Opet je počelo odbrojavanje za lustraciju nad ostacima komunizma koju nijedna vlast u Hrvatskoj od osnivanja današnje države nije htjela, nije smjela ili nije znala provesti. Nije sigurno ni sada da bi iz toga sjemena, koje je nedavno opet proklijalo uz vatromet novih/starih obećanja o kazni i zločinu, moglo biti ikakvog novog ploda. Vrijeme, jednostavno, čini svoje: sa svakim novim danom zakašnjenje je sve veće, svjedoka sve manje, proces čišćenja sve delikatniji, sve očitije sumnje u opravdanost takve operacije visokoga napona poslije mnogo propuštenih prilika, a politička volja toliko (s)krenula udesno da nema većih izgleda da nametne svoje pročistače savjesti kao državni standard za odnos prema prošlom režimu i njegovim javnim djelatnicima. Suditi ljudima pred porotnicima moralnoga reda, koliko god izgledalo opravdano i potrebno, zbog svega toga postaje sve teže i rizičnije; suditi sistemu nema više nekadašnju političku vrijednost jer je komunizam najbolje sam sebe osudio: nije mogao osigurati ljudima slobodu i standard pa se srušio takoreći bez borbe.
Tko bi krenuo provoditi naknadnu lustraciju nad jednom mrtvom političkom epohom, koju je povijest osudila i povukla na dno, i nad njenim javnim akterima, koji u međuvremenu blago i u miru naseljavaju drugi svijet, taj se mora na prvome koraku suočiti s preprekom koju je postavio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman kad je na listi prioriteta, uz sam oltar domovine, sebi s desne i s lijeve strane, postavio božicu pomirbe, a ne ratnika lustracije (kojeg su toliko prizivali protivnici i žrtve komunizma). Tuđmanova državnička volja, ili njegova politička moć, dominirali su prvo desetljeće hrvatske neovisnosti, krojeći sudbinu države i njenih državljana, toliko da su se pristaše lustracije morali povlačiti na rezervne položaje s kojih nisu mogli ništa promijeniti na planu kohabitacije triju sastavnica HDZ-ovskoga pokreta, u koji su se, uime hrvatske ljevice, uselili masovno bivši komunisti. Jesu li oni mogli izbjeći lustraciju da je do lustracije ikad došlo? Ili je lustracija toliko odgađana da ne bi počela od njih?
Atmosfera “lova na vještice”
Moćni hrvatski poglavar nije maknuo ni malim prstom svoga velikoga autoriteta da bi njegovi pristaše u praskozorje raspada Jugoslavije mogli otvarati ždrijelo “komunističkoj aždaji“ i provjeriti zube kojima je grizla svoje žrtve. Je li kao povjesničar znao da je prošlost “divljina ispunjena užasima“, da je svaki, osobito naknadni, obračun kao slon Victora Hugoa koji “ne gleda gdje će staviti šapu“, pa kao političar nije s nje htio skidati zaštitnu ogradu dok mu je u perspektivi stajala sasvim druga “domaća zadaća“ zidanja nacionalne države; za tu mu je misiju trebao nacionalni konsenzus iz Domovinskog vrata, a ne nova podjela iz poraća. U takvoj je postelji, u pelenama nečiste prošlosti, izrastalo dijete hrvatskoga pomirenja, koje su prigrlile mnoge političke majke, svaka iz svoga računa, neke i iz srca. Tuđmanovo naslijeđe pomirenja obvezuje njegove današnje nasljednike, s obzirom na njihove javne iskaze vjernosti, da ne ruše spomenik ispod kojeg se okupljaju; istodobno ih opterećuje, ako bi htjeli odstupati od nekih njegovih postulata (kakav je, recimo, nacionalno pomirenje), na koje se neki novovjernici religijski kunu a da ne uvažavaju, možda neki i ne razumiju, složenu teologiju njegove pomirbene vjere. U svakom slučaju, ljudi s vrhova vlasti morat će se dogovoriti što hoće i što žele jer politička većina ne može funkcionirati ni na tom osjetljivom terenu dok jedni udaraju u klin lustracije, a drugi u ploču pomirenja. Inače će se kakofonija sve više potvrđivati kao stalno stanje sadašnje hrvatske vlasti, kao oznaka njene nezrelosti, ili nespremnosti da odgovorno upravlja državom. Zasad je to prvi dojam; nastavi li se, postat će trajna loša slika.
Može li se mehanizam lustracije uopće pokrenuti, nastave li ga pokretati ljudi iz politike koje sustiže njihova vlastita politička prošlost (kao što je to sve više slučaj s ministrom kulture) i ako se program lustracije priprema pod sloganom “za dom spremni“, dakle s planom da jedna ideologija sudi drugoj i da jedno zlo trijumfira nad drugim zlom. Pronađu li zagovornici “čišćenja (od) grijeha“ formulu po kojoj mogu imati i ovce i novce, lustraciju koja će identificirati krivce za kršenje prava i slobode ljudi za vrijeme režima kome je to znala biti posljednja rupa na svirali, a neće ugroziti pozitivne efekte politike pomirenja ni izazvati nove frakture u političkome društvu, svi bi na kraju mogli biti na dobitku. Možda je to i moguće proizvesti u kakvoj epruveti, teško u (složenome) društvu različitih interesa i uvjerenja. Prije nego što krenu u istraživačku ekspediciju kopanja po crnim stranama komunizma, vođe projekta suočit će se s intrigantnim pitanjem koje visi u zraku na sam spomen lustracije: ne podvrgavaju li na taj način “čišćenju od grijeha“ i samu Tuđmanovu politike pomirenja (u strožoj varijanti i samoga Tuđmana)? Da je izvedena na vrijeme, lustracija bi proizvela puno više koristi nego štete – pojačala bi osjećaj ravnopravnosti “starih“ i “novih kadrova“, smanjila nagone za revanšom i smirila političke napetosti; da se uspjela, ili da još uspije, ukrcati na posljednji vagon koji debelo kasni za vremenom na nedovršenoj pruzi državnih prioriteta, izazvao bi sada više štete – atmosferu “lova na vještice“, nesigurnosti, podjela i straha. S te je strane dobar znak što vodstvo HDZ-a ne napušta početne pozicije svoga osnivača, usprkos novim okolnostima ili baš zbog njih. Jer, u zraku, a i na zemlji, nešto počinje mirisati po zlu; “tvrde glave“ i na hrvatskoj i na srpskoj strani, uzimaju u ruke šipke da provjere čija je glava tvrđa. Je li odustajanje od lustracije uvod u tolerantnije vrijeme i pozivnica za umnije i hladnije ponašanje u osjetljivim pitanjima odnosa većine i manjine. “Pogranični incidenti“ u Vukovaru i u Okučanima nisu bezazleni događaj da ne bi bio i problem politike, a ne samo policije.
Uvjeti nisu ispunjeni
Svaka nacija ima svoje trezore memorije i čuvare relikvija; kad su u Francuskoj, na kraju njihova francusko-francuskoga rata različiti ideološki kradljivci i politički džeparoši pokušavali provaliti u nacionalne trezore, da bi na političko tržište proturili lažne monete, Albert Camus je, da bi spriječio trijumf nasilja, napravio kratki kodeks za razlikovanje između dobra i zla – pravda, a ne vlast; moral, a ne politika; veličina zemlje, a ne njena dominacija! Kad se budu mogli dignuti na tu razinu moralnosti, biti iznad puke političke korisnosti, kad ih ne bude poticala ideologija, nego istina (koliko god bila daleko da je za njom morala biti “vjekovima raspisana potjernica“), naši zagovornici lustracije mogli bi mirno spavati, čak i ako se ne izbore za svoje ideale. Uvjerit će se da je takva lustracija potrebna, čak i ako ostane praktički nemoguća, ili teško provediva, s obzirom na dugi protok vremena.
Da je htio sam provesti lustraciju, predsjednik Tuđman imao je za to dvije dobre prilike, a ni jednu nije (is)koristio: prvu je propustio 1990. godine, na samome početku svoje vlasti, kad je s HDZ-om počeo borbu za izlazak Hrvatske iz Jugoslavije i za stvaranje hrvatske države – imao je slobodne ruke da obriše pod predstavnicima staroga režima, a on je s njima radije stvarao pakt nego ulazio u otvoreni rat; drugu nije (is)koristio 1997. godine, kad je vojnim pa diplomatskim sredstvima zaokružio proces državnoga osamostaljenja, i mirne duše mogao od bivših vlasti tražiti da karte stave na stol, a da njegova vlast odluči tko (ne) smije dalje kartati. Ništa ga nije sprečavalo da pridruži Hrvatsku tranzicijskim zemljama koje su podvlačile crtu ispod svoje komunističke prošlosti. Ipak se nije odlučio za lustraciju: prvi mu je put bilo prerizično otvarati hrvatsko-hrvatski obračun kad je postajalo bjelodano da se u Beogradu u liku Slobodana Miloševića spajaju dva opasna ratnika, Bismarck i Hitler; da je pustio da se potuku “crveni“ i “crni“ Hrvat (u političkom, ne samo etničkom smislu), mogao je lako izračunati tko bi se sve našao na podu i predvidjeti da bi Miloševićeve horde, koje su od Gazimestana bile u stalnome pokretu, došle pokupiti žrtve i proglasiti veliku Srbiju. Drugi je put hrvatski predsjednik s osjećajem političkoga pobjednika pokazivao znakove velikodušnosti, izazvane i od međunarodnih krugova koji su mu nametnuli široku aboliciju za tek završeni Domovinski rat; kako je mogao voditi politiku dvostrukih mjerila, politički dijeliti većinski narod po crti njegove ideološke prošlosti, a žmiriti pred dojučerašnjim pobunjenicima protiv hrvatske države, u koju je on uložio sve, bez ostatka! Zato je opet izabrao kompromis, da ne bi na kocku stavljao vlast koju je volio koliko i Hrvatsku, kojom je vladao kao da mu je od samoga Boga dana na upravljanje.
Za svaku lustraciju trebaju prije svega jaka vlast, da je može nametnuti, čisti računi, da je nitko ne može osporiti, i jasna situacija, da nema velikog rizika. Hrvatska je s Tuđmanom na čelu imala jaku, nekad i prejaku vlast, nesređene račune, a posve nejasnu situaciju. Nije, dakle, ispunjavala sve uvjete da lustraciju može provesti bez komplikacija. Za razliku od drugih tranzicijskih zemalja, koje su provodile “baršunastu“ ili drugačije zvane demokratske revolucije, bez ikakva otpora pristaša “staroga režima“, u Hrvatskoj su dvije revolucije došle odjednom: promjena sistema i promjena države.
Slično su prošli Česi i Slovaci, ali oni su imali u Hradčanima Vaclava Havela koji je prepoznao aspiracije manjega naroda i organizirao mirni razlaz (sam u knjizi “Govoreći istinu“ kaže da su odnosi među njima poslije razlaza postali bolji nego što su ikad prije bili); u Beogradu nije bilo ni političke volje ni ličnosti koja bi priznala aspiracije drugim narodima na neovisnost, a jugoslavenski problem riješila bez upotrebe sile i bez rata. Kao nekadašnji vojnik, političar Franjo Tuđman znao je što sve može sila, ponekad više od uma, pa lustracijom nije htio ohrabrivati “ideološke snajperiste“ da lovom na “crvene aždaje“ proizvode nasilje i destabiliziraju već destabilizirani politički prostor na kome je uspješno dizao novu državu.
Ako stvarno psi ne laju zbog sela nego zbog sebe, je li i prvi hrvatski predsjednik, kad je odgađao lustraciju, mislio na sebe i na svoju prošlost, s koje je, objektivno gledajući, skidao prašinu “kolaboracije“ kad je gubio lukrativne položaje i odlazio u zatvore. U strogo sektaškoj logici, koja se potpisuje sa “za dom spremni“, i Tuđmanova bi biografija mogla biti podložna “pročišćavanju“: antikomunistima, jer je bio u članstvu Partije (dok ga nisu isključili), a proustašama, jer je sudjelovao u antifašističkom pokretu, s kojim se oni teško mire, ne samo zato što je bio komunistički intoniran, nego i zato što je porazio jednu drugu državu (koja bi pala i bez toga, samo s težim posljedicama za Hrvatsku i za Hrvate). Iskustvo s češko-francuskim piscem Milanom Kunderom pokazuje da dugove prošlosti ne treba prerano otpisivati, čak ni u zemlji koja je prošla uspješnu lustracijsku tranziciju: njega su neki praški književni junoši pokušavali kompromitirati zbog navodne suradnje s policijom u vrijeme svoje (političke) mladosti kad je još vjerovao u socijalizam s ljudskim licem. Da nije bilo političkog i književnog autoriteta Vaclava Havela, ni njegove volje da stane na put kradljivcima tuđe prošlosti ni da zaboravi staru polemiku sa svojim kolegom koji nije htio potpisati ni Povelju 77, ni peticiju za njegovo oslobođenje iz zatvora, vjerojatno bi “špijun“ Kundera gurnuo u drugi plan slavnog pisca “Šale“ i desetaka drugih romana.
Lustracija nije, dakle, vještina crno-bijelog preslagivanja, manihejska podjela na svijet zločinaca i svijet žrtava, iako su postojali i žrtve i zločinci, što bi lustracijom, da je na vrijeme provedena, trebalo utvrditi i odvojiti. Nije ju ni danas nigdje lako kontrolirati, kao što to potvrđuju sasvim svježe informacije iz Poljske, gdje se populistička vlast na gotovo gerilski način obračunava s ikonom tamošnje demokratske tranzicije Lechom Walesom, zato što se usudio posumnjati u demokratski karakter nove vlasti. Neočekivani dokaz da lustracija, kao i frustracija, funkcionira na principu tekuće trake, ako se na vrijeme ne isključi: ubaci se “sirovina“ i ona melje. Doza morala u (nemoralnoj) politici tako se krivom i nekontroliranom upotrebom pretvara u svoju suprotnost, u Camusovo “divljaštvo koje nikad nije privremeno“.
Najava da se radi na zakonu o lustraciji utoliko je dobar znak što bi unio reda u prostor koji ne izgleda sređeno, otkako se s počecima hrvatske države počelo govoriti i o lustraciji. Zakon ipak ne rješava sve; nije nepoznato da zakon i ubija ni tko mu je bio prva žrtva: sam Krist, za one koji to ne znaju.
Hoće li vatromet s lustracijom doživjeti sudbinu svakoga drugoga vatrometa – da kratko obasja i da poslije njega ne ostane ništa?
>> 'Lustracija u sudstvu je trebala biti napravljena 90-ih godina'
Bez obzira na razloge zbog kojih lustracija dosad nije napravljena, a o kojima bi se dalo raspravljati (i sigurno hoće), i bez obzira na četvrt stoljeća koliko je prošlo od uspostave Hrvatske države, nju bi trebalo napraviti. Pitanje je: Kako? Prije svega konačnom i jasnom osudom bivšeg režima. Kao što vidite, Galiću, govorim o bivšem režimu, a ne o osudi komunizma koji Vi "zgodno" podvaljujete. Kakav komunizam, Galiću? Zar smo u Jugoslaviji imali komunizam? Nismo. Jesmo li, barem, imali socijalizam? Ne, nismo. Ono što smo imali, to je bila vladavina jednog sloja ljudi, jedne kaste, da se tako izrazim, koja je svoje ljude imala na svim iole važnijim pozicijama u društvu, koja je određivala koje će se povijesne činjenice učiti, koje će se prešutjeti, a koje krivotvoriti, koja je prisvojila borbu ljudi na području Jugoslavije protiv okupatora, proglasila je svojim lenom i njome skrivala i pokrivala vlastite zločine i vlastitu diktaturu. I koja je istovremeno na svemu tome odlično, bogato živjela. Mi smo, Galiću, imali u toj bivšoj državi diktaturu: imali smo jedan totalitaran sistem koji je ubijao, zatvarao i progonio svoje političke neistomišljenike, a nagrađivao doušnike, cinkaroše, nasilnike i pokvarenjake svake vrste - pod uvjetom da su mu služili. Bio je to sistem koji je imao puni nadzor nad medijima, koji nije dozvoljavao da se o njegovim zločinima i totalitarnoj naravi govori, koji je njegovao lažnu sliku ispravnosti, podržavao kult vođe i stvarao mitove o svojoj ulozi u 2. svjetskom ratu te velik broj ljudi držao u onom stanju koje se naziva ispranim mozgom, iako je puno bolji naziv "stockholmski sindrom". Taj je totalitarni sustav trajao 45 godina, držao je u svojim rukama u potpunosti obrazovni sustav i imao je sredstva i metode kojima je djelovao na ljude. Taj totalitarni sustav bivšeg režima treba jasno i glasno osuditi. Isto tako treba osuditi sve njegove nositelje, počevši s titom pa nadalje. To dosad još nije napravljeno, jer da jest ne bi za mandata bivšeg predsjednika titova bista mogla stajati na Pantovčaku i ne bi jedan veliki broj ljudi i danas mogao javno veličati taj režim i tita kao osobu koja je najodgovornija za njega. Ono što je nakon toga potrebno jest otvaranje Ureda koji će istraživati zločine tog režima i raditi na popisu njegovih žrtava i stratišta - a koji je dosad dva puta bio ugašen, prvi put dolaskom SDP-a s Ivicom Račanom na na vlast, a drugi put ponovnim dolaskom SDP-a, ali ovaj put sa Zoranom Milanovićem na vlast. Dalje, treba riječima osuditi sve one koji su surađivali s tim režimom, potrebno je otvoriti njegove arhive istražiteljima i građanima na zahtjev, potrebno je ustanoviti posebnu komisiju pri DORH-u koja bi zaprimala prijave, svjedočenja i dokumente protiv ljudi koji su ubijali za taj režim ili naređivali politička ubojstva. Dalje, potrebno je jasno reći da ljudi koji su bili dio tajnih službi tog režima kao i oni koji su bili nositelji funkcija u medijima i time zaduženi za medijske manipulacije, laži u korist režima i zatiranje slobode govora ne mogu više raditi u medijima u našoj zemlji, bilo javnima bilo privatnima, te ne mogu također raditi i na bilo kojoj državnoj fukciji i u državnoj službi. Također, takvi ljudi ne mogu raditi u sustavu obrazovanja i znanosti i ne mogu imati pravo sudjelovanja u donošenju obrazovanih programa. Iznimka se može napraviti za one među tim ljudima koji su na izniman način dokazali lojalnost Hrvatskoj državi i koji su se time odrekli bivšeg totalitarnog režima (ali uz uvjet da u njemu nisu ubijali ili naređivali ubojstva protivnika režima).To je ono što treba napraviti - to je lustracija koja je prijeko potrebna za ozdravljenje našeg društva.