Hrvatski sabor uskoro će morati odlučiti hoće li RH poslati svoju satniju od 120-ak vojnika u Litvu, gdje je sve napetije uz granicu s Rusijom. Baltičke zemlje strahuju od gomilanja ruskih trupa, a kako su Litva, Estonija, Letonija i Poljska članice NATO-a, pozvale su savezničke države da im pruže vojnu pomoć i pošalju dijelove svojih postrojba. Tih nekoliko tisuća savezničkih vojnika na Baltiku tek je, naravno, kap u moru potreba, no NATO slanjem četiriju multinacionalnih brigada na Baltik želi poručiti Rusiji da će se napad na bilo kojeg saveznika smatrati napadom na sve.
“Ne tražimo sukob s Rusijom, ali moramo reagirati na njezino vojno gomilanje, modernizaciju i, najvažnije, spremnost da koristi vojnu silu protiv susjeda”, objasnio je Jens Stoltenberg, glavni tajnik NATO-a. Već na sam spomen ideje da će Hrvatska poslati svoje vojnike na istočnu granicu NATO-a počele su unutarhrvatske svađe, kao što je to bilo i početkom 2000-ih, kada su se politike tukle zbog slanja naših vojnika u Afganistan.
Protivljenje odlasku naših u Litvu iznjedrilo je i ciničnije komentare jer su odmah počele aluzije na “ponovno slanje Hrvata na istočni front”, a kada se saznalo da će naši u Litvu pod zapovjedništvom Nijemaca, i za crnovickaste doskočice tipa “Hrvati s Nijemcima na granici s Rusijom, zvuči poznato”. Kada se prošlih godina govorilo o potrebi povećavanja vojnog proračuna Hrvatske, jer vojska od 15.000 profesionalnih vojnika neće više biti dovoljna za obranu RH u novim geopolitičkim okolnostima, protivnici “militarizacije” RH kao glavni su argument koristili činjenicu da je “RH u NATO-u, on će nas braniti, čemu trošiti novac na skupo oružje”. Sada, pak, više nije važno što smo u NATO-u, nego kritičari sugeriraju da naši vojnici trebaju ostati braniti zemlju na vratima Hrvatske, ispred Vinkovaca, a ne na Baltiku. Hrvatska, međutim, više nije nesvrstana zemlja, a nije ni neutralna.
Nesvrstani smo bili u okvirima bivše države, Jugoslavije, a tada su nam vojni saveznici bile u pravilu države s diktatorskim režimima, poput Libije, Sirije, Iraka, Kambodže, Sjeverne Koreje i “revolucionarni” pokreti poput Polisaria, PLO-a, IRA-e, Crvenih brigada i sl. Neutralne zemlje su ili premale da bi imale bilo kakvu ili ozbiljniju vojsku, poput Malte, ili su vrlo bogate pa mogu trošiti godišnje više milijardi eura za svoje vojske, poput Švicarske, Austrije ili Švedske. Hrvatska, međutim, ima godišnji vojni budžet od oko 500 milijuna eura pa je odlučila stati pod kišobran NATO-a. Ovih dana srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić obdario nas je izjavom da Srbija više nikada neće ratovati s Hrvatskom jer bi to značilo ratovanje protiv NATO-a. “NATO je jači od nas, a mi ne želimo ugroziti živote naših ljudi”, objasnio je Nikolić za rusku televiziju.
A što bi bilo da RH nije članica NATO-a, neka nam pokaže citat, ovaj put premijera Srbije, Aleksandra Vučića, koji je prije tri mjeseca Hrvatskoj poručio: “Oluje više neće biti jer je Srbija dovoljno jaka da brine o svom narodu i nikome više neće dopustiti taj pogrom... njihov će križ zauvijek biti iskrivljen i kukast, naš nikad”. Uparimo li i analiziramo te dvije izjave, lakše ćemo shvatiti zašto RH treba NATO pa onda, valjda istom logikom, zašto naša “ekspedicijska” satnija vojnika treba Litvi. Da je NATO, naime, postao dio hrvatskog nacionalnog identiteta razumiju, vidimo, i u Beogradu. Bilo bi tragikomično da onda mi ne shvatimo da se Hrvatska više ne brani samo pred Vinkovcima, nego da su i u Litvi “vrata Hrvatske”.
>> VIDEO Šalje li Hrvatska vojnike na granicu s Rusijom? Evo što su rekli iz Ministarstva obrane
I u Alepu, di američki gazda kaže, lezi i gini za njegov interes.....veži zastave s vehabitima udaraj na rusiju.....to može proći samo kod izdajnika i glupana.