crkva u Hrvatskoj ulaže u visoko obrazovanje i razvija ga. Međutim, s druge strane, u javnosti se čuju prigovori zašto se Hrvatsko katoličko sveučilište, s obzirom na to da je privatno, financira iz državnog proračuna, poput javnih sveučilišta.
Upravo smo mogli pročitati kritike da se Hrvatsko katoličko sveučilište, kao privatno, financira državnim novcem?
U Hrvatskoj postoje javna i privatna sveučilišta. Javna sveučilišta osniva Hrvatski sabor, a privatna osnivaju druge institucije ili pojedinci. Hrvatsko katoličko sveučilište tom je logikom svrstano među privatna sveučilišta premda Katolička crkva koja ga je osnovala nije privatna institucija poput drugih. Zakonodavac u Hrvatskoj zasad nije našao neko drugo rješenje. U nekim su državama katolička sveučilišta privatna, a u nekima, premda imaju posebnost, izjednačena su s javnima kao u Mađarskoj, Slovačkoj, Njemačkoj, Belgiji i Poljskoj. Tako postoji kategorija javnih, privatnih i katoličkih učilišta. Ali u svim europskim zemljama, čak i u laicističkoj Francuskoj, država u nekom obliku financijski podupire katolička sveučilišta. Stoga ne vidim ništa neobičnoga u činjenici da se i mi dijelom financiramo iz proračuna.
Kako je do toga došlo?
Djelomično financiranje iz državnog proračuna temelji se na potpisanom međunarodnom Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske te na potpisanom Sporazumu između Zagrebačke nadbiskupije i Vlade Republike Hrvatske iz 2007. godine. Na temelju ugovora sa Svetom Stolicom i sporazuma Zagrebačke nadbiskupije i Vlade definirano je da država potpomaže razvoj HKS-a tako što financira 40 studenata po studijskom programu svake godine.
Što to znači?
To znači da dobivamo novac za plaće dijela sveučilišnih nastavnika i djelatnika. Sva druga sredstva za djelovanje sveučilišta dolaze od osnivača, Zagrebačke nadbiskupije i, u manjoj mjeri, iz vlastitih sredstava te iz sredstva iz ostalih izvora koji ne utječu na neovisnost i dostojanstvo sveučilišta, odnosno iz donacija. Naši su studenti u pravima izjednačeni s onima na javnim sveučilištima, međutim za njih ne dobivamo nikakva dodatna sredstva od Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Koji su to omjeri?
Dosad je država u deset godina uložila oko 60 milijuna kuna, a osnivač barem četiri puta više. Osnivač ulaže i razvija infrastrukturu kao što je npr. gradnja nove velike dvorane, knjižnice, menze za 1000 studenata, novih predavaonica, televizijskog i radijskog studija za studij komunikologije, te pokriva sve ostale materijalne troškove Sveučilišta. To je zanimljiv model i možda je za državu, paradoksalno zvuči, najjeftiniji. Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu trenutačno studira oko 1100 studenata, a redoviti studenti ne plaćaju participaciju ništa više nego studenti na javnim sveučilištima. U tome smislu nismo privatno sveučilište koje naplaćuje punu školarinu. Osim toga, naši studenti imaju bolje materijalne uvjete studiranja, brinemo se o stipendijama, a i raznim se mjerama brinemo i za studente slabijeg imovnog stanja te potičemo izvrsnost. Treba reći da Crkva, uz državu, u ovome trenutku pojedinačno najviše ulaže u visoko obrazovanje.
Često se problematizira sudjelovanje Crkve u obrazovanju, od vjeronauka pa do vas?
Mi smo još uvijek mlada demokracija i država koja je izašla iz teškog naslijeđa jednoumlja i komunističkog sustava, u kojemu su stvorene paradigme i pogledi na stvarnost i na odnose Crkve i države, koji se i u novonastalim okolnostima, odjevene u novo ruho, žele nastaviti. Uvijek se tome čudim jer u kontekstu Srednje Europe u kojemu živimo ova se pitanja uopće ne problematiziraju na ovaj način. U Europi i svijetu imamo različite modele reguliranja odnosa s Crkvom, ali svuda postoji neki oblik suradnje, Crkva je prisutna u javnom životu, ima važnu ulogu u području karitativnog i socijalnog djelovanja, obrazovanja, znanosti, kulture i medija i u nemalom broju država taj se rad Crkve i podupire. Dakle postoje različiti modeli, ali mi nije jasno zašto se kod nas dovodi u pitanje sama ideja reguliranih odnosa Crkve i države i tvrdi da je naš model toliko štetan. A to nije istina.
Želi se dokazati da je taj model, zapravo, država nametnula u dogovoru s Crkvom?
Ta slika, po mom mišljenju, ne odgovara stvarnosti. Znamo da je do ovoga modela došlo u demokratskoj proceduri i pregovorima. Također, želi se reći kako je to neki poseban model, i obično se navodi ugovor o gospodarskim pitanjima. No, on nije neuobičajen i po njemu se ne dobiva više sredstava nego što se dobiva u drugim državama našeg okruženja i kulturnog kruga kojem pripadamo. Naravno, o modelima uvijek se može pregovarati, ali čini mi se da ovaj model funkcionira. To je u ime Crkve potvrdio i državni tajnik Svete Stolice kardinal Parolin za svoga posjeta Hrvatskoj prošle jeseni.
To postaje često i političko pitanje?
Na žalost. Mene pak zanima postoji li konkretan prijedlog kako taj odnos u cijelosti pravno regulirati.
Je li to lažna dvojba, kojom stalno treba poticati razmirice?
Stvara se i inducira društveni i politički prijepor kojim se žele usmjeravati i kontrolirati određeni društveni procesi. Naravno, pojedincima i određenim grupama smeta mjesto i uloga Crkve u hrvatskom društvu. Na početku svake školske godine, po ustaljenom obrascu, napada se vjeronauk. Jasno da treba čuti opravdane kritike, ali druga je stvar stalno guranje vjeronauka iz škole svim sredstvima, često podcjenjivačkim. Uvijek i bez obzira koliko se na te kritike odgovaralo, početkom svake nove školske godine u nekim se krugovima ponovno javlja isto pitanje.
Možda zbog etiketiranja, npr. onoga o „katoličkoj džamahiriji“?
Danas jezik trpi različite nove konstrukcije. Riječi i njihovo značenje često se odvajaju od same stvarnosti pa smo svjedoci i takvih teza. U pravom, istinskom katoličkom duhu, također je poštovanje i oblikovanje laičkog i sekularnog prostora. Kršćanstvo ne trpi totalitarizme i diktature, ne može ih niti braniti niti može stajati iza njih. U kršćanskom duhu, sloboda savjesti i pojedinca u svjetlu Evanđelja veoma je bitna. I to Crkva živi kao svoje poslanje.
Ali pitanje vjeronauka baš tada je poput „referendumskog pitanja“ za roditelje?
Devedeset posto roditelja u osnovnoj školi zaokruži „da“! Ali, stalno se stvara atmosfera i dojam da on ne pripada školi. Kao što rekoh, nitko ne kaže da stvari ne treba kritički sagledavati i poboljšavati, ali ovakvim kampanjama se ne želi poboljšati vjeronauk, nego ga se želi izbaciti iz škole. Jedan od argumenata za vjeronauk u školi, koji bi mogao odgovarati i onima koji nisu vjernici, polazi od toga da je religija i odnos prema vjeri sastavni dio ljudskoga života i njegova bića. Ako je društvo sastavljeno od različitih i povezanih, ali autonomnih djelatnosti (ekonomija, kultura, politika…), onda tome pripada i odnos prema Bogu i transcendentalnom, što se u našoj kulturi, u većini, živi kroz vjeru koja svoj izričaj živi u Katoličkoj crkvi. Stoga ono što je dio osobnosti, što se i društveno izriče i ne treba gurati na margine, izvan društvenih tjekova, nego ga treba oblikovati i usmjeravati. S druge strane, društvo preko škole ima i određenu kontrolu nad vjeronaukom i onim što se na vjeronauku događa.
Kaže se da vjeronauk ide u crkvu?
Župna kateheza i te kako je bitna, ali školski vjeronauk omogućuje drugačiju društvenu interakciju. Ostvaruje se, uz sve teškoće, sinergija s ostalim područjima u znanju i poučavanja. To bi trebalo biti svima u interesu, a ne potpuno razdvajanje.
Ističete naslijeđe koje smo zatekli?
Pojedinci koji su predavali marksizam pretvorili su se u postmoderniste. Lako je naučiti materiju, ali teško je promijeniti duh. To je i jedan dio medijske pluralne scene, no postoji razlika između medijske stvarnosti i stvarnosti. Ne kažem da je medijska stvarnost loša, ali u jednom dijelu medijske, kulturne ili političke stvarnosti stalno se problematizira vjeronauk, a vidite, s druge strane, imate gotovo plebiscitarnu odlučnost roditelja za vjeronauk. Cjelokupna rasprava oko vjeronauka plod je demokratskog sazrijevanja.
U povjerenstvu ste za suočavanje s prošlošću?
Prošlost nikada nećemo do kraja zatvoriti. Na kraju, uvijek se bavimo poviješću i tražimo nove spoznaje, jer povijest nikada nije završena. Problem u našem društvu jest da nas naša bliža i nešto dalja povijest, kojoj su još mnogi svjedoci, jako opterećuje. To govori da mi u posljednjih 70-ak godina nismo na dobar način suočavali s prošlošću. Nismo se mogli njome baviti i s njome suočavati na argumentiran i kritičan način.
Zašto?
Danas se često govori o reviziji povijesti, ali što to znači u našem kontekstu? To znači da smo imali neke neupitne “povijesne istine” koje se po nekima danas žele zanijekati. No, upravo je tu problem. Ne samo povijest nego je i cjelokupan društveni prostor bio pod kontrolom Saveza komunista, o nekim se temama nije smjelo govoriti ni pisati, a prema nekim događajima i ljudima postojao je odnos idolopoklonstva. Kakva je to bila povijest? Neke teme nisu se smjele obrađivati i problematizirati ili govoriti o drugačijim stranama nekih razdoblja.
Kojih?
Postojala je službena istina o komunističkom pokretu i razdoblju kao i o Drugom svjetskom ratu koja je bila daleko od istine i to mnogima koji su se bavili poviješću nije smetalo. Zar ne trebamo preispitivanje te i takve povijesti kao i takvog načina bavljenja poviješću? Ako nismo spremni za takav pogled na povijest, onda je to znak da se nismo stvarno spremni suočiti s prošlošću. Mislim da je zbog odnosa prema svim nedemokratskim režimima, pa i suočavanja s njima, predsjednik Vlade formirao Vijeće.
Kako ono radi?
Ne bih, dok Vijeće ne završi s radom, govorio o detaljima. Atmosfera je konstruktivna i dinamična, često s neslaganjima, ali imamo dobru radnu atmosferu.
Je li kao i u medijima?
Na nekim je razinama drukčija, ali imamo različitih stavova. Radi se o grupi ljudi koja razgovara na argumentiran i tolerantan način. I kada se ne slažemo. To nije Vijeće koje će donijeti i propisati neku istinu, jer ono nije vijeće za određivanje istine. Vijeće će Vladi dati smjernice kako djelovati na pravnoj osnovi i kako pomoći da se u suočavanju s nedemokratskim režimima društveno ozračje u Hrvatskoj učini što boljim za međusobno razumijevanje i traženje drugačijih zajedničkih putova. Vijeće će dati preporuke i za njihovu analizu bit će puno vremena.
Antagonizam kod nas zahvaća sve dijelove društva, pa i Crkvu. Primjerice, govori se o sukobu biskupa i pape Franje?
Sukoba nema. Ponekad ima različitih naglasaka i to je normalno. Bilo je toga i za drugih papa. Ne možete preko noći mijenjati neke stvari. Pri tome ne mislim samo na ono što je loše, nego je vrijeme potrebno i za stavljanje drugačijih naglasaka. Čini mi se da se u našoj javnosti određene stvari iz papinih govora više ističu od nekih drugih. Kao npr. kada istakne važnost obitelji, odnos muškarca i žene, kada progovori protiv rodne ideologiji. Za vrijeme svoga putovanja u Peru i Čile snažno je, uz druge važne stvari, istaknuo da se nasilje nad ženama nikako ne može prihvatiti. Često se neke aktivnosti Crkve, ono što ona radi pozitivno kao što su rad s izbjeglicama, migrantima, siromašnima, ne predstavlja i ne vidi dovoljno jasno, a upravo na to papa stavlja naglasak. I sami snosimo odgovornost za to. Svako društvo i Crkva ima svoje posebnosti i specifičnostima.
Papa je kao napredan, a biskupi zatucani. Imaju li biskupi nešto nova predstaviti?
To bi pitanje trebalo postaviti biskupima, ali znam da je njihov poziv i zadaća da Crkvu vode putovima Evanđelja. Crkva ponekad ne zna na najbolji način prenijeti ono dobro što ima. Odgovornost je na svima nama, od vjernika, svećenika, teologa do biskupa. Nikoga se ne može izuzeti. To nas upravo poučava papa Franjo, da odgovornost za Crkvu imamo svi mi. Naravno, svatko na svoj način i u svome poslanju. Odgovornost imaju biskupi, ali i svaki vjernik treba se osjećati odgovornim za ono što se događa u njegovoj župi, zajednici, biskupiji.
Što je s teologijom, kao da su se teolozi povukli iz javnosti?
U Hrvatskoj ima vrsnih teologa. Važnost i relevantnost teologije i u akademskom svijetu i u društvu sve je manja. To je slučaj sa svim humanističkim znanostima jer se sve veći naglasak stavlja na druga područja znanosti. Sva su ona bitna za razvoj osobe i društva, ali ne smijemo izgubiti ono što predstavlja srce društva, koje je proizišlo iz naše tradicije, od grčke filozofije, rimskog prava, kršćanstva do prosvjetiteljstva, sposobnosti čovjeka da izrekne sebe kroz misao te da može tražiti smisao svoga djelovanja onkraj praktičnosti i utilitarizma. U toj situaciji gubitka relevantnosti našla se i teologija. A drugi razlog je što je danas na području duhovnosti naglasak na religioznom iskustvu koje nije teološki posredovano. To je naravno izazov za teologiju: koliko je ona sposobna oblikovati i izreći određeno duhovno i religiozno iskustvo. Jer ako to ne čini, mora se zapitati na koji se način i sama odvija. Izazov je za teologiju i ono što papa Franjo zna često reći, a to je način na koji iznosimo i promišljamo blago evanđeoske poruke. Konteksti su drugačiji nego što su bili 70-ih, 80-ih ili 90-ih, a jesmo li se u tome bolje snašli, teško je reći, ali je sigurno zamjetno da teološka misao nema toliko utjecaja ne samo na zbivanja u društvu nego ni na zbivanja u Crkvi.
Ušli ste, kao teolog, u saborski Odbor za obrazovanje, u kojem je prilično šareno društvo?
Ondje sam izabran kao vanjski član, kao teolog i rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Pitanja vezana uza znanost i obrazovanje veoma su mi bliska. Bavim se njima godinama. Smatram da je rad u saborskom odboru važan i zanimljiv. U suradnji s kolegama i kolegicama različitih usmjerenja i razmišljanja teolog može dati velik doprinos.
Tzv. jjevičari u Hrvatskoj žive na platformi mržnje prema braniteljima ,Katoličkoj crkvi,, dijaspori, Hrvatima katolicima, Hrvatima iz BiH te osjećaju prezir prema svima tko baštini konzervativne vrijednosti. Prosječni ljevičar ima 60+ godina, a za2018. lijevi bazen ima 900 tisuća birača,ča, izumiru, svaki izborni ciklus ih je sve manje, ne gubi SDP izbore bez veze i toga su svjesni lijevi političari i njima svjetonazorski bliski mediji poput index-a, 24 sata, jutarnjeg koji svim silama pokušavaju utjecati na mlade. Jugo-ljevičari su na mlade bacili pik, pokušavaju ih izmanipulirati i od katoličke crkve odmaknuti, konzervativne i obiteljske vrijednosti ismijati, desne poniziti i mladima nametnuti progresivne izopačene vrijednosti. Izbori pokazuju da u tome nisu uspješni, ali su jako agresivni. U Hrvatskoj sdp i ostale lijeve stranke žive od glasova 150 tisuća Srba, 50 tisuća Bošnjaka, 100 tisuća glasova drugih pripadnika manjina, a tzv. Hrvati koji im daju glasove, svode se na 200 tisuća onih koji se samo deklariraju Hrvatima, a zapravo su vezani obiteljski za manjine, najviše srpsku, npr. Glavaševiću je majka srpkinja iz Prijedora, Bernardiću je majka srpkinja i zato su oni lijevi, mnoge obiteljski backgraund odnosno podrijetlo čini ljevičarem u Hrvatskoj, a ne nekakve lijeve ideje. Lijevima glasove daju još tzv. Hrvati koji preziru svoje hrvatstvo te je jugoslavenstvo njihova nacionalnost. Uglavnom, ljevica je stara, trebaju im mladi i zato im je vjeronauk trn u oku.