Zvonimir Šeparović doživio je dugu starost i umro u Zagrebu u 94. godini i pripada onoj plejadi hrvatskih intelektualaca, političara, stručnjaka, onih najboljih, odlučnih ljudi koji su se krajem 1980.-ih i početkom 1990.-ih našli na pravom mjestu u pravo vrijeme i zauzeli čelne pozicije, te izborili hrvatsku nezavisnost. Zasluge profesora Šeparovića u tome su vrlo velike.
On je još u bivšoj državi dostigao intelektualne vrhunce i ostvario međunarodne veze s brojnim svjetskim znanstvenicima i pravnicima. Štoviše, njegovo osobno poznanstvo s francuskim pravnikom, političarom šefom komisije koja je odredila principe razgraničenja bivših jugoslavenskih republika Robertom Badinterom još se i sada spominje kao jedan od njegovih najuspjelijih političkih i stručnih angažmana za dobrobit nove hrvatske države. Šeparović je posjedovao onu klasičnu elementarnu pristojnost, koja toliko nedostaje hrvatskim političarima, pogotovo sada i pokazivao da se stručnom, hladnom trezvenošću, no dajući veliku strast i dubinu čak i odmjerenim riječima, može pružiti najbolje za sebe, svoj narod i državu.
U ključnim trenucima propasti bivše države on je, do tada kao dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu, postao rektor Sveučilišta i već s te pozicije puno pridonio utemeljenju demokracije. Najviše je radio na njezinom međunarodnom priznanju, sada već kao ministar vanjskih poslova u Vladi demokratskog jedinstva, koju je vodio Franjo Gregurić 1991. bio je utemeljitelj i Hrvatskog viktimološkog društva, a viktimologijom se bavio još puno prije zalažući se za ukidanje smrtnih kazni. Rođen je 1928. u Blatu na Korčuli, gimnaziju je pohađao u Dubrovniku i Splitu, a 1947. je upisao Pravni fakultet u Zagrebu. Kao student je radio u omladinskom novinarstvu, nakon diplimiranja 1953. radio je nekoliko godina u pravosuđu. Poslije 1961. sa sudova prelazi na Pravni fakultet u Zagrebu, gdje je magistrirao, a poslije je doktorirao u Ljubljani.
Počeo je kao nestranački čovjek, potom se učlanio u HDZ, no iz visoke politike, pa i HDZ-a, uklonio se jer nije želio trpiti unutarstranačke igre i podmetanja onih koji su željeli umanjiti njegovu ulogu i zasluge u međunarodnom priznanju Hrvatske. 2000. je ušao u utrku za predsjednika države, u prvom krugu je prošao loše, pa je pristašama poručio da u drugom krugu glasaju za Dražena Budišu. 2010. se priključio pokretu Hrast, a kad su zapuhali drugi vjetrovi u HDZ-u, vratio se u tu stranku. U prvom braku sa suprugom profesoricom Inge Perko Šeparović dobio je kćer Dušku, doktoricu biologije koja radi u SAD-u, te sina Boruta, poznatog kao pripadnika avangardnog Montažstroja. U drugom braku bio je s novinarkom HTV-a Brankom Šeparović.
Velik covjek, intelektualac i Hrvat. Misevi cijucu, ljudine ostaju zauvijek. Mirno more profesore, hvala na svemu.