Dok smo u četvrtak poslijepodne razgovarali s ravnateljem programa HRT-a Sašom Runjićem u njegovu uredu, oko zgrade HRT-a vjetar je tako vitlao da je snažno fijukanje cijelo vrijeme bilo zvučna, pomalo i dramatična podloga razgovora. No, nije dramatika u prirodi. Rekli bismo - lako za vjetar. Problem je što su se oko HRT-a, i u njemu, počele opet sve jače vitlati razne političke, novinarske i interesne struje. Prava vjetrometina.
U toj naelektriziranoj atmosferi veliki pano s crno-bijelim fotografijama HRT-ovih legendi - čuvenih urednika, novinara i voditelja - koji je, po svom dolasku, Runjić dao izraditi i postaviti na zid iza sebe, doima se kao simboličan zaklon, štit, ali i kao poruka. A s tim velikanima koje je s poštovanjem odabrao da mu budu svojevrstan vjetar u leđa, i pred kojima, kako kaže, ponizno stoji, Runjić je odradio prvih šest mjeseci programskog stolovanja na HRT-u koje opisuje uzbudljivim i mukotrpnim.
Prije ste radili u raznim privatnim, komercijalnim medijima. HRT je pak javni medij i stalno je na meti cjelokupne javnost. Gdje se bili izloženi okrutnijim oštricama?
To su samo različite vrste okrutnosti. U komercijalnim medijima postoji surovi imperativ gledanosti, slušanosti, čitanosti, tj. profita, što često standarde struke dovodi do ruba podnošljivog. U javnom mediju, što je razumljivo, opravdano za sve odgovarate javnosti, ali način na koji je HRT izložen kritikama, ponekad mi je nepodnošljiv. Prečesto se radi o neutemeljenim objedama, uvredama i lažima u kojima je cilj negdje drugdje, a HRT uvijek pogodna raspoloživa meta. Ljude koji ovdje rade ciljano se pokušava svrstati, militarizirati i HRT posve nezasluženo učiniti krpom kojom se svatko može nabacivati kako mu padne na pamet i kada mu se to učini korisnim. To me strašno srdi.
Daje li HRT sam povoda za napade?
Naravno, nismo savršeni. Griješimo, i to svakodnevno, ali u okolnostima u kojima radimo pokušavamo biti najbolji što možemo i griješiti što manje. Ova je kuća istovremeno u dubokoj tranziciji, temeljitoj obnovi i osjetljivoj razvojnoj fazi. Neću sad cijukati kao Kalimero da su svi nepravedni prema nama, ne. Ponosan sam na sve koji sa mnom rade jer HRT čak i ovakav kakav je sada i dalje je jedna od najvrednijih i, usudio bih se tvrditi, najkvalitetnijih institucija koje ovo društvo ima.
Ta duboka politička podjela ukorijenila se i na HTV-u, što je doprinijelo padu ugleda, vjerodostojnosti i gledanosti. Mogu se napraviti liste HTV-ovih ljevičara i desničara. Rekoste već da ćete tu političku podijeljenost na HRT-u iskorijeniti. Kako?
Naravno da i ja tu podjelu vidim, ali je i dalje ne prihvaćam. Svatko u ovoj zemlji, pa i novinar HRT-a, ima pravo na politička, svjetonazorska i svaka druga uvjerenja i opredjeljenja, ali agitirati za njih i vidno ih iskazivati u programima ne samo da je potpuno neprofesionalno nego mi je i moralno odvratno. Tko sam ja da samo zbog činjenice što sam zaposlen na HRT-u uzurpiram javni prostor i iznosim svoja politička uvjerenja? Tko me za to ovlastio? Što koga briga za moje musave misli o ljevici, desnici, gay brakovima, pobačaju, neoliberalnom kapitalizmu, monetizaciji ili Domovinskom ratu? Ako želite agitirati ne možete biti novinar. Svijest o tome gdje su granice između ova dva zanimanja gradi se sporo i mukotrpno, na isti način kao što se gradi razvijeno, tolerantno, otvoreno demokratsko društvo. Svakodnevno treba strpljivo izgrađivati sustav u kojem će se svako isklizavanje izvan profesionalnog standarda smatrati neprihvatljivim i početi principijelno sankcionirati. Jer svaki put kad to izostane onda političke i svjetonazorske preferencije počinju bujati iz programa i to umanjuje našu vjerodostojnost i povjerenje. Gledatelji nisu blesavi, oni ne žele gledati lijeve i desne emisije, ili ova i ona svjetonazorska navijanja.
Neki kolege s HTV-a toliko su ogrezli u tome da se njihova vjerodostojnost više ne može vratiti.
Ima i takvih, ali iz svoje pozicije ne mogu i neću o tome suditi na brzinu i paušalno. Svaki čovjek je slučaj za sebe. Ono što nam je zajedničko neki su standardi kojih se moramo držati, pa sam svaki slučaj neprofesionalnog rada ili ponašanja dužan analizirati, procijeniti i, ako je potrebno, sankcionirati. I to točno onako kako mi to nalažu interne procedure, a ne prema tome sviđa li mi se netko više ili manje, pripada li mom svjetonazoru, ili je kolega iz škole.
Sad imamo slučaj Elizabete Gojan čije su vođenje emisije Inauguracija mnogi napali, a pobunu u kući pokrenula je Hloverka Novak Srzić. Je li baš Hloverka ta koja drugima treba držati lekcije o profesionalizmu?
Ne bih paušalno tvrdio ni o kome ništa. To nije stvar diplomacije nego profesionalnog poštenja. Ta peticija koja je pokrenuta, pogrešna je. Nije nelegalna, već je nelegitimna zato što nije trebala biti upućena Programskom vijeću, nego nadređenima. Svih četiri i pol milijuna Hrvata mogu prigovarati HRT-u kako god žele, jedino nas 3000 zaposlenika ima privilegiju na rad HRT-a utjecati iznutra. Svaki zaposlenik koji uoči neki problem, propust, skandal u programu ili bilo gdje u kući, pozvan je, rekao bih i dužan, na njega ukazati nadređenima. Ako se ne dobije argumentiran odgovor od svih nadređenih u lancu, onda se s prigovorom ide do glavnog ravnatelja. Onda u Sabor. Dakle, ova je peticija trebala biti poslana rukovoditeljici IMS-a, glavnom uredniku HTV1, meni...
Vezano uz rejting HDZ-a, mnogi će situaciju na HRT-u opisati kao jačanje desne HTV-ove struje, nad onom lijevom. A gdje su tu profesionalci?
Profesionalci su oni kojima se okružujem, s kojima radim i koji će na kraju prevladati, pobijediti i jedini opstati.
Tri puta morali ste se posuti pepelom. Zbog praćenja Bandićeva uhićenja gledali ste u pod od srama, HTV-ova izborna sučeljavanja ocijenjena su najlošijima, u emisiji Inauguracija i sami ste priznali profesionalne propuste. Kako vam se sve to moglo dogoditi?
Vrlo jednostavno. Zapovjedno sam odgovoran za preko 700 emisija koje se emitiraju 24 sata dnevno na 17 platformi. Tri slučaja koja spominjete nisu ista ni na koji način. Praćenje uhićenja Bandića bila je posljedica organizacijskog urušavanja IMS-a nakon kojeg sam izvukao određene pouke i brzo povukao neke odlučne poteze, tako da smo kasnije prijenos inauguracije odradili besprijekorno. U tom smislu je od Bandićeva uhićenja do emisije Inauguracija učinjen značajan pozitivan pomak, koji je pak "zglajzao" na drugim stvarima. A osvježeni format sučeljavanja bio je moja urednička odluka i moj izbor.
Je li to bio neuspjeli eksperiment?
Ne bih to tako rekao. Istraživanja su nam pokazala da smo prvi put takvom sadržaju privukli i mlađu populaciju, što je doprinos razvoju političke kulture mladih. Istina je da su me zbog angažmana Danijele Trbović kao moderatorice dežurni kritičari slavodobitno proglasili kretenom koji želi poniziti instituciju predsjedničkih izbora i sve pretvorili u zabavu i kviz, što nije točno, jer pogledate li nepristrano vidite da to uopće nije bila ni zabava ni kviz, nego temeljit, upućen, profesionalan i dinamičan program fokusiran na predstavljanje kandidata i njihovih programa.
HDZ je prebrojavao sekunde i optužio HTV da je favorizirao Josipovića. To je na Vijeću ustvrdio i Jozo Barišić rekavši da se jedino Josipovića nije propitkivalo, recimo preko ZAMP-a.
Jako mi je žao što kolega Barišić od 1. rujna kada sam stupio na dužnost pa do početka kampanje nije pripremio, istražio i kritički obradio temu o ulozi, utjecaju, čemu god, tadašnjeg predsjednika Josipovića u ZAMP-u, jer ga nikada ničim nisam u tome priječio. Još mi je više žao da Barišić kao član Vijeća očigledno ne zna ili ne razumije da HRT jedini podliježe rigoroznim pravilima praćenja izborne kampanje tijekom koje nije dozvoljeno ništa osim predstavljanja aktivnosti kandidata i sučeljavanja. Ali, bolje da šutim.
Saša Milošević reče da mu se ovo što se sad događa čini kao pokušaj preuzimanja još jedne institucije.
Dolaskom glavnog ravnatelja niti je itko preuzeo ovu televiziju, osim u smislu u kojem je njegov program usvojen u Saboru, niti očekujem da će novi ravnatelj, kada naši mandati isteknu, opet preuzimati tu televiziju. Pa nije ovo Bastilja, ovo je ubogo Prisavlje. To što se preko leđa HRT-a uporno vodi politička borba smatram poraznim ne za HRT nego za političke elite. To je i medijski nepismeno, jer je, Bogu hvala, čak i naša mala hrvatska medijska scena dovoljno pluralna da se javno mnijenje više ne oblikuje isključivo kroz Dnevnik HRT-a. U situaciji kad ih imate najmanje tri želite mene i sebe uvjeriti kako je za vaš uspjeh na izborima presudno jeste li bili u našem Dnevniku prva ili druga vijest? Patetično. A i to prebrojavanje minutaže... Pa svaki medijski profesionalac zna kako se i s deset puta manjom minutažom, ako je pravilno pakirana, može postići neusporedivo veći efekt. Ali ni to ne može presudno utjecati na izbore. To je isto kao i s gledanošću. Ona nije presudna, ali opet busati se u prsa kako nam nije važna, suludo je.
Tu vrludate. Ovisno o rezultatu, nekad se na gledanost pozivate, a nekad pak umanjujete njen značaj.
Postojale su faze kad je gledanost na HRT-u bila obožavani totem i faze kad je bila parija, nešto nedostojno i vrijedno prezira. Opća gledanost je svakako jedan od kriterija kojima se vodimo, ali nikako ne jedini i ne najvažniji. Puno je važnije dostižemo li nekim od ciljano proizvedenih sadržaja onu publiku kojoj je taj sadržaj namijenjen, kao i to je li ta publika zadovoljna tim sadržajem, je li on dovoljno kvalitetan. Nitko ne očekuje da emisija o filozofiji fizike bude gledana kao tekma hrvatske reprezentacije, ali je jako važno da ta rasprava bude kvalitetna kao i da taj prijenos bude vrhunski odrađen. Mi ne špekuliramo s gledanošću. Ali u slučaju emisije Inauguracija istaknuli smo je zato što je bila ne samo jako dobra nego izvanredna. Naš prijenos gledalo je dva puta više gledatelja nego jednu televiziju s nacionalnom koncesijom i četiri puta više nego onu drugu.
Ipak ste se ispričali zbog propusta zbog kojih kriva nije samo Gojan. Preuzimate li i vi dio krivnje?
Naravno da preuzimam. I naravno da sam se ispričao. I ne, nisam pogazio vlastite riječi i povukao čestitku koju sam sutradan uputio timu od preko sto ljudi na čelu s Gojan koja je izvanredno odradila cijeli posao. Ali pritom i načinila neke značajne propuste, koje smo, temeljem neuobičajeno velikog broja pritužbi naših gledatelja, analizirali, utvrdili i sankcionirali. Ja odgovaram, i za to sam kriv ja.
Kako biste se onda kaznili?
Kao srednjovjekovni flagelanti, izbičevat ću sam sebe (smijeh). Postoji interna procedura koju ne bih dijelio s javnošću. Mi smo je proveli, ona je završena, mjere su poduzete i taj je slučaj iza nas. :: Elizabeti i Hloverki prijete otkazi jer su progovorile javno bez odobrenja nadređenih. Smije li se novinaru zabranjivati javno istupanje o onome što radi, posebice kada je napadnut, ili kada kritizira program?
Ne mogu komentirati taj slučaj iz istog razloga kao što ga ne može komentirati nitko iz kuće. To je stvar interne procedure i kada ona bude gotova javnost će o svemu biti obaviještena. No nigdje ne stoji da zaposlenici HRT-a ne mogu javno istupati, oni samo moraju biti spremni snositi odgovornost za svoje istupe. A običaj da se nadređene prethodno izvijesti o namjeri istupanja, kad god je moguće, posljedica je želje da se promocijom HRT-a upravlja sustavno. Dozvola se treba tražiti kako bi se znalo tko, kada i gdje istupa povodom čega.
Zašto ste uveli proljetnu shemu?
Zato što je to najnormalnija i najuobičajenija stvar na svijetu. Proces izgradnje stabilne organizacije programskih sadržaja, sheme, proces je koji traje i ima svoje precizne zakonitosti. Kako cijela kuća postoji zbog programa i proizlazi iz programa logično je da moramo stabilizirati i usustaviti shemu po slotovima i po žanrovima. To je vrlo ozbiljan, složen posao koji uključuje puno promišljanja, istraživanja i stotine raznih faktora koje morati uzimati u obzir.
I što su istraživanja pokazala o pomicanju termina Dnevnika, duljini trajanja i uvođenju voditeljskog para?
Nismo gledatelje pitali jeste li za promjene u Dnevniku, već smo u te promjene krenuli na temelju istraživanja kretanja publike prema sadržaju. Pokazalo se da smo bili u pravu i da je bolje za ovakav sadržaj da ide ranije.
Nije li problem Dnevnika - sadržaj?
Sadržaj svakako, i na njemu tek počinjemo raditi. Ali naš Dnevnik je i prije bio jako dobar. A pitanje promjene termina prikazano je kao ne znam kakva revolucija, kao zadiranje u svijetlu tradiciju, u brend, u temeljne vrijednosti HRT-a. To su sve potpune besmislice. Za šest mjeseci više nikome neće biti važno, niti će se sjećati da je Dnevnik ikada išao u pola osam. A i ta priča s voditeljskim parom kojim HRT navodno kopira konkurenciju. Kao da je konkurencija izumila voditeljski par? Također besmislice. Taj koncept u newsu postoji više od 60 godina. Procijenili smo da nam parovi vraćaju dinamiku, da njihovim vođenjem triju emisija dnevno svemu dajemo vidljivu te lako razumljivu i prijemčivu logiku. Naš uzor je samo i isključivo naša vlastita velika tradicija. I BBC, naravno.
Što ako te promjene ne izazovu nikakvo povećanje gledanosti?
U ovih nekoliko dana jesu. I to značajno, ali prerano je da o tome govorimo ozbiljno. No mi to i nismo radili zbog veće gledanosti, već zbog logike organizacije cijele sheme. Gledanošću Dnevnika se ne zamaramo, nego izgradnjom njegovog novog formata, kvalitete, sadržaja. Ne bude li gledanosti, znači da nismo radili dobro, a ne da je termin pogrešan. I zato je ova međushema bila potrebna jer je ona okvir u kojem će smjeru ići nova jesenska shema, ona koja bi trebala artikulirati organizaciju programskih sadržaja za godine pred nama.
Zbog svega, hoće li najviše "kopanja" biti potrebno unutar IMS-a?
IMS je svakako pod najvećim povećalom javnosti, svih javnosti. Vjerodostojnost i kvaliteta njegovih proizvoda puno je važnija za opći dojam o HRT-u od npr. izvanrednih produkcijskih odjela znanstvenog ili dokumentarnog programa. To je pogrešno, ali što možemo, tako je kako je. Na taj smo pritisak naviknuli, on otežava i usporava uspostavu modernog, kvalitetnog, vjerodostojnog multimedijalnog informativnog servisa, ali nećemo odustati. Često mi se prigovara da stalno mijenjamo smjer, urednike, ali ne mislim odgovarati za ono što se zbivalo prije mene. Lamija Alečković koja je sada na čelu IMS-a moj je prvi i zadnji izbor. Ni voditelje u Dnevniku nismo mijenjali, ostali su. Pokušavam stvoriti neki kontinuitet.
Hoće li biti vremena? Parlamentarni izbori će, a promijeni li se vlast obično slijedi i promjena vodstva HRT-a.
Nije stvar u tome. Ni na koji način svoj rad ne podređujem činjenici da se s promjenom vlasti obično mijenja ukupno vodstvo kuće. Moj je mandat vezan uz mandat glavnog ravnatelja i očekujem da ćemo ga završiti do kraja. Ne vidim zašto to ne bi bilo tako. Prekine li se naš mandat prije toga to će morati biti zbog nekog vrlo jasnog i velikog razloga. Ali o tome stvarno ne bih spekulirao. Puno je važnije da nakon ovog mandata onaj tko bude u prilici voditi HRT nastavi tamo gdje je ova ekipa stala. Kontinuitet, jasan smjer, to je najvažnije.
Bili ste Radmanov protukandidat za glavnog ravnatelja i u programu ste naveli niz revolucionarnih namjera: godišnje pet-šest dramskih serija, 10-12 filmova, broj zaposlenih 1200... Sve je nalik nizu političkih izbornih obećanja za koja se zna da su teško ostvariva. Jeste li pretjerali sa svim tim idejama?
Nisam nimalo pretjerao i to nisu bila nerealna predizborna obećanja jer nisam političar već TV profesionalac. Ali nezgodno mi je govoriti o svom programu jer sam ovdje da provodim program izabranog glavnog ravnatelja. O tome da su ta dva programa strukturalno ista, samo što se razlikuju u brzini provedbe, govori činjenica da Goran i ja sad izvrsno surađujemo na istom cilju. Famozna brojka od 1200 ljudi iz mog programa kojom se baratalo van konteksta da bi me se prikazalo kao bešćutnog neoliberalnog divljaka koji dvije trećine HRT-a želi baciti na ulicu preuzeta je iz danskog modela. Kod nas radno zakonodavstvo poznaje samo jedan oblik rada, radni odnos, a kod njih imate 5-6 raznih vrsta stalnog samozapošljavanja. U razvijenim zemljama usporedivim s nama, poput Danske, imate jednako zaštićene ljudi koji su "freelanceri" i koji su projektno angažirani, a tržište javne televizije jako je veliko tako da ih ono sve okuplja i hrani, ali ne po principu jednom zaposlen uvijek zaposlen, nego projektno. Osim brojke od 1200 ljudi u mom programu piše i to da bi bilo angažirano i oko 5000-6000 stalnih vanjskih suradnika. Po projektima. To je ta famozna "vanjska produkcija" koju prisavski preživači pristojbe smatraju remetilačkim faktorom. HRT je javna ustanova koja je dužna njegovati, razvijati, obrazovati i poticati ljude u audiovizualnom izražavanju. Naš cilj je prvenstveno proizvodnja sadržaja. I dok mene budete ovdje gledali, sviđalo se to nekome ili ne, bit će mi svejedno je li neki program proizveden "unutra" ili u neovisnoj produkciji.
Nedavno ste se u Pepermintu družili s Tedeschijem, Vujčićem i Milanovićem. Jeste li vi jedan od Pepermint boysa?
Boy svakako više nisam. Ta "Pepermint" priča je medijska konstrukcija. S velikim brojem ljudi koji dođu na Emilov božićni party prijatelj sam preko 30 godina. No to nema nikakve veze s mojim poslom. To nije nikakav kružok, tamo se okupimo jednom godišnje. A Zorana Milanovića vidio sam dvaput u životu, baš na tim okupljanjima. Puno bolje privatno poznajem neke druge političare. Neću reći koje.
Vaš otac Anđelko bio je posljednji čelnik Sabora u bivšem sustavu. Neki će reći da ste bili pripadnik zlatne socijalističke mladeži. Dira li vas to?
Ni najmanje, naprotiv. Što se tiče mog oca, on je u trajnom vlasništvu povijesne fusnote da je potpisao prve višestranačke izbore u modernoj hrvatskoj povijesti. Što se tiče zlatne socijalističke mladeži, da, smatram se njezinim pripadnikom, s tom značajnom razlikom da je njoj pripadala cijela moja generacija. Svi mi. Jedine stvarne točke razdora u to vrijeme nisu bile ni socijalne, ni političke, ni svjetonazorske, ni nacionalne, nego slušaš li više Džonija ili Idole, Clashovce ili štajaznam Echo &the Bunnymen. Visili smo cijeli dan na Kavkazu i Zvečki, bili militantno apolitični, jako pretenciozni i pametni, svatko je imao bend ili pisao u Poletu, ili oboje. Uglavnom, ni po čemu nisam bio osobno privilegiran, osim po sretnoj okolnosti da su te, u suštini sivo-smeđe 80-te, bile moje formativne godine. Sve ono što je kasnije došlo, pod tim velikim idiličnim novovalnim staklenim zvonom, zaista nismo ni slutili. Sada mi to izgleda kao san.
Nismo ga ni zapamtili.