Marija Rizvan iz Splita trideset godina provela je u punionici Dalmacijavina, a Jure Eterović iz Pučišća na otoku Braču pola njezina radnog vijeka rezao je kamen u kamenolomima Jadrankamena. Marija i Jure nikada se u životu nisu sreli, a da ih ne spominjemo u priči o stečaju tvrtki u kojima rade sigurno nikada ne bi ni čuli jedno za drugo. Njih dvoje, čija je sudbina sinonim za nedaće i patnje 430 radnika Dalmacijavina i 290 radnika Jadrankamena, posljednjih godina proživljavali su istu životnu dramu u koju su ih svojim nerazumnim postupcima dovele bivše uprave i vlasnici tvrtki u kojima su od početka svog radnog vijeka pošteno zarađivali kruh.
Splitsko Dalmacijavino i brački Jadrankamen posljednjih su godina vrlo malo ili nimalo proizvodili, radnici su svako malo bili u štrajku, isplaćivane su im plaće bez uplate mirovinskog i socijalnog, a osim svih tih nedaća stigla ih je i ona najgora za radnika - šest mjeseci prije stečaja nisu primili ni kunu plaće. Agonija tog velikog splitskog i najvećeg bračkog poduzeća sigurno bi se još više produbila da u obje tvrtke nisu došli stečajni upravitelji koji su ih svojim mjerama počeli spašavati. Tako je dio radnika - njih 230 u Dalmacijavinu i 110 u Jadrankamenu, počeo ponovno raditi i redovito primati plaće sa svim uplaćenim doprinosima, a njihovi su proizvodi opet na domaćem i stranom tržištu. Što im je donio stečaj najslikovitije je objasnio Luka Bucat, predsjednik Nezavisnog sindikata u Dalmacijavinu: – Opirali smo se stečaju zbog sporosti sudova i zbog toga što su na našemu području svi stečajevi loše završavali. Sada smo zadovoljni. Ostalo je 230 radnika, nakon dvije i pol godine pokrenuta je proizvodnja. Stečaj nam je vratio nadu u novi početak.
Još za sobom i počiste
- Puno je bolje nego prije. Počeli smo proizvoditi, a plaća, bez obzira na to kakva je, kada je redovita drži nas na životu - kaže Mili Divić, radnik na punioničkoj traci Dalmacijavina.
Prije otvaranja stečajnog postupka 10. svibnja ove godine Dalmacijavino nitko nije želio kupiti ni za jednu kunu. Dug je popis bolesti od kojih je godinama bolovala ta tvrtka - dugogodišnja blokada, zaustavljena proizvodnja, plaće bez doprinosa... Dug tog nekadašnjeg splitskog diva narastao je na nevjerojatnih nešto više od milijardu i 37 milijuna kuna.
- Niti jedan zakonodavac na svijetu nije predvidio otvaranje stečaja s problemima kakve sam zatekao u Dalmacijavinu. Glavni razlozi što smo u tijeku stečajnog postupka pokrenuli proizvodnju bili su održavanje vrijednosti imovine, lakši pronalazak kupaca za nekretnine i zapošljavanje radnika. Od 450 radnika kojima su otkazani ugovori o radu, njih 230 je vraćeno na određeno vrijeme. Sadašnja vrijednost tvrtke iznosi 230 milijuna kuna, a brzina i uspješnost stečajnog postupka ovisit će o prodaji nekretnina. Važno je i to da smo se uspjeli vratiti na tržište i naš Pipi je polučio izvrstan uspjeh - kaže Perica Mitrović, stečajni upravitelj Dalmacijavina.
U toj splitskoj posrnuloj tvrtki nakon pokretanja stečaja ne teku med i mlijeko jer su zaposlenici i stečajni upravitelj suočeni s mnogim problemima, ali u krugu punionice u splitskoj industrijskoj zoni osjeti se pozitivna energija koja vlada među sretnicima vraćenima na posao. Radnici poput Ljiljane Sirić, Luke Pjevca, Ante Kekeza, Dubravke Stojanovski i mnogih drugih ispričat će nam istovjetne priče o sreći koja ih je stigla vraćanjem na posao i nadi da će ipak nakon okončanja stečaja i prodaje tvrtke uspjeti zaraditi mirovinu u tvrtki u kojoj su zaposleni od početka. Na dan kada smo posjetili Dalmacijavino, punionica je bila završila svoju kvotu proizvodnje pa su radnici samoinicijativno krenuli čistiti tvornički krug.
- To najbolje pokazuje koliko su ljudi koji su se vratili na posao zadovoljni i sa manjim plaćama. Istina, tu sreću ne mogu dijeliti svi bivši zaposlenici, jer pola ih je ostalo bez posla. Međutim, devedesetak njih je steklo uvjete za mirovinu, a od njih stotinjak koji nisu imali uvjete za odlazak u mirovinu, neki su se uspjeli nekako snaći. Vjerujem da će svi dobiti otpremnine - objašnjava nam sindikalist Luka Bucat.
Sličnim putem oporavka pošao je i Jadrankamen, tvrtka Brune Orešara iz Pučišća na Braču, koja je otkako je privatizirana krenula nizbrdo. Što se u njoj i oko nje događalo posljednjih godina javnost dobro zna, jer je sindikalni predstavnik Jadrankamena Tonči Drpić jasno i glasno uz bučnu podršku radnika artikulirao probleme s kojima su suočeni. Međutim, nakon otvaranja stečajnog postupka u Jadrankamenu, on i njegovi pristalice koji su ostali bez posla i dalje se suprotstavljaju mjerama i potezima koje vuče nova stečajna upraviteljica Anči Bašić. Ona je na posao vratila 110 radnika, započela proizvodnju, osigurala bruto plaće za radnike koji su vraćeni na posao i svakodnevno na domaćem i inozemnom tržištu traži kupce za kvalitetan kamen iz bračkih kamenoloma.
- Nije problem kamen iskopati, nego ga prodati i naplatiti - kaže nam Ivan Kundid, desna ruka upraviteljice Bašić koja je prošli tjedan boravila u Italiji u potrazi za novim tržištem.
- Od 28. ožujka kada je pokrenut stečajni postupak, krenuli smo u proizvodnju i već u izvoz poslali dvije tisuće kubika prvoklasnog bračkog kamena. Ako je kubik kamena pet tisuća kuna, onda možemo doći do računice da smo u pet mjeseci zaradili desetak milijuna kuna. Osigurali smo i od AORPS-a da svim radnicima budu isplaćene i tri prosječne plaće - dodaje Kundin koji je uvjeren da se Jadrankamen može spasiti.
Bez pokretanja stečaja Jadrankamen bi propao, tvrdi Kundid i objašnjava zašto je sada zaposleno samo 110 od prijašnjih 290 radnika.
- Bilo bi to preveliko opterećenje za poslovanje tvrtke, a kako se proizvodnja i prodaja budu povećavale može biti samo bolje i zaposliti se još radnika - dodaje on.
Samo da se vrate i kolege...
Kamen Pučišćanima znači život. Jer, iako su na moru oni ne žive od turizma i poljoprivrede kao druga mjesta na Braču, nego od kopanja kamena, što je višestoljetna tradicija u tome mjestu. Ljudi koji su se vratili na posao, poput Jure Eterovića, Zorana Mihalja, Darislava Kalilića, Petra Jakšića,
Stjepka Bezmalinovića i drugih, bez obzira na to što su im plaće deset posto manje, zadovoljni su razvojem situacije i misle da je ovo što radi stečajna upraviteljica Anči Bašić pravi put ozdravljenja Jadrankamena.
- Nakon dugotrajne agonije, ljudi su zadovoljni i ugovorima na određeno vrijeme. Napokon dobivamo plaće s doprinosima. Nitko nije pitao kolika je plaća, bilo je bitno da radimo - kaže Marko Vlahović.
Iako radnici koji su počeli raditi imaju veliko razumijevanje za svoje kolege koji su ostali kod kuće i nadaju se da će se i oni povećanjem proizvodnje i prodaje brzo vratiti k njima, u Pučišću se osjeća podijeljenost među kolegama koji su do jučer radili zajedno. Sindikalist Tonči Drpić predvodi nezadovoljnike i s njima mirno prosvjeduje pred ulazom u Jadrankamen.
- Ili će raditi svih 300 radnika ili neće raditi nitko - rezolutan je Drpić koji kaže da stečajna upraviteljica radi po nalogu Brune Orešara koji firmu želi očistiti od dugova i dobro je prodati.
Bez obzira na trzavice među sadašnjim i bivšim radnicima Jadrankamena, sudeći po reakcijama, mnogi Pučišćani smatraju da stečajna upraviteljica dobro radi i da se jedino tako mogu početi rasčišćavati zamršeni poslovni i drugi problemi u Jadrankamenu koji su se taložili od Orešarova preuzimanja tvrtke.
- Koliko je manja plaća nije bitno, važno je da se radi i da postoji nada da će naša agonija napokon prestati - kažu radnici Jadrankamena.
>>Stečajni upravitelji: Ide na bolje! Sindikalci: To je samo prividno!
U zoni sumraka ovo je rijetko dobra vijest,stečajni upravitelj uspio je ono što politički montirane uprave nisu,Dalmacijavino opet radi i ostvaruje prihod. Al pozitivan završetak tek bi bio uspješna prodaja kvalitetnom kupcu,dakle čovjeku koji bi nastavio proizvodnju jer tvrtka očito može dobro i uspješno poslovati. Pitanje je ima li u Hrvatskoj takvih jer u 90% dosadašnjih privatizacija radi se o lopovluku po principu radnike na ulicu i rasprodaj imovinu!