Prema podacima Eurostata Hrvatska s obzirom na broj nezaposlenih od 15,9% u 2012. spada u red zemalja s najvećom nezaposlenošću u Europi. Od država članica EU-a više nezaposlenih prošle godine imale su jedino Grčka i Španjolska. Još lošije stojimo po pitanju zaposlenosti koja je prošle godine iznosila 55.3% što je u usporedbi s državama članicama EU na samom dnu, daleko od prosjeka Unije (68.5%). S obzirom da je u državama članicama trenutno oko 1.300.000 slobodnih radnih mjesta ne čudi da brojni nezaposleni s nestrpljenjem očekuju 1. srpnja. Ipak, sam ulazak u Uniju ne otvara automatski i europsko tržište rada zato jer su države članice na svom teritoriju u mogućnosti to odgoditi u periodu od najviše sedam godina. To znači da u prvih dvije, pet ili sedam godina (2+3+2) države članice mogu ograničavati pristup hrvatskih državljanima njihovom tržištu rada.
Za sada je poznato da pristup tržištu rada već od 1. srpnja neće braniti Danska, Švedska, Finska, Litva i Estonija, a njima će se vjerojatno pridružiti još neke stare i brojne nove države članice. Međutim, tranzicijsko razdoblje za zapošljavanje hrvatskih državljanima najavile su države koje privlače najveći interes naših građana kao što su Njemačka, Austrija, Velika Britanija i Nizozemska. Sukladno bilateralnom sporazumu Njemačka će nastaviti primjenjivati otvorenost za sezonski rad u poljoprivredi u trajanju do šest mjeseci godišnje, a najavljeno je da će tržište rada od samog početka biti otvoreno za visokoobrazovane u njihovim strukama. Prema tom obrascu postoji mogućnost da će države članice koje uvedu tranzicijsko razdoblje ipak liberalizirati pristup tržištu rada u deficitarnim sektorima kao što su ugostiteljstvo, socijalna skrb i poljoprivreda, te isto tako da će pojedine regije (savezne države) provoditi liberalnije režime na svojem teritoriju. To su za sad ipak samo nagađanja, te će za potpuniji uvid u ove mogućnosti trebati pričekati 1. srpnja.
Ulazak u EU omogućuje slobodu pružanja usluga, te slobodni nastan hrvatskim tvrtkama u svim državama članicama EU-a. To međutim ne predstavlja “zaobilazni” put za stjecanje radne dozvole u državi članici koja će primjenjivati tranzicijsko razdoblje. Naime, registracija kao samozaposleni radnik pri gospodarskoj komori neće biti dovoljna, te se svim radnicima koji kao samozaposleni namjeravaju pokrenuti posao preporuča prethodno savjetovanje s nacionalnim stručnjacima države o u koju namjeravaju emigrirati. Iz brojnih država članica pozivaju na oprez zato jer je ekonomska kriza pooštrila radno zakonodavstvo, pa primjerice u Nizozemskoj kazna poslodavcu za ilegalno zaposlenog radnika iznosi 12.000 eura.
Kod proširenja na zemlje Srednje i Istočne Europe većina starih država članica tranzicijska razdoblja uvela je za dvije ili pet godina dok je samo nekolicina tražila zabranu zapošljavanja za čitavih sedam godina. Slična situacija očekuje se i kod proširenja na Hrvatsku koja doduše u Uniju ulazi u nepovoljnom trenutku ekonomske krize, no zbog malog broja stanovnika teško može uzrokovati ozbiljnije poremećaje na europskom tržištu rada. Stoga će, ako ne odmah nakon proširenja onda već za nekoliko godina, Hrvatska osjetiti koristi od pristupanja Europskoj uniji u području zapošljavanja. To će s jedne strane dovesti do smanjivanja nezaposlenosti, dok će se s druge uzrokovati dodatni rast hrvatskog gospodarstva, s obzirom na novčane doznake koje će građani na radu u inozemstvu slati svojim obiteljima u Hrvatskoj. Istraživanja tokova radne snage u Europi nakon proširenja 2004./2007. pokazala su da su migracije na europskom tržištu rada uglavnom privremenog karaktera, te da se nakon nekoliko godina većina migranta vraća u svoje matične države. To isto donosi gospodarske prednosti zato jer se migranti nakon povratka, često kao poduzetnici, u pravilu uspješno uklapaju u domaće gospodarstvo.
