Kad Nenad Čanak kaže – autonomija – Beograd se zatrese. Od bijesa, ali i od straha od stare kletve da će na kraju svih ovih ratova “Srbija spasti na beogradski pašaluk”. Čanak je jedan od najdugovječnijih postjugoslavenskih političara u Srbiji, poznat je po britkom jeziku zbog kojega ga je Milošević poslao na ratište u Slavoniju, ali i po tvrdom štapu čiju je snagu nedavno iskusio izvjesni Pavle Lešanović koji se u birtiji u sitne sate usudio provocirati Čanka pred nećakinjom.
Intervju s Čankom čekali smo puna tri mjeseca, a na razgovor u svoju kuću pozvao nas je nakon pokušaja još jedne jogurt-revolucije u Novom Sadu koja je prošla neuspješno.
Prije samoga intervjua Čanak je inzistirao na ručku. Kao pravi gurman priredio je jela u pet lovačkih sljedova. Počelo je s kulenom i šunkom divlje svinje, nastavilo se juhom od divlje patke, lazanjima s jelenovim mesom i odreskom jelena, a završilo sladoledom koji je pripremila Čankova domaćica Ivanka. Sve je pratio niz vina među kojima se našla i butelja iz podruma legendarnog vojvođanskog glazbenika Zvonka Bogdana. Čanak nije samo političar kojeg pola Srbije mrzi smatrajući ga izdajnikom i autonomašem koji želi samostalnost Vojvodine, dok ga druga polovica Srbije, uglavnom Vojvođana, obožava. On je i glazbenik, diplomirani ekonomist, stručnjak za marketing. On je bajker, lovac i nadasve strastveni gastronom.
U reality showu
– Kuhanje je borilačka vještina, to svaki muškarac mora znati. Za moju su vještinu kuhanja zaslužne dvije žene, moja majka i moja baka. One su bile najgore kuharice u povijesti. To je bilo toliko strašno da sam počeo sam kuhati sa sedam godina da preživim.
••• Vidim, imate i diplomu, pravi ste masterchef!
– Prije dva mjeseca sam završio kuharsku školu, i to iz jednog jednostavnog razloga. Prošlih su mjeseci digli hajku na mene jer sam na TV Pink bio član žirija u emisiji Prvi kuhar iako nisam imao formalnu kvalifikaciju. Toliko su me maltretirali da sam izvanredno upisao kuharsku školu i na kraju diplomirao. Za diplomski sam rad izabrao tatarski biftek koji se inače priprema sa 168 začina.
••• Osim tog kulinarskog showa, bili ste i u Big Brotheru. Zašto?
– Današnji svijet postavio je nova pravila. Dok je prije netko bio poznat zato što je uspješan glazbenik, znanstvenik, sportaš, političar, danas postoje celebrityji, netko tko je slavan bez posebnog razloga. On stavlja u istu razinu i sudionike Big Brothera i estradne umjetnike, sportaše, ali i političare. Sve ove scene, sve pozornice su se slijepile i sve je to danas isti prostor. Političar mora tražiti pristup publici kao i svatko drugi, mora naći načina kako im ući u dnevnu sobu.
••• To je dakle bila politička misija?
– Nitko više ne gleda prijenos skupštine, nikoga ne zanimaju političari, već skandali oko njih. Više se nitko ne bavi politikom, već političarima kao osobama. Zato sam shvatio da se na druge načine moraju promovirati ideje ako se želi da te ideje uopće dođu do onih do kojih bi trebale.
••• U Vojvodini je posljednjih dana vrelo, bio je i pokušaj reprize jogurt-revolucije?
– Da, to je bio aljkav pokušaj reprize jogurt-revolucije. Nekad su to radili ozbiljni ljudi, UDBA, SDB, a ovo su danas amateri. Ovo je bio čisti pokušaj stranaka čije su centrale u Beogradu da se dodvore svojim šefovima. Doveli su tisuće ljudi sa strane i isplatili im dnevnice da prisustvuju ovom skupu, to su bili profesionalni demonstranti. No svako čudo traje jedan dan. Vučić i Dačić su ipak amateri, nisu oni Miloševićev rang pa da nam ruše autonomiju.
••• Kako vidite Vojvodinu za deset godina?
– Pitanje je kako uopće vidimo svijet za 10 godina, vidimo li ga uopće? Vidimo li regiju? Europska unija, koja je u ovom trenutku najbolje od ponuđenih rješenja, ima u sebi ugrađen mehanizam autodestrukcije kao što ih je imala i SFRJ i pitanje je kako će u budućnosti sve to izgledati. Donose se konsenzualne odluke, inače ih nema. Nitko ništa ne zna i ne može se znati ništa osim jedne jedine stvari. A to je da će za deset godina Milo Đukanović i dalje biti premijer Crne Gore.
••• Ali koja je vaša vizija Vojvodine – autonomija, samostalnost, nešto treće?
– Vojvodina za Srbiju znači šansu da se pogleda i drugim okom – kako i ona sama može izgledati. A zbog straha što će biti s Vojvodinom imamo intenzivnu rasprodaju vojvođanskih resursa, tako da, ako i dođe do neke autonomije, praktički ne postoji ništa nad čime bi se to ostvarivalo. Prvo veće poduzeće koje je prodano u Srbiji, koje je prodao Zoran Đinđić, bila je Beočinska cementara. Inzistirao sam da mi se objasni kako se to može Vojvodina stimulirati raprodajom resursa. Tog trenutka Đinđić je naredio moju smjenu. Zašto se Vojvodini vjeruje manje nego drugim dijelovima Srbije? Zašto Srbija sada traži više za četiri općine na Kosovu negoli je spremna dati cijeloj autonomnoj pokrajini Vojvodini? Kada to upitate, najednom nailazite na klasičnu propagandnu barijeru pričanja o antipatriotizmu, antisrpstvu i slično. Kad mi netko spomene antisrpstvo, znači da me želi pokrasti, to je stara dobra istina.
••• Kad smo kod Kosova, kakvim vidite razvoj događaja? U petak je ipak postignut sporazum?
– Sada u Srbiji vlada koalicija nacionalista, Rusa, jednog dijela tajkuna i nekih povampirenih komunista. To je sada osnova cijele priče koju su Rusi smislili, a ruske službe nikada ne treba podcijeniti. Inzistira se na tome da Srbija ne normalizira odnose s Kosovom, jer što se više ne normaliziraju odnosi, to će se više lomiti mostovi prema zapadu. Što se oni budu više lomili, to više Srbija ostaje žeton Rusije za igre na Balkanu. I to je cijela priča.
••• Vode li Vučić i Dačić bitku s Nikolićem?
– Da, s jedne strane imate Tomu Nikolića i Vojislava Koštunicu, dilere tamjana i dobrovoljne davatelje tuđe krvi, s druge imate Dačića i Vučića koji bi rado vidjeli Srbiju u društvu zapadnih zemalja, ali ne znaju kako to izvesti jer to nije ideja s kojom su došli na vlast.
Lider DOS-a
••• Mislite da eventualna podjela Kosova više ne dolazi u obzir?
– I sam je Dačić rekao ono o čemu ja govorim već 20 godina, da je podjela Kosova nemoguća. Ona bi značila lančanu reakciju od Urala do Atlantika, stravičan presedan. Što ćemo s Makedonijom, Crnom Gorom, što s Bosnom i Hercegovinom? Što sa svim tim dijelovima Rusije? To otvara tisuću pitanja i otvara se bez kraja i konca spirala nasilja. Upravo zato vjerujem da će Kosovo opstati u tim avnojevskim granicama, a paradoksalno je da se sada cijeli zapadni demokratski svijet ubija da sačuva komunističke granice. To je bizarnost vremena u kojem živimo. Sada se SAD kao zemlja koja je pojam kapitalizma bavi državnom privredom i čuva komunističke granice.
••• Zašto srpski političari i dalje gaje tako bliske odnose sa Srpskom pravoslavnom crkvom, bez obzira na to kojoj struji pripadali? Kao da ih se boje...
– Dačić i Nikolić su oko pitanja Kosova bili na savjetovanju s patrijarhom Irinejom, što je potpuna budalaština. Svi mi koji pamtimo malo više sjetit ćemo se da je episkop Irinej, ne ovaj već tadašnji episkop Irinej Bački, bio protiv mira s Hrvatskom i traganja za nekim kompromisnim rješenjem tijekom devedesetih. To je završilo Bljeskom i Olujom, egzodusom srpskog stanovništva s tog područja. Ekstremni dio Srpske pravoslavne crkve su nacionalisti, ali oni vole naciju na isti način na koji pedofili vole djecu. Uopće ne sumnjam u iskrenost i veličinu njihove ljubavi, nego sumnjam u posljedice za djecu i naciju. To prije što su ljudi koji se već 2000 godina odlično snalaze proizvoljno tumačeći aljkavi prijevod teksta nepoznatog autora i onda od toga prave društvenu infrastrukturu opasni protivnici.
••• Bili ste jedan od lidera DOS-a koji je rušio Miloševića. Danas, 13 godina nakon sloma njegova režima, nije se puno toga promijenilo?
– Kad smo rušili Miloševića, imali smo naivnu sliku da će njegov pad puno toga promijeniti. Usprkos neupitnoj moći koju je imao, on nije bio igrač koji je povlačio sve konce jer je to radio čitav sistem. Kako nije bilo lustracije, sistem se nije promijenio. Bez lustracije Srbija nikad neće odmaći krupnijim koracima nego će ići evolucijom, a to će trajati desetljećima.
••• Kako to da ste završili na ratištu u Hrvatskoj?
– Početkom studenog 1991. organizirali smo referendum protiv rata u Senti i Adi, a to je tada, u trenutku dok su sve institucije bile pod Miloševićevom kontrolom, bilo vrlo važno i moglo je pokrenuti lančanu reakciju. Imali smo rat 40 km od Novog Sada. I mene su tada mobilizirali i poslali u Ilok u dobrovoljačku jedinicu. Računali su kako su dobrovoljci uvjereni u ciljeve te borbe pa da neću moći na njih politički utjecati. Što nije bilo do kraja točno, jer sam ih poslije nekog vremena uspio uvjeriti da nije u redu to što se događa pa su me ponovno uhapsili i vratili u Novi Sad.
••• Kako danas vidite odnose Hrvatske i Srbije?
– Ne treba upadati u grešku i odnose Hrvatske i Srbije vezivati za imena. Ni za HDZ ni za Dačića, Vučića ili Nikolića, jer niti je HDZ ono što je bio prije 20 godina niti su ovi ljudi ono što su bili prije 10 godina. Svi su oni bili proizvod nekog vremena, a to vrijeme više nije to. Činjenica je da s obje strane postoji mitomanija koja nikad nije rastvorena, nikad mitovi oko kojih se sve vrtjelo nisu slomljeni. Unatoč tomu, ako gledamo ispod površine, u odnosima Hrvatske i Srbije nema prepreka. U Vojvodini smo prije više od 10 godina uspjeli na osnovi regionalne suradnje s Istarskom županijom Ivan Jakovčić i ja osobno odraditi vraćanje Bauerove zbirke u Vukovar.
••• Kakav je status hrvatskog jezika nakon uvođenja ćirilice na sva javna mjesta u Vojvodini?
– Kada su se razdvojili srpski i hrvatski jezik, u Vojvodini smo uveli da uz srpski, ali uz ostale tradicionalno službene jezike, mađarski, slovački, rumunjski, rusinski, službenim bude priznat i hrvatski jezik. Skupština Vojvodine izglasala je to jednoglasno. Ekstremisti Vojislava Koštunice izašli su iz Skupštine, ali čak ni oni se nisu usudili glasati protiv toga, nego je izglasano prije deset godina jednoglasno. Mi smo imali i imamo potencijal za uspostavu boljih odnosa, ali ovdje dođeš u poziciju da Koštunica svojedobno kao predsjednik države inzistira na ustavu u kojemu je u Srbiji službeno pismo ćirilica, a službeni jezik srpski, čime je išamarao Vuka Karadžića koji tvrdi u pravopisu da se srpski jezik može pisati ćirilicom i latinicom.. Sve što smo mi učinili u Vojvodini na razvijanju multikulturalizma i multilingvalnosti sada je ustavom osporeno. A ako nama ustav zabranjuje upotrebu latinice, onda je potpuno logično, jer je cijeli Balkan sustav spojenih posuda, da će negdje biti protest protiv ćirilice. I nije me iznenadilo što se to dogodilo u Zagrebu.
••• Prije nekoliko mjeseci u kavani “Tako je suđeno” fizički ste se sukobili sa stanovitim Pavlom Lešanovićem koji vam je napadao nećakinju, a potom ste dali i ostavku u Skupštini Srbije. Hoćete li nam prepričati što se dogodilo te noći?
– Sve se dogodilo u pola 5 ujutro, a u 9 sati predsjednik parlamenta znao je sve detalje. Policija me nije zvala na saslušanje mjesec dana, ali to sam vrijeme svakoga dana bio na naslovnim stranicama. Nisam htio sve to vrijeme sazivati nijednu tiskovnu konferenciju smatrajući da ne mogu govoriti o nečem prije nego što policija obavi istragu, ali se mjesec dana to medijsko smeće bavilo time. Ostavku u Skupštini podnio sam iz čistog revolta. Nitko ne shvaća da ja već više od dvije godine tražim policijsku zaštitu jer ne prođe dan da mi netko ne prijeti smrću. Nikad je nisam dobio. Ako me maltretiraju kad izađem van, ako me pred rođenom djecom prvi dripac koji naiđe maltretira i ponižava i sve to prođe nekažnjeno, sljedeće će biti da radi šale pucaju u mene. Ja nisam političar, ja sam čovjek koji se bavi politikom. I koji to više neće trpjeti.
••• Iz ovog se iščitava da se ponovno ne biste mislili prije nego što nekoga tko vas tako provocira prebijete?
– Ja sam čovjek koji je organizirao ljude da stoje pred kućama Hrvata kad su ih protjerivali iz kuća bombama. Koji je organizirao antiratne demonstracije kad je za to letjela glava. Nisam ja dva čovjeka, ja sam uvijek isti i budući da ne mogu izdržati nepravdu prema drugome, mogu izdržati nepravdu prema sebi, ali ni to nije neograničeno. Ima kraj, ima granica kad vas netko vrijeđa i ponižava pred djecom i tu više razgovora nema. Čak su se i moji politički neprijatelji složili da to u LSV-u nije izazvalo ni promjena ni stresova ni bilo što drugo. Ligaši su ljudi koji su branili svoje susjede prije 20 godina. To nije bilo po zakonu? Nije? Sukobili su se s policijom, a ni to nije bilo po zakonu. I ja sam na to ponosan. Prema tomu, ni u ovom slučaju ja se ničega ne stidim.
