Stojim na cesti pred zgradom u jednom zagrebačkom kvartu i razmišljam o čovjeku koji unutra čeka da se oglasi zvono na vratima i da mu netko kaže kako mora van iz stana. Ne znam još o kome razmišljam, ne znam je li unutra muškarac, žena ili obitelj, samo se nadam da neće biti djece. Ne znam ni hoće li taj netko ostati bez stana zato što ne može otplaćivati kredit ili zato što se bespravno uselio. Deložacija je zakazana za 11 sati. Došla sam pola sata ranije i, što je neobično za to doba dana, ispred zgrade nema prolaznika. Tišinu ometaju samo automobili koji prolaze cestom.
Osvrnem se desno i primjećujem parkirani policijski automobil. Dvojica policajaca sjede unutra i čekaju. Pitam se na koliko su oni već deložacija bili i o čemu razmišljaju. Za nekoliko minuta dolaze dva čovjeka. Zaustavljaju se malo dalje od ulaza i čekaju. I tiho razgovaraju. Kao da šapću. Pretpostavljam da će biti svjedoci ovrhe. Čekam sudske ovršitelje – i evo ih, stižu. Dvojica, jedan stariji, jedan mlađi, s rokovnikom u ruci. Instinktivno znam da su oni. Nagledali su se sigurno svačega, naslušali plača i zapomaganja izbačenih, nosili se s gnjevom i bijesom onih koji nisu htjeli izaći iz svoga doma. Lica su im mirna, ali ozbiljna. Na njima nema ni trunke nervoze. Prilazi mi stariji sudski ovršitelj, a mlađi odlazi prema policijskom automobilu. Pozdravljamo se. Šutim i čekam. Pitanja ću postavljati kasnije, kad deložacija završi. Sudski ovršitelj Neven Petković reći će mi sve što smatra potrebnim. Dok traje ovrha, tempo rečenica koje ćemo izmijeniti i trenutak u kojem je to moguće prepustit ću njemu. Ovršitelji na teren uvijek dolaze ranije jer bi, kaže Petković, svako kašnjenje bilo neozbiljno i neodgovorno. Njegov kolega još razgovora s policajcima. Kao da mi čita misli, Petković, voditelj sudskih ovršitelja u zagrebačkoj Palači pravde, kaže:
– Policija je zadužena za sigurnost i da ovrha protekne tako da se nikome ništa ne dogodi. Ni ovrhovoditelju, ni ovršeniku, ni sudskim ovršiteljima, ni susjedima... I odlično s njima surađujemo.
Otužni starac
Policija se priprema i prije deložacije procjenjuje eventualne opasnosti, ovisno o težini spisa i o tome tko je ovršenik. Prisutna je na svakoj deložaciji, nije to tako strogo zakonom propisano, ali takva je praksa.
– Očekuju se neugodnosti, ali u 95 posto slučajeva sve protekne u redu pa policija ne intervenira. Naše je najjače oružje nepristranost u provođenju sudske odluke i ljudski pristup prema ovršenicima. Velika većina njih nema ništa protiv nas osobno. Kad im sve objasnimo, shvaćaju da samo radimo svoj posao i pričaju nam svoje tužne životne priče. Socijala, branitelji, umirovljenici, samohrane majke... – tumači nam mirno Petković.
Hoće li i ovaj put sve proći mirno? Još nema ovrhovoditelja, bez kojeg se ne može provesti ovrha, nema ni bravara, ni kombija ili kamiona koji će isprazniti nečiji stan. Organizaciju i troškove njihova dolaska i izlaska na teren platit će ovrhovoditelj, koji će se poslije naplatiti od ovršenika ako bude išta imao na računu. Ovaj će put, doznajem, brat brata izbaciti iz stana, ne banka, grad ili država. Stiže i ovrhovoditeljev odvjetnik. Petković mi usput kaže da su manje tenzije kad se ne susretnu čovjek koji mora izaći van i onaj koji će ući unutra. Dolazi kombi, parkira se točno pred ulazom, vozač otvara stražnja vrata i ostavlja ih tako otvorena, spremna za ukrcaj nečijih stvari. Pomišljam kako je tužno da nečiji život može stati u kombi, premda su za onoga kome ne pripadaju to samo stvari. Dvojica policajaca koju minutu prije 11 sati kreću prema ulazu. Petković mi objašnjava da policija uvijek prva ulazi u zgradu kako bi izvidjela teren. Bravar malo kasni, ali jedan je od najboljih. Za njega kažu da nema vrata koja ne može otvoriti pa ga često angažira i MUP.
– Ne može svatko biti na ovrhama. Jednom smo imali bravara koji se tresao dok je 40 minuta pokušavao otvoriti vrata. Devedesetih je bilo najteže. Dočekale bi nas u stanovima bombe, plinske boce, jednom su na bravu spojili struju... – priča Petković. Djeluje kao čovjek koji je svašta iskusio. Ništa ga više ne može iznenaditi. Kao sudski ovršitelj nosi na plećima 30 godina rada u dvije države, u dva različita sustava, ali lice mu nije otvrdnulo na nevolje deložiranih. U njemu su nekako ravnomjerno raspoređeni čovjek i profesionalac. Petković minutu prije 11 sati daje znak da uđemo u zgradu. Hodamo stubištem u tišini i polako. Na hodniku ne srećemo nikoga, nitko neće svjedočiti izbacivanju susjeda. Gore, pred vratima stana, oslonjen laktom o dovratak stoji starac. U hodniku je gužva, policajci, ovršitelji, svjedoci, bravar, čovjek koji će iznijeti sve stvari iz stana ako ih starac nije sam odnio. Pokraj njega stoje policajci i sudski ovršitelj. Starac se doima nekako otužno, zbunjeno, kao da nije svjestan da je ovo završni čin i da više ne može ništa učiniti. Malo se ljulja na nogama kad se odmakne od vrata, pa se opet pridrži za njih. Ovršitelj uzima njegove podatke, a starac nevoljko surađuje. Objašnjava mu da će bravar zamijeniti bravu i da će on morati snositi troškove.
– Ali zašto, brava je dobra, negoduje starac.
– Takvi su propisi.
– Ali sad sam predao ključ. Neću ništa više plaćati – ljuti se starac. Izgleda kao da stvarno ne razumije zašto mora platiti novu bravu kad je postojeća čitava.
– Ključ ste mogli predati sve do jučer i ne bi bilo deložacije. Sad je kasno, mirnim tonom kaže mu mlađi ovršitelj.
– Neću ništa više plaćati – povisuje ton starac, prkosno podižući ruku, pa je opet spusti. Da ovršitelj ne smiruje situaciju, starac bi mogao planuti. Kako trenuci prolaze, starčev se otpor topi i čini se da se pomirio sa situacijom. Šuti i gleda kako svjedoci ulaze u prazan stan, koji se mora predati odvjetniku ovrhovoditelja slobodan od ljudi i stvari. Kombi ispred zgrade vratit će se prazan jer je starac imao odvjetnika koji mu je sugerirao da isprazni stan prije deložacije, da mu se ne gomilaju troškovi kad je već izgubio spor. Starac potpisuje zapisnik, ključ se predaje odvjetniku njegova brata, sređuju se sitne formalnosti. Deložacija je gotova i starac to zna. Okreće se i odlazi stubištem bez pozdrava, nespretno se ljuljajući, nošen alkoholom, s noge na nogu. Ovršitelj daje znak policajcu da ide za njim.
– Nikad ne znate što se može dogoditi u ovakvim situacijama, što čovjeku može doći u glavu. Moramo ga ispratiti... Znalo se dogoditi da ovrha protječe mirno, stvari se iznose iz stana i čovjek izgleda pomiren s tim, a onda se nakon 15 minuta odjednom zaleti u ormar i izvadi bombu – kaže Petković. Deložirani starac zapravo je sretan jer neće završiti na cesti, kao tisuće drugih građana. On ima drugi stan u koji će otići. Jedno će vrijeme možda biti ljutit na sud i na brata koji ga je pobijedio u borbi oko nasljedstva, ali i to će ga proći. Ovrha je završena za 25 minuta. Prvi put primjećujem lagani osmijeh na Petkovićevu licu.
– Ova deložacija bila je među najbržima... – odgovara mi malo poslije uz kavu. A očito i među najmanje mučnima, zaključujem.
U zagrebačkoj Palači pravde ove je godine do kraja listopada evidentirano 27.247 ovršnih postupaka, lani ih je bilo čak 38.280, a 2009. 33.256 ovrha. Čak i ako se na kraju godine broj ovršnih sporova zaustavi na 30.000, znači da je iz svojih domova deložirano do 3000 ljudi. Do te brojke dolazimo uzimajući u obzir ono što nam je rekao Petković – da se oko 90 posto ovrha pokreće zbog neplaćenih računa, a oko 10 posto odnosi ih se na deložacije. Sigurno je da među njima ima i onih koji su se bespravno uselili u tuđi prostor ne zbog očaja nego zbog pohlepe, ali brojka je opet velika. U bivšoj državi, prisjeća se Petković, nije bilo građana koji nisu mogli plaćati režije. Ne sjeća ih se. Činilo se da nitko nije bio toliko siromašan da bi mogao završiti na sudu zbog neplaćenih računa. Danas su druga vremena. Svatko može postati socijalni slučaj. Dovoljno je samo da izgubi posao i da ne može plaćati stambeni kredit, a nema nikoga od obitelji i prijatelja tko bi mu priskočio u pomoć. U očaju, mnogi do zadnjeg trenutka vjeruju da neće biti deložirani, hvataju se za sitnice toliko da to postaje gotovo tragikomično.
Hvataju se za slamke spasa
– Jednom smo zatekli ženu kako kuha ručak. Rekla nam je da je ne možemo deložirati dok kuha, da je tako pročitala u novinama – kaže Petković.
Događa se da im pred očima ljudi koji gube svoj dom, svoje zadnje uporište u zemlji u kojoj je recesija već nekoliko godina pustila debelo korijenje, padaju u nesvijest. Tada liječnik procjenjuje jesu li sposobni prisustvovati ovrsi ili se mora odgoditi. Događa se i da neki glume da im je pozlilo jer se nadaju da će im to pomoći. Petković se u svakom trenutku razgovora doima kao čovjek kojem su smirenost, ljudskost i profesionalnost temeljne osobine. Sudjelovao je i u ovrsi u bivšoj Tvornici duhana Zagreb i u pljenidbi umjetnina danas najpoznatijeg hrvatskog pritvorenika, bivšeg premijera Ive Sanadera. Ali ne priča o tome jer poštuje etičnost profesije koja nije na listi dobro plaćenih i privlačnih zanimanja. Samo kaže da je u vili Sanaderovih sve proteklo u redu. Iako su zajedno s policajcima izloženi mnogobrojnim rizicima, očaju i bijesu deložiranih, od ovršitelja, koji, ovisno o stažu i drugim dodacima, zarađuju od 4000 do najviše 6000 kuna, nećete čuti da se žale na svoj posao. Petkovićev kolega Robert Berend prije dvije godine sudjelovao je u ovrsi u kojoj ga je na balkonu dočekao čovjek sa zoljom i prijetnjom da će pobiti sve što vidi pred sobom, pa su morali pozvati specijalce i evakuirati susjedstvo. Petković ponavlja da u 95 posto slučajeva policija ne intervenira i ne misli na mali postotak onih od kojih im katkad prijeti opasnost. Nikoga ne osuđuje, nikomu ne drži stranu, zadržava profesionalnu nepristranost, koja je, kaže, najjače oružje sudskih ovršitelja. Pomaže im i kad deložiraju slomljene i bijesne ljude.
Kad završe s jednom ovrhom, ne razmišljaju o drugoj.
– Svi smo mi od krvi i mesa. Kad završiš s jednom ovrhom, pokušavaš je zaboraviti i, dok ne dođe vrijeme za nju, ne želiš ni znati kakva te čeka sutra – kaže Petković. Rastajemo se uz srdačan pozdrav. Sudski ovršitelji odlaze u svome malom automobilu na sljedeću ovrhu. Za razliku od gradskih i saborskih zastupnika i raznih privilegiranih likova, oni nemaju pravo ni na povlaštenu parkirališnu kartu dok idu od kvarta do kvarta i obilaze adrese mnogih nevoljnika o svom trošku. I o trošku svoje savjesti, od čijeg nedostatka već dulje bolno odzvanjaju i grad i država, dok se ovrhe iz dana u dan gomilaju. Od siječnja ovrhama će se baviti javni ovršitelji, za koje još ne znamo ni tko su, ni kakvi su, ni hoće li im biti najvažniji ljudski pristup i nepristranost dok budu odlučivali hoće li nekom umirovljeniku plijeniti račun ili stari televizor koji je jedino što ima ili dok budu izbacivali očajne ljude na ulicu.
I što...............