Čudna su ova postdemokratska društva – potpuno nalikuju onim preddemokratskim. Zavjere i dvorske intrige, često začinjene recepturom kakvog farmaceuta od povjerenja, njezino su glavno obilježje.
Duh firentinske kuće Medici potpuno je ovladao Banskim dvorima i Pantovčakom. Za njihov opis primjerenije je obratiti se političkoj lukavosti jednog Machiavellija, nego demokratskoj patetici nekakvog Rousseaua. To je svijet u kojem vladaju lav i lisica, a ne blažene ovčice. Pa ipak, treba reći da to i nije uvijek tako opasan svijet za ovčice – naročito ako su lisica i lav, a i poneki vuk, zaokupljeni međusobnim okršajima. Kad se oligarsi sukobljavaju oko plijena, narod prosperira jer je izbjegao postati plijenom. No, umjesto da uživaju u tom spektaklu međusobne borbe za prestiž svojih predatora, svjesne da su sigurne dok se oni zabavljaju sami sobom, ovčice se bune što se lav, vuk i lisica tako bespoštedno nadmeću, umjesto da složno odluče o tome što ćemo imati za ručak.
Možda bismo tako, u slici, najbolje mogli opisati čudne rezone koji vladaju na našoj životinjskoj farmi otkad je dobila novog upravitelja. Svima je promaklo utvrditi činjenicu da je glavno postignuće koje je ostvarila vlada Tihomira Oreškovića to da uopće nije uspjela provesti efektivnu kontrolu vlasti, točnije, to da imamo slabu vlast, vlast koja jako malo vlada. Sabor je prestao biti strojem za donošenje novih zakona i postao je prava svađaonica; na saborskim odborima oporba ima jednaku težinu kao i vladajuće stranke, ponekad i veću; kako koje ministarstvo u Vladi najavi neku reformu, tako oko toga izbije skandal i cijela stvar ide na doradu... Reklo bi se da tu ništa ne funkcionira. Nijedna strana, naime, ne želi suradnjom s drugom stranom oslabiti svoju ionako nezavidnu poziciju. A, opet, to i nije tako loše. Vođeni vlastitim slijepim interesom i očuvanjem svojih pozicija, naši su “wannabe” Napoleoni ostvarili stari liberalni ideal konstitucionalne vladavine, a to je da se stvori takav sustav u kojem vlast samu sebe ograničava.
Ova je Vlada, bar prema onome što smo dosad vidjeli, najtransparentnija koju smo ikad imali. Gotovo da možemo biti sigurni da, dok je ove Vlade, ne postoji ta urota, podmetačina ili zločin koji neće biti objelodanjeni i dani na uvid javnosti. I to ne zato što bi politički akteri na vlasti imali više demokratskog nerva od svojih prethodnika, već zbog toga što nitko od njih nije dovoljno siguran u vlastitu snagu, pa traži dodatnu podršku javnosti iznošenjem tuđeg prljavog veša na vidjelo. Naši su vlastodršci uhvaćeni u stupicu vlastitih ambicija. Poput zatvorenika stavljenih pred iskušenje da dobiju niže kazne ako postanu “zaštićeni svjedoci”, oni “pjevaju”, tako da dobivamo potpunu sliku svih grijeha ljudi na vlasti. Političari dobrovoljno surađuju u raskrinkavanju svih opačina vlasti. Višedesetljetna omerta političkih klanova kao da puca, nijedan urotnički savez više nije siguran, vlast je postala klimava. To je izuzetno potignuće za demokratsku kulturu u Hrvatskoj, koju je donijela ova nestabilna konstelacija vlasti.
Ako su nevolje naših vlastodržaca već opisane kao “dilema zatvorenika”, nevolje koje zaokupljaju hrvatski puk mogli bismo možda najpodesnije opisati kao “dilemu oslobođenika”. Ne znamo što bismo učinili sa svojom slobodom. Ona postaje višak koji kao da smeta. Naime, kao da se svi žale što nemamo jaku Vladu, svi kao da su očajni što vlast nikako da počne vladati, svi priželjkuju njenu konsolidaciju kako bi se konačno krenulo s reformama itd. Čak je ta “reformska priča” postala i jedno od glavnih oružja pretendenata na osvajanje apsolutne vlasti – dodvoriti se narodu obećavanjem boljih, ljepših i uspješnijih reformi. Kao da se nismo nagledali reformi i konsolidiranih vlada, i kao da se njihova snaga nije uvijek osjetila na koži naroda? Vlast je služila vlastodršcima samo kao zgodno pokriće za kovanje urote protiv naroda i države – često uz sveopće narodno oduševljenje i potporu. Sreća da se stvari ponekad odviju po nekoj svojoj logici, nama iza leđa, mimo naše volje i volje političkih aktera.
Naravno, ova slika je samo jedan zaustavljeni trenutak, čista impresija nakon sto dana rada Vlade. Prije ili kasnije već će se na našoj farmi pojaviti nekakav Napoleon koji neće biti samo korisni idiot uvećanja naše slobode, nekakav naš Savonarola, koji će “stvari dovesti u red”, koji će na lomaču baciti neshvaćeno makijavelističko “lukavstvo uma” konstitucionalne vladavine i ogrijati nas vatricom reformske, omnipotentne, svenarodne vladavine.
Svaka čast za opis "uhvaćenog trenutka", ali taj traje li traje - od prvoga časa. Taj skup političara koji se zove vlada nas ipak košta pa bi bilo fer s njihove strane da se malo prime i pravoga posla, ne samo opisanog u tekstu. Ako je autor mišljenja da vlada niti ne treba raditi drugo osim opisanog (urote, podmetačine), što, istina je, ponekad zna uveseljavati puk, zgodno bi bilo da je odmah pokrenuo i inicijativu za ukidanje tog najvišeg tijela izvršne vlasti. Pa kad je već bal, neka bude bal do kraja. Ipak, kada već ne znaju, neće ili ne mogu bolje, neka lijepo pokupe svoje krpice i neka negdje drugdje igraju svoju igru prijestolja.