U Hrvatskoj se vrlo često pojavljuje tvrdnja o povoljnom geopolitičkom položaju RH, pri čemu se ističe kako je on dobra osnovica za budući razvoj države, a posebno njezine ekonomske moći. No je li dovoljno imati samo povoljan smještaj? Hrvatski povijesno-geopolitički razvoj vrlo je turbulentan i uglavnom se vezuje uz političke cjeline čija je sudbina utjecala i na naš razvoj. Obilježja tog razvoja najbolje su sadržana u geopolitičkoj figuri “predziđe kršćanstva” koja označava granični položaj između dviju sukobljenih geopolitičkih koncepcija te prostor stalnih promjena stanovništva i granica. Hrvatska je tek osamostaljenjem dobila priliku stvarati politiku za optimizaciju svojeg smještaja i položaja, ali to dosad nije uspjela dobrim dijelom i zbog neuključivanja geopolitičkih sadržaja.
Tri su bitna civilizacijska kruga odredila naš povijesno-geopolitički razvoj: srednjoeuropski, mediteranski i balkanski. Iz svakog od njih dolazili su utjecaji koji su postali dio našeg identiteta i povijesti. Dva od tri spomenuta kruga danas se nalaze u sklopu EU pa je bio logičan izbor eurointegracijskih politika koje će nas povezati s tim dijelom našeg geopolitičkog identiteta. No, taj izbor nije bio samo u funkciji spajanja s “prirodnim” saveznicima nego i naglašeno odvajanje od balkanskog civilizacijskog kruga koji u posljednjih stotinjak godina u europskom kontekstu nosi vrlo negativne konotacije. Naše politike u posljednjih desetak godina bile su usmjerene prema onoj strani od koje smo očekivali rješavanje naših nedavnih regionalnih geopolitičkih trauma kroz integraciju u europski politički i gospodarski prostor.
Od triju krugova koji definiraju naš geopolitički identitet, razvili smo aktivnu politiku prema jednom i pol, ako računamo da je mediteranski krug u eurointegracijama zastupljen samo svojim sjevernim dijelom. Politike prema ostalima bile su nedefinirane, opterećene različitim (uglavnom pogrešnim) interpretacijama, slijedom čega se nisu razvijale pretpostavke za realizaciju konkretnih ekonomskih i drugih interesa. Ne treba nas čuditi da su teritorij Hrvatske trenutačno zaobišli svi važni strateški energetski smjerovi, što je posljedica pogrešnih ili nedefiniranih politika.
Promatrajući današnji položaj RH čini se kako smo u prilici iskoristiti poziciju koju možemo opisati kao “spojnicu” između integriranog zapadnog i neintegriranog jugoistočnog dijela Europe. Iako uskoro postajemo dio integriranog europskog prostora, ostat ćemo i geopolitički vezani uz regiju čija konsolidacija nije dovršena i koja predstavlja veliki izazov za eurointegracijske procese. Promjena našeg statusa ulaskom u EU neće promijeniti i naše geografsko i geopolitički složeno okruženje u kojem postoje ozbiljni demokratski i ekonomski deficiti.
Stoga bi bilo pogrešno našu politiku prema tom prostoru samo i isključivo promatrati kroz zajedničke EU politike nego je nužno definiranje vlastitih politika koje se temelje na našim bitnim interesima. U oblikovanju političkih i ekonomskih inicijativa važno je slijediti geopolitičku otvorenost koju RH ima, a koja se ogleda u pripadnosti trima civilizacijskim krugovima. Geopolitički položaj ne treba shvaćati kao statičnu, nego kao kategoriju s vrlo dinamičnim i promjenjivim čimbenicima, što znači da se vlastitim politikama može utjecati na ukupni geopolitički razvoj. Važno je osvijestiti postojanje novih uvjeta i prilika koje ne bi trebalo ispustiti.
Ovaj članak sadrži ispravnu misao, ali ima i jednu bitnu manu. Mana mu je u tome što pojam geopolitičke koncepcije brka s geopolitičkim položajem. Položaj Hrvatske jest srednjoeuropski, sredozemni i balkanski, no, koncepcije koje na tom položajnom čvorištu utječu, danas ima barem četiri – atlantska (SAD), kontinentalna (Njemačka), euroazijska (Rusija) i islamsko-neo-ottomanska (Turska). Ispravan je zaključak da se ulaskom u EU Hrvatska ne smije vladati kao da nema drugih strateških interesa osim onih zadanih EU-om. To se posebice odnosi na još uvijek otvoreno hrvatsko nacionalno pitanje na prostorima Srednje Bosne, Hercegovine te Cazinske krajine u današnjoj BiH, kao i na sigurnosnu politiku u južnom Jadranu (Otrantska vrata i pristup Jonskom moru; stabilnost Crne Gore i neovisnost Albanije u odnosu na talijanske interese). Za stabilnost hrvatske države bit će, osim prelamanja interesa sila u BiH, važan i nepatvoreni talijanski interes na istočnom dijelu Jadranskog mora.