Bez nedoumica o tome je li ispravno Banija ili Banovina, mnogi su nakon potresa onamo spontano pohrlili pomoći, i to je najljepša i najneobičnija vijest nakon dugog vremena. Ljudi su onamo nahrupili s korisnim i beskorisnim stvarima, novim i starim, kamp prikolicama i flaširanim vodama, montažnim kućama i dječjom odjećom, vatrogasnim vozilima i konzervama, kontejnerima i starim dekama, šatorima i čašama, krevetima i brašnom, vrećama za spavanje i tjesteninom. Bilo je mnogo zbrke i gužve, pa i poneka tučnjava; neki su pomagali, a neki pili; penzioneri bi dobili igračke, a oni bez struje žarulje, umjesto agregata i posipa za raskvašena dvorišta. Jedni su dobili pomoć ranije, drugi kasnije, a neke su svi zaboravili. Ali tako je to kad ljudska bića nešto poduzmu iskreno i oduševljeno.
Pokazalo se da je najlakše biti plemenit spontano, bez razmišljanja, a možda je to uopće i jedini način da budemo dobri jedni prema drugima. Jer ljudski mozak zna biti vrlo okrutan, pa kada mu srce kaže da nekome treba pomoći, razum postavi stotinu pitanja: a zašto je taj siromašan, možda je lijen, ili je prokockao, ili je potrošio na ovo ili ono, zašto ne radi i ne muči se kao ja? Mogao se školovati i štedjeti, mogao je ne piti i ne pušiti, mogao se snaći i truditi se. To su točno oni isti prigovori koje sebi nikad ne upućujemo, i nikad ne smatramo da smo trebali raditi bolje i mudrije, nego neuspjeh pripisujemo lošoj sreći, dok nas napredovanje zaobilazi jer je šef podmitljiv, a kolege ulizice.
U veoma ružnoj stvari koja je zadesila stanovnike Petrinje, Gline, Kostajnice i mnogih većih i manjih mjestašca oko Kupe, ima jedna divna – nitko nije mogao pomisliti da su ti ljudi sami krivi za potres i zato im se moglo spremno pomoći. Odmah bilo je jasno da su gradske, županijske i državne službe zakazale u ovom potresu. Slučaj u Požegi, gdje je korupciju u gradskoj vlasti raskrinkao USKOK prisluškivanjem, pokazuje zašto je tako. Gradonačelnik i saborski zastupnik pritišće direktora komunalnog poduzeća da za neku obnovu zgrada namjesti natječaj pa da posao dobiju požeške tvrtke; on to odbija jer računa da će veća konkurencija donijeti niže cijene i uštedu gradu, a, osim toga, stvar je i protuzakonita.
VIDEO Čišćenje ulica, saniranje dimnjaka i krovova u Petrinji
Vlast mu objašnjava da stvari stoje ovako: a) zakon je nebitan, b) ti si došao na svoje mjesto političkim putem, pa ćeš političkim putem biti i smijenjen, c) s tim u vezi, još se nisi učlanio u našu stranku, a to je nužno da bismo znali da si naš, d) posao treba dati našim firmama, a ne nekim tuđima. Kod nas se puno govori o dubokoj državi, ali naša država je sasvim plitka. Njezin modus je najjednostavniji moguć: mi smo na vlasti da bismo pomagali našim ljudima, jer će i naši ljudi pomagati nama. Ne želiš li biti s nama, protiv nas si. I doista je neposlušni direktor komunalnog poduzeća dobio otkaz, iako je proveo zakonitu javnu nabavu i tako uštedio svom gradu pola milijuna kuna. I zato nam je jasno zašto ni grad, ni županija, ni država nisu mogli pomoći spremno postradalima – jer nisu na vlasti da pomažu drugima, nego samo svojima, a u onim zapuštenim i zabačenim krajevima nije bilo nikoga od njihovih, nikoga koga bi sreli u saborskom restoranu ili na stranačkoj konvenciji.
Ljepota u ovoj strahoti potresa, koja je još tužnija u svem ovom snijegu i blatu, jest u tome što oni koji su pomogli nisu gledali na naše i vaše – i tako su postradali u svojoj samoći osjetili solidarnost. Samoća i solidarnost je i naslov knjige Catherine Camus što ju je napisala o svom slavnom ocu, francuskom nobelovcu Albertu Camusu, kojem je ovih dana bila posvećena izložba u Zagrebu, u Francuskom institutu. On je mislio da nitko ne može umrijeti u miru ako nije učinio sve što može za druge ljude. Catherine njegovu misao o solidarnosti sažima ovako: ljudske vrijednosti zamijenili su prezir i efikasnost, a volju za slobodom građana guši želja političara za dominacijom; umjesto pravednosti i velikodušnosti zato imamo samo žudnju za uspjehom.
A za uspjeh treba nam klika, klan, društvo naših koji će nas podupirati na putu prema vrhu. Da biste uspjeli, ljudi vam moraju biti samo sredstvo – a onima koji su spontano pomogli unesrećenima, nitko ondje nije bio sredstvo ni za što. I zato je ta prva pomoć bila plemenita, i zato je tako drugo trebalo vlasti da reagira. Jer vlast nema svojih ni na Baniji ni na Banovini. I zato nije ispravno ni Banija ni Banovina, odnosno, oboje je ispravno ako se ispred stavi prefiks – je.
