Malo je tko do 28. godine pozvan da se o njegovu životu snime dva filma, a Ani Sršen - članici Zagrebačkog plivačkog kluba i Kluba za daljinsko plivanje "Zagreb", koja ruši svjetske rekorde - uspjelo je baš to. Osvajačici srebrne medalje na ovogodišnjim Mediteranskim igrama te brončane s europskoga prvenstva, bivšoj svjetskoj rekorderki na 100 metara prsno i nositeljici brojnih drugih medalja s plivačkih natjecanja, čelnici Hrvatskoga olimpijskog odbora godinama su poručivali: "Ne možeš biti vrhunska sportašica jer ti nedostaje jedna noga" ili "Invalidi ne mogu predstavljati Hrvatsku kao sportaši". No djevojka kojoj su liječnici u 13. godini, zbog karcinoma, amputirali nogu, nije se dala obeshrabriti. I - uspjela je! Postala je prva hrvatska sportašica s tjelesnim oštećenjem koja je dobila status vrhunske.
Vedri ste i veseli, zračite optimizmom. Ima li dana kada se probudite neraspoloženi i poželite ga prespavati?
- Nemam takvih dana. Ako sam nesretna, plačem i bude mi lakše. Neraspoloženje je linija manjeg otpora.
Rodom ste s Mljeta. Koliko vam u Zagrebu nedostaje more?
- Puno. Ali nije sve more, jer mnogo toga - kao i u svim našim provincijskim mjestima - stoji, trulo je. Na Mljetu mi opet nedostaje Zagreb. Ipak, voljela bih u budućnosti živjeti kraj mora.
Kažete da se ponosite otočnim inatom. Što to znači?
- Na Mljetu je vrlo teško živjeti. Kad sam htjela kupiti bilježnicu ili cipele, morala sam ustati u četiri ujutro, sjesti na brod, voziti se četiri sata, doći u Dubrovnik i u dva-tri sata obaviti kupovinu, pa opet četiri sata nazad. Zato mi sada ništa nije teško napraviti. Što zamislim - to i ostvarim.
Kakvi su Zagrepčani u odnosu na otočane?
- Razmaženi.
Koliko vam znači podrška obitelji?
- Obitelj je oslonac koji mi daje snagu. U svemu me podržavaju, vjeruju u mene, i ne postavljaju pitanja. Ali, mamu nikada ne bih vodila na natjecanja. Jer, kad bi ona vidjela da mi je teško, sigurno bi rekla: Daj, Ana, izađi iz bazena! Ili bi mi dodala nešto da jedem. Zato roditelji za natjecanja obično doznaju tek kad osvojim medalju. Moja obitelj nije sportska obitelj, mama Stana i tata Boško su ugostitelji, imaju restoran na Mljetu. Najmlađi brat Petar ima devet godina, on je moja srodna duša i najvjerniji navijač. Isto kao i 22-godišnja sestra Gordana i 26- godišnji brat Vicko.
Kako birate prijatelje?
- Bježim od uskogrudnih ljudi. Volim osobe sa stavom, koje su spremne boriti se za ideale. Volim male buntovnike i avanturiste. Sviđaju mi se ljudi koji stoje iza svojih stavova, pa makar se i ne slagala s njima. Imam puno poznanika, ali samo nekoliko dobrih prijatelja.
Je li vas tko razočarao?
- Jest. Kad si iskren i emotivan, lako se razočaraš.
Gdje ste u slobodno vrijeme?
- Preko ljeta ronim s bocama. Skijam za reprezentaciju Hrvatske. Bavim se jahanjem. Probala sam igrati i košarku u kolicima, ali više volim individualne sportove. Organiziram plivačku školu za djecu i mlade s tjelesnim oštećenjem. Dnevno sam 24 sata u pogonu. Kod mene nema razlike: jutro, noć, dan.
Okušali ste se kao manekenka i model.
- Bila sam model na fotografijama za pomoć žrtvama mina u Hrvatskoj. Te fotografije izložene su u pariškim, londonskim i bečkim galerijama. Manekenka sam Reeboka i Image Haddada. Bilo mi je fora lani se gledat na jumbo plakatima za Reebok. Sve te akcije imaju dozu humanosti, to mi je drago. Reebok je u sportašima s invaliditetom prepoznao uspješne mlade ljude, o kojima se naše društvo inače ne brine.
Nosili biste revije i za novac?
- Svakako. To je odličan način da se u društvu promoviraju osobe s invaliditetom i da se sruši taj negativni imidž.
Kad modni agenti ovo čuju, sigurno će vam se javiti.
- Bilo bi dobro, ako mi plate (smijeh). Mogla bih tako financirati svoje natjecanje u Svjetskom kupu.
Pratite li modu?
- Joj, grozna sam što se stylinga tiče. Imam problema u kombiniranju garderobe. Obično prije nego izađem odem k docimerici Gabrijeli i pitam je li to što sam odjenula u redu, mogu li u tome van. Obožavam kupovati tradicionalnu odjeću zemlje u koju otputujem. Ovo je sjevernoafrička jakna (pokazuje na sebi), a kupila sam još i jednu muslimansku haljinu. Skupim hrabrosti to obući samo na maškare.
Volite li se šminkati?
- Ne znam se našminkati. Uopće ne znam ni plesati, osim u disku, ali to nije ples. Nisam našla vremena da to naučim, ali sam, primjerice, našla vremena da učim četiri strana jezika. Govorim talijanski i engleski, francuski i njemački nešto slabije.
Planirate li se ošišati?
- Kosa mi je tri puta otpala zbog kemoterapije. Vjerojatno se i zbog toga sada ne šišam. Guštam u lijepim frizurama, uvijek prije izlaska odem k frizerki Mirjani.
U dva filma glumili ste samu sebe. Kako je bilo, i biste li opet to učinili?
- Daniel Lacko autor je filma "Anina priča", koji je nedavno prikazan i na HTV-u, a prethodno je imao premijeru u Zagrebu i prikazan je na Danima hrvatskog filma. Glumila sam i s Filipom Šovagovićem u filmu "Polagana predaja". Nastupala sam i u kazalištu. Voljela bih opet. Luda sam za Dubrovačkim ljetnim igrama, zbog cijele atmosfere. Ljetos me se najviše dojmio koncert Kemala Montena, plakala sam.
Apsolventica ste biologije na PMF-u. Kako usklađujete tolike obveze?
- Teško. Vrlo dobra sam studentica i nemam tremu prije ispita. Znam izaći i na blef. Danas sam pošla na ispit, ali nisam mogla odgovarati jer nisam imala potvrdu od asistenta. Ljute me ti trivijalni problemi.
Muči vas stipendija?
- Da, to je stipendija Zagrebačkog športskog saveza. Zadnja, koju sam nedavno dobila, bila je za - travanj. To je vrlo problematično, čak toliko da se katkada pomišljam vratititi u Dubrovnik. Ne mogu živjeti od zraka.
Znate li kuhati?
- Daj mi kuhinju i sve ću ti skuhati! Silno guštam u hrani, posebno ribi i dobru vinu.
Što znači dupin za volanom vašeg automobila?
- Godinama sam vozila dupina kojeg sam dobila od dečka u Americi. Onda mi je prijatelj Edi u protezi ostavio drugog i poručio da se onaj već dugo vozio, sad mora malo ovaj. Inače, intenzivno razmišljam o rehabilitaciji djece s pomoću dupina. Sanjam o centru na Jadranu gdje bih radila s dupinima na otvorenom.
Jeste li zaljubljeni?
- Jesam. Ali nisam s tim dečkom.
Kakvi ste kad ste zaljubljeni?
- Tad sam najsretnija, najljepša i puna poleta i energije.
Koja vam je najveća mana?
- Tvrdoglavost. To mi je i mana i vrlina. I često burno reagiram.
Proputovali ste svijet. Je li Zagreb konzervativna sredina?
- Zagreb doživljavam kao malo provincijsko mjesto koje ima svoje draži. Nedostaje mu svjetska multikulturalnost. Ovdje imam osjećaj skučenosti, uniformiranosti sredine. Ne potiče čovjeka da izražava svoju kreativnost. Kad se odnekud vratim, osjećam se osvježenom. Ljudi u Zagrebu su potišteni. Svjesna sam da dosta ljudi živi na rubu egzistencije, ali mislim da im nedostaje dobre volje da se pokrenu. Zašto nitko, primjerice, ne odlazi živjeti na otoke, a država subvencionira sadnju lavande osam kuna po komadu?
Pratite li politiku?
- Meni je to užasno smiješno, katastrofa.
Gordan Kožulj, Janica Kostelić i Ivana Brkljačić dobili su gradske stanove. Vi ste također vrhunska sportašica, a živite u studentskom domu. Čini li vam se to kao nepravda?
- Kad bih imala novca, živjela bih u stanu. Nadam se da ću ga jednom moći kupiti. Za sada, sretna sam što imam gdje plivati.
Gdje plivate?
- Da nije bilo zamjenice direktora na bazenima Mladosti Sande Perkov, ne bih imala gdje ni plivati. Ona je sportašima s oštećenjem osigurala pruge. Nemamo sponzore za pruge, niti smo ih mogli dobiti od Grada. Kad u svom terminu dođemo na bazen, napokon znamo da nas čeka naše slobodno mjesto, naše pruge. Upravo završavam i pregovore s voditeljima sportskog centra Mladost, na temelju kojih će se bazeni prilagoditi osobama s invalidnošću i majkama s djecom.
Doživljavaju li vas ljudi drukčije zbog tjelesne različitosti?
- Ljudi se odnose prema tebi onako kakav je tvoj stav o sebi. Alergična sam na sažaljenja. Nikada mi nije bilo neugodno pokazati protezu. Čak volim kad je kričava i uočljiva. Lijepo je privlačiti pažnju, posebno zgodnih mladića. Ponekad svjesno potenciram svoje tjelesno oštećenje, pa je ljudima u mom društvu znalo biti neugodnije nego meni.
Razgovarala Tanja Kraljić
