Zakon o konverziji kredita iz švicarskih franaka u eure najveći je kostur iz ormara Vlade premijera Zorana Milanovića.
Trenutačno, dominantno raspoloženje u javnosti je takvo da se taj zakon čini najpravednijim potezom i uspjehom. Svatko tko se usudi tvrditi suprotno dolazi u opasnost da bude proglašen agentom stranih banaka. Osim toga, zakon je usvojen jednoglasno u Saboru, tako da ga je, držimo li se još nakratko konvencionalne mudrosti, pretjerano nazvati kosturom iz ormara jedne političke opcije i pretjerano ga je proglašavati pogreškom jer kako može biti pogrešno nešto za što su svi zastupnici digli ruke. No dvosjekli mač koji visi nad tim zakonom, a zapravo visi nad poreznim obveznicima, podsjeća nas da postoji neka suštinska greška. Dvosjekli mač očituje se u dva pravna postupka koja se pokreću protiv tog zakona. Zapravo postoje tri, jer i Ustavni sud RH odlučuje o ustavnosti, ali ova dva se pokreću pred međunarodnim sudištima. U prvom Europska komisija tvrdi da zakon o konverziji krši pravo Unije i slobodu kretanja kapitala u EU i spremna je s takvom tvrdnjom tužiti Hrvatsku Sudu Europske unije u Luksemburgu. U drugom, zasebnom pravnom postupku koji nema veze s EU, austrijska podružnica talijanske grupe UniCredit i Zagrebačka banka tuže Hrvatsku arbitražnom sudu u Washingtonu, koristeći kao pravnu podlogu Sporazum o zaštiti ulaganja između Austrije i Hrvatske.
To su dvije različite stvari. Kod ove druge, arbitražnog postupka, mišljenje Europske komisije ide u prilog Hrvatskoj jer EK smatra da sporazumi poput tog austrijsko-hrvatskog sami po sebi krše pravo EU i trebaju biti stavljeni izvan snage, a arbitražni postupci koje takvi sporazumi predviđaju također, smatra EK, nisu pravno valjani. No takvo mišljenje EK ne znači automatski da je tužba UniCredita blef ili da arbitraža u Washingtonu neće zaista biti pokrenuta jer sporazum je na snazi dok ga Austrija i Hrvatska ne ponište, što se još nije dogodilo.
Osim toga, stav EK koji nam ide u prilog oko arbitraže slaba je utjeha ako EK istovremeno ima stav koji nam ne ide u prilog, a to je stav da hrvatski zakon krši pravo EU. Moguće je da će hrvatska Vlada uspjeti razuvjeriti Komisiju, i pismo koje je iz Banskih dvora poslano prošli tjedan u Bruxelles pokušava natjerati Komisiju da pokaže razumijevanje za specifičan hrvatski zakon. Neki od argumenata koji se koriste u tom hrvatskom pismu su takvi da, vjerojatno, podsjećaju na činjenicu da banke ne samo da nisu pružale punu informaciju klijentima o rizicima koji se kriju u kreditima u švicarskim francima nego su ih nagovarale na upravo takve kredite, a u nekim slučajevima navodno i uvjetovale davanje kredita time da mora biti denomiran u švicarskim francima. Moguće je, dakle, da će Hrvatska uspjeti uvjeriti Komisiju da ne pokreće tužbu pred Sudom EU, ali argumenti koje koristi Komisija dovoljno su snažni da ih treba primiti na znanje ozbiljno, bez populizma i političkih strasti.
Iz perspektive prava EU, hrvatski zakon o konverziji ima dvije suštinske pogreške. Prvo, retroaktivnost. Europska direktiva iz 2014. omogućuje državama članicama da strože reguliraju kredite u stranoj valuti, ali pod uvjetom da se takvi propisi ne primjenjuju retroaktivno. Hrvatski zakon djeluje retroaktivno. I drugo, neproporcionalnost. Komisiju zabrinjava to što je sav trošak konverzije prebačen na banke bez obzira na različite okolnosti u kojima se nalaze dužnici. I Europska središnja banka savjetovala je, u rujnu 2015., uoči glasanja u Saboru, da pravo na konverziju bude povezano sa stvarnim prihodovnim stanjem dužnika. Savjet nije poslušan. Bez socijalnog kriterija, pravo na konverziju ostvarili su i najsiromašniji, kojima je opravdano pomoći, i najbogatiji, kojima zapravo nije prijetilo upadanje u dužničku krizu.
Ni Mađarska ni Poljska nisu svoje zakone o konverziji donosile tako kao Hrvatska, koja ga je donijela s retroaktivnom primjenom, bez analize učinka zakona, bez analize svih ili barem većine kreditnih partija, bez socijalnog kriterija, bez sporazuma s bankama… Zakon je jednoglasno podržan u Saboru jer je nametnuta polarizirajuća javna rasprava: tko je protiv ovog zakona, taj radi u interesu banaka, a ne građana. U takvoj polarizaciji naravno da su svi digli ruke za. Jedini je sada problem u tome što se, ako i kad dođe do sudskih tužbi protiv RH u Washingtonu ili Luksemburgu, u slučaju gubitka spora može pokazati da glas za nije bio rad u interesu građana, nego protiv interesa poreznih obveznika. Zbog toga je taj zakon zapravo kostur iz ormara.
>> Vlada odgovorila EK oko konverzije. Petrov: Vlada će zaštititi interese građana
